Postani fan na Facebooku ako već nisi!

24 godine kasnije, dobili smo nastavak filma za kojeg je malo tko očekivao da će biti napravljen. Ako zbog ničeg drugog, a ono jer je prošlo preko dva desetljeća i jer se činilo da je priča završena. Maximus umire, Rim je reformiran, gladijatori će biti osloboÄ‘eni. Ali Ridley Scott je imao drugačije planove. Okupio je ponovno kvalitetnu glumačku postavu: Paul Mescala, Denzela Washingtona, Pedra Pascala, a tu je i Connie Nielsen koja reprizira ulogu Lucille.
Na samom početku upoznajemo Hanna (Paul Mescal), odnosno Luciusa Verusa kojeg je majka još kao dječaka poslala iz Rima kako ga ne bi ubili jer ima vladarsko pravo. U početnoj bitci Rimljani osvajaju Numidiju, te odvode Hanna u roblje i prisiljavaju ga da postane gladijator. Potencijal u njemu primjećuje Macrinus (Denzel Washington), pa ga kupuje i obećava da će pred njega u gladijatorskog borbi staviti bilo koga čiju glavu Hanno želi. On se namjerio na generala Acaciusa (Pedro Pascal) jer je zapovijedao napad na Numidiju. Za dalje ćete ipak morati pogledati film.

S obzirom na to da se radi o povijesnom spektaklu, pitanje se nalaže samo od sebe – koliko je Gladijator II povijesno točan? Ridley Scott je još u prvom Gladijatoru pokazao da na povijest gleda više kao okvir koji oživljava njegovu vlastitu priču koju želi ispričati. Maximus uopće nije postojao, ali kada ga smjestimo meÄ‘u stvarne careve, lik najednom postane punokrvniji. Pa čak i Napoleon, film kojeg povijest čvršÄ‡e veže zbog veće recentnosti i bolje dokumentiranosti, ima podosta netočnosti, a sve u svrhu razvoja priče i filma. Pa na filmu i jest da ispriča priču, a ne da bude povijesni dokument.

Tako da, pristupimo li svim netočnostima i anakronizmima opuštenije, pa na primjer napravimo malo natjecanje tko će ih više uočiti, gledat ćemo film vjerojatno kako je Ridley Scott i naumio – kao spektakl, akciju i zabavu. Iako, smješno je koliko je redateljeva mašta eskalirala u odnosu na prvog Gladijatora. Dok se u prvom dijelu netočnosti tiču uglavnom odnosa likova, ovdje imamo gladijatore koji jašu nosoroge i pomorske bitke s morskim psima rekreirane u Koloseju, a tu su dakako i djeca koja na ulici igraju nogomet, senatori koji čitaju novine… Tko zna, do trećeg dijela možda Rim uÄ‘e u nekakvo ironpunk razdoblje gdje će se bitke voditi na cepelinima. Previše? Ma, samo jedna od stečevina Rimskog Carstva koja je pala u zaborav nakon što su Germani prodrli sa sjevera.

Pozabavivši se poviješÄ‡u, sada možemo reći štogod o akcijskom dijelu. Jednostavno rečeno, on je fantastičan. ÄŒitav je film spektakl u punom smislu te riječi – od početnog napada Rimljana na Numidiju do veličanstvenih gladijatorskih borbi koje se protežu kroz čitav film. U svakom kutku vidi se da je veliki budžet itekako iskorišten. Osim vizualne privlačnosti, i scene borbi odlično su režirane. Kako smo već rekli, u odnosu na prvog Gladijatora, nastavak ima adut suludijih borbi (krvožednih majmuna, nosoroga, morskih pasa itd.), koje su ujedno i krvoločnije od onih u prethodnika. A zbog načina na koji su akcijske scene rasporeÄ‘ene, film ni u jednom trenutku zastajkuje. No opet, bez obzira na čestu akciju, nemamo ni osjećaj da film žuri od jednog obračuna do drugog. Riječju, pacing je pogoÄ‘en.  

Ipak, lakoća filma pomalo se gubi pri kraju kada film kao da će implodirati pod vlastitom težinom. Prvi i središnji dio zapravo ne najavljuju (ili bolje rečeno ne pripremaju) gledatelja za grandioznost političkih prevrata i monologa koji se spremaju u završnici. A nijedan od monologa nije izrodio pamtljiv citat poput: „što radimo za života, odjekuje u beskonačnosti“. U tom kontekstu, rimski san, koji se spominje više puta kroz film, prilično podsjeća na ideju američkog sna. Tim više jer se rimski san postavlja kao načelo koje je vrijedilo nekoć, u mitsko vrijeme kada je Rim bio velik. Vjerom u istinitost tog sna, potencira se onda i snaga sadašnje države, jer samo je potrebno obnoviti, tj. nanovo otkriti one principe koji su već u nama. No kao što američki san nije postojao, teško da je postojao i rimski. Ne treba zariti duboko u povijesne knjige da vidimo kako se roditi u antici, a da nisi bio iz dobrostojeće obitelji, nije bila neka sreća.

No sreća jest što je Macrinus (Denzel Washington) dobio svoj trenutak u završnom dijelu i na taj način izvukao ga u više nego gledljivo finale. Nevjerojatno je koliko lagano uspijeva zagospodariti scenom i gotovo bez truda portretirati vrlo opasnu ličnost. Bez karikaturizacije lika, izgleda još više prijeteći. Ovim je samo potvrdio da se radi o jednom od najvećih glumaca svoje generacije.

TakoÄ‘er, Paul Mescal je bio dobar u glavnoj ulozi, očito pažljivo pripremljen, ali ne mogu ne zamijetiti da mu nedostaje ona aura koju je posjedovao Russell Crowe u originalu. Mescal je dosad uglavnom glumio normalne ljude, u prizemnim dramama (kao što je npr. Poslije sunca) i definitivno treba neko vrijeme da stekne iskustva igranja i u ovakvom tipu filmova. U svakom slučaju, pokazuje priličan dijapazon likova koje može odigrati, pa će mu se sigurno otključati i buduće velike uloge gdje će se moći kaliti.

Slučaj Gladijatora podsjeća me na još jedan film Ridley Scotta koji nije zaista trebao nastavak, ali ga je svejedno dobio više desetljeća kasnije. Radi se o Blade Runneru čiji je nastavak režirao Denis Villeneuve 2017. Original je takoÄ‘er bio završena cjelina, koji je poput vina s godinama postajao samo cjenjeniji. Što se tu imalo za dodati? ÄŒini se podosta. VIlleneuve je uzeo početni koncept replikanata, ali onda otvorio posve nova vrata koja vode u neispričane dijelove te distopijske budućnosti. Stvorio je film s novom atmosferom i novim temama, općenito: stvorio je vjerojatno jedan od najboljih nastavaka ikad. Gladijator 2 pak nije pokušao takvo što. U biti, usporeÄ‘ujući ga s originalom, radi se o dva ista filma. Nešto poput Carpenterovih bjegova iz New Yorka i Los Angelesa. Kako se uzme, to se može gledati negativno i pozitivno. Ja ću se prikloniti potonjem. Gladijator II, zanemarimo li na tren original, funkcionira odlično i samostojeći.

Vjerujem da će ljudi koji će se vraćati ovom filmu, kad proÄ‘e dovoljno vremena, gledati mnogo povoljnije na njega nego što sada gledaju kritike. Valjda je to sudbina umjetnosti.