.jpg)
Nakon uspjeha 'Dogme', kontroverzne religijske satire/komedije, legendarni Prince je kontaktirao Smitha u svrhu kolaboracije na novom Princeovom dokumentarcu. Smith se prisjeća brojnih zanimljivih situacija koje su se dogodile za njegova šestodnevnog boravka u Paisley Parku, Priceovom studiju u Minnesoti. Najveće iznenađenje je svakako bilo saznanje da dokumentarac koji je Smith režirao vjerojatno nikad neće ugledati svjetlo dana. Rečeno mu je da Prince često voli raditi na projektima koje kasnije zadrži za sebe. U tom trenutku je imao pedesetak snimljenih video-spotova za pjesme koje nikad nisu izdane. Štoviše, u famoznom trezoru se nalazilo dovoljno snimljenog audio materijala za jedan album godišnje, sljedećih stotinjak godina! Smith nije mogao vjerovati, jer ne radi se o isječcima, alternativnim verzijama i propalim pokušajima, već o glazbi koja je posve producirana i masterirana. Godinama se moglo samo nagađati što se sve nalazi u trezoru za koji je samo Prince imao ulaznu lozinku.
Nekoliko dana nakon tragične smrti glazbenika, bušilicom je otvoren mitski trezor u Paisley Parku. Sef, nalik na one bankarske, je velika prostorija sa policama punima Princeove glazbe. „Jednog dana, netko će ih objaviti. Ne znam da ću ih ja stići izdati, ima ih tako mnogo.“ – izjavio je Prince 2012. Princeov posjed je trenutno pod nadzorom stanovitog Bremer Trusta, banke koja raspolaže glazbenikovom imovinom jer iza sebe nije ostavio oporuku. Još se ne zna kada i u kojoj mjeri će materijal ugledati svjetlo dana. Za pretpostaviti je da će proći izvjesno vrijeme prije no što se razmrši pravno klupko.
Prince je za života izdao gotovo četrdeset albuma, ali njegova produktivnost je bila izvan svih tekovina glazbene industrije. Često nezadovoljan tretmanom diskografskih kuća, priznao je da nije uvijek stavljao najbolje pjesme na albume, jer je smatrao kako ugovorna obaveza šteti integritetu umjetnosti. Kako stvari sada stoje, sav taj materijal pada u ruke njegove rodbine, koja je već u sudskom procesu koji bi trebao utvrditi što im je glazbena ikona ostavila. Uz neizdanu glazbu, radi se i o bogatstvu od nekih 250 milijuna dolara, tek treba vidjeti tko će preuzeti kontrolu nad ostavštinom ovih proporcija. Uzmemo li u obzir da ostavinska rasprava nakon smrti Michaela Jacksona još uvijek traje, vjerojatno nećemo dobiti prvi Princeov posthumni album tako brzo.
Kad smo kod posthumnih albuma, većinom se radi o nedovršenim materijalima koji variraju kvalitetom. Za razliku od Princea, Jimi Hendrix je nažalost imao znatno kraći opus, ali je imao tendenciju snimati sve što odsvira, pa smo kroz godine svjedočili izdavanju čak dvanaest posthumnih albuma, od kojih je posljednji izašao prije tri godine. Osobno, smatram da je u pitanju čisti cash-grab, u kojem se fanovima servira reciklirani materijal, kao i work-in-progress snimke koje nikad nisu trebale biti izdane. Zanimljivo, pri snimanju biopica 'All Is by My Side' o Hendrixu, Experience Hendrix LLC nije dopustio korištenje originalnih snimaka.
Međutim, ima i pozitivnijih primjera. Ove godine smo dobili vrlo dobar album Jeffa Buckleya – ''You and I''. S obzirom da je za života snimio i izdao samo jedan album, preostala posthumna izdanja su zapravo kompilacije. ''You and I'' se sastoji od obrada i samo dvije, prethodno neobjavljene demo verzije originalnih pjesama. Kod posthumnih izdanja nema pravila, nekad se igra sa preostalim materijalom, kao što su preživjeli članovi benda Queen napisali glazbu za album ''Made in Heaven'' (1995.) uzevši za osnovu neiskorištene vokalne dionice koje im je ostavio Freddie Mercury nakon smrti. David Gilmour je također editirao brojne snimke pokojnog Richarda Wrighta što je rezultiralo odličnim posljednjim albumom Pink Floyda – ''The Endless River'' (2014.). Jedan od zanimljivijih primjera je svakako ''An American Prayer'' (1978.), čak treći album The Doorsa izdan nakon smrti pjevača Jima Morrisona, koji se bazira na snimkama njegove poezije.
Dakle, posthumno izdana glazba može biti realizirana sa manje ili više digniteta, ali opravdana je samo ako je uspješno očuvan umjetnički integritet preminulog glazbenika. Obožavatelji često traže novi komadić mozaika, voljni su platiti i postoje ljudi su to spremni iskoristiti. Međutim, mora postojati odgovornost i kontrola kvalitete jer treba voditi računa da se ne degradira ostavština ljudi koji su nas toliko zadužili. Zbilja, kome treba album Elvisovih tonskih probi? O hologramima da i ne govorim...
Razne zaklade i obitelji preminulih glazbenika imaju obavezu podijeliti neizdanu glazbu sa obožavateljima, ali imaju i pravo razvijati brand te se brinuti o njemu. Razočaravajuća situacija se razvila u obitelji Zappa. Godinama su zakladu koja se brine o ostavštini velikog Franka Zappe vodili njegova žena Gail i sin Ahmet, dok je drugi sin Dweezil godinama bandleader popularne tribute turneje 'Zappa Plays Zappa'. Nakon što je Gail preminula u listopadu prošle godine, Ahmet je preuzeo Zappa Family Trust te uputio Dweezila da ne može nastaviti sa korištenjem imena Zappa Plays Zappa dok ne isplati određenu svotu samoj zakladi. Dweezil je odlučio promijeniti ime benda unatoč tome što mu je brat javno poručio da mora simbolično uplatiti jedan američki dolar na račun. Naravno, priča je daleko zamršenija, i ima dvije strane. Međutim, oba brata se kunu u ostavštinu i dužnost prema fanovima Frankove glazbe, ali fanovi su upravo oni koji ispaštaju.
S jedne strane, Zappa Family Trust se bavi izdavanjem Zappine glazbe, čiji je opus čak i veći od Princeovog. S druge strane, Zappa Plays Zappa je brand koji približava tu istu glazbu novim generacijama koje je imaju priliku vidjeti adekvatno interpretiranu uživo. Čitava priča žalosti, jer ovo nije Frankov način, on je uvijek stavljao obitelj u prvi plan te često satirizirao birokraciju i pravne mehanizme društva. Još više iznenađuje razdor među braćom koja su bila iznimno bliska, čak su zajedno snimili nekoliko albuma u devedesetima. Experience Hendrix LLC je primjerice u ovom slučaju kapitalizirao odličan glazbeni katalog na koji polaže prava i Experience Hendrix all-star turnejom svake godine privlači sve više gledatelja te educira nove generacije slušatelja. Hoće li braća Zappa izgladiti odnose, vrijeme će pokazati. Bila bi šteta da genijalna glazba Franka Zappe ne uđe u kolektivnu svijest nadolazećih generacija.
Originalno objavljeno 12.05.2016. na Perun.hr
.jpg)
.jpg)
-(23).jpg)
