Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Na koncertu sam se jučer zapravo zatekao slučajno, bez da sam o Grace Jones znao mnogo više od njenog imena i dva-tri najpoznatija hita. Moglo bi se zato reći da sam na Šalatu otišao kao tabula rasa. Naravno, kad sam saznao da idem, brže-bolje sam poslušao još neke druge stvari od nje, ali svejedno nisam naročito bio upoznat s njenom pojavom. A upravo je pojava, nevjerojatna ekstravagancija kojom je zračila, bila pola nastupa (a da pritom ne umanjujem glazbeni dio, koji je isto bio sjajan), što dobiva još više na značaju kad se uzme u obzir da se ipak radi o ženi koja gazi prema osamdesetoj.

Prije početka koncerta (oko 21:30), crni zastor zakrio je pozornicu kao u kazalištu te se stao emitirati nedefinirani drone zvuk bez kulminacije razmjerno dugo, pa se par ljudi oko mene zbunjeno zapitalo trebaju li početi pljeskati da izaÄ‘e. A onda se začulo: „ladies and gentlemen“ i zastor je naglo pao, otkrivajući članove benda i Grace Jones na uzvišenju, sa svojom maskom zlatne lubanje iz koje izviru crni šiljci. Koncert je samouvjereno otvorila s pjesmom „Nighclubbing“, pri čijem se kraju karikirano marširajući spustila s uzvišenja bliže publici koja ju je s oduševljenjem pozdravila. Sljedeće smo imali priliku čuti „The key“, za koju je rekla da je prvi put izvodi uživo. Da kojim slučajem nije napomenula da se radi o pjesmi s novog albuma kojeg sprema, pomislio bih da se radi o pjesmi starijeg datuma jer besprijekorno otključava zvuk funka (Fun-key), onakav kakav se mogao čuti 80-ih, s karakterističnim crnačkim zvukom, od funky električne gitare i prljavog basa do dvije gospel pjevačice koje su bile back vokali.

Tu su stvari već polako postale vruće, pa je Grace Jones skinula sa sebe tešku haljinu i otkrila se u mnogo oskudnijem izdanju, a izgled nije stala mijenjati za čitavog koncerta, cijelo vrijeme dodajući komade koji su pratili temu i atmosferu glazbe. Uslijedio je „Private life“, a onda i fantastični „Demolition man“ pri čijoj su izvedbi postavili činele naprijed, po kojima je ona precizno i vrlo energično udarala, dodajući ekstra dimenziju zvuku benda, da bi ih na kraju u skladu s nazivom pjesme demolirala, pobacala, izvrnula i onda s poda još tukla po njima.

Prije iduće pjesme Grace Jones je napravila mali banana intermezzo (tko je može kriviti, i ja bih ogladnio od takvog nastupa) te je potom izišla zaogrnuta u šarene boje, pa je svima već bilo jasno da će pjevačica jamajčanskog podrijetla izvesti hit „Jamaican guy“. I nakon sveg šarenila i opuštenosti reggaea, Grace je tome kontrastirala s „I've seen that face before (libertango)“ pojavivši se najednom kao dama iz starih francuskih filmova i dubokim zavodljivim glasom famme fatale iza kojeg se mogao čuti klasični zvuk tanga, s povremenim probojem reggae aranžmana. Smireniji dio večeri nastavio se i idućom pjesmom kada je ostala samo ona, vino i klavir. Možda se u tome trenutku i najbolje čulo koliko je njen vokal i dalje snažan i čist. Nakon svih ovih godina nastupanja, još uvijek zvuči gotovo kao na snimkama s početka karijere. Ako je do nekih promjena i došlo, one samo pridonose eleganciji kod sporijih pjesama.

Treba spomenuti i vizualni element koji je učinio večer toliko atraktivnom, a koji je najviše došao do izražaja kod „Love is the drug“ jer je Grace Jones postala i sama disko kugla kada su se svi reflektori prigušili, izuzev onog koji je direktno tukao u šljokasti šešir što je raspršivao svjetlost posvuda. Tijekom te izvedbe nas je snažna solaža na električnoj gitari podsjetila da su i u bendu pravi majstori koji znaju ukrasti pažnju. Stoga ovdje treba pohvaliti sve na instrumentima jer su stvarno besprijekorno pratili Grace. Nakon neuspješnog pokušaja Grace Jones da publika postane back vocal tijekom „Demolition man“, napokon je i publika propjevala što je Grace popratila s veselim komentarom „So you can sing!“

Posljednja pjesma prije bisa je „Pull up to the bumper“, za koji je publika opet bila spremna uskočiti u pjevanje. Tada je i bezbroj konfeta prsnuo iz pozornice, a Grace Jones je stigla i potpisati koji autogram meÄ‘u publikom dok je pjevala. Za bis je ostavila možda svoj i najveći hit: „Slave to the rhytm“. Njena nepresušna energija očitala se u tome što je za čitave pjesme vrtjela hula-hup obruč, pritom ni najmanje ne gubeći ritam, upravo kao da je njegov rob.

Nakon što se ponovno oprostila od publike, čulo se još jače pljeskanje i pozivanje na još jednu pjesmu, vjerojatno zato što su svi očekivali čuti „La vie en rose“. Iako je Grace na kraju nije isplanirala izvesti, pojavila se još jednom na pozornici i svima se od srca zahvalila na nezaboravnoj večeri.

Grace Jones je napravila pravi spektakl, fuziju odlične glazbe i bezvremenske razigranosti. Ostaje mali žal što na kraju nismo čuli „La vie en rose,“ ali bez obzira na to, skroz je pogodila sa svim ostalim pjesmama, pa se ne može uputiti kritika setlisti. Kao što sam rekao na početku, nisam bio previše upoznat s njom, no od sada će mi  neke od pjesama svakako ići na playlistu. A i ima li boljeg načina od upoznavanja s glazbenikom nego na koncertu? Zaključit ću izvještaj samo komentarom jednog od posjetitelja koji se poslije koncerta spuštao sa Šalate: „Nemam riječi.“

(Fotografije su ilustracija s njenog koncerta u Puli 30.08.2017.)