Pandemija/epidemija tog prokletog koronavirusa kojeg su nam svima puna usta i od kojeg nam je kolektivno već zlo, odvojila nas je od koncerata, otkazala festivale i razne glazbene događaje. Ukratko, ovu godinu učinila izrazito jadnom i otužnom. No jednu stvar nam nije uzela. Glazbu. Glazba je i dalje tu. A nama, glazbenim novinarima, dala mogućnost da, kad već sjedimo doma i imamo višak vremena, preslušavamo razne albume, pišemo recenzije albuma koji su unatoč ovom ludilu ipak izašli i razmišljamo o onom što smo preslušali. Na ovo potonje me potaknuo novi album mog nekad najomiljenijeg benda Nightwish. Vječna inspiracija, a vidjet ćete i zašto.
Symphonic metal. Podžanr heavy metala koji spaja žestoke gitare i bubnjeve s različitim elementima klasične glazbe poput orkestra, zborova, simfonijskih instrumenata i ono najbitnije moćnih vokala najčešće klasično obrazovanih pjevačica. Iako u brojnim svjetski poznatim symphonic metal bendovima pjevaju ili su pjevale pjevačice koje nisu prošle klasično obrazovanje za operne pjevačice na glazbenim akademijama, već su, uz pomoć glazbenih pedagoga i profesora pjevanja, isklesale svoje vokale kako bi bile u mogućnosti izvesti zahtjevne skladbe tog žanra. Sam žanr svoje početke bilježi već sredinom '80 ih godina kada je Švicarski bend Celtic Frost na svojim albumima koristio neke od navedenih elemenata symphonic metala. Njihov album To Mega Therion iz 1985. inspirirao je nastanak švedskog pionira symphonic metal žanra Therion. Bend je osnovan 1987. godine, a svojom su glazbom udarili temelje symphonic metalu kakvog danas znamo. No ova vrsta glazbe intenzivno se počinje razvijati '90 ih godina prošlog stoljeća kada brojni mladi glazbenici prigrljuju ovaj žanr i kada nastaju neki od najboljih i najpoznatijih bendova današnjice koji sada nakon četvrt stoljeća karijere i mnoštva fantastičnih albuma, stoje uz bok velikim imenima poput Metallice ili Iron Maidena. Neki od tih bendova su Within Temptation, Nightwish, After Forever, Apocalyptica, Evanescence, već prije spomenuti Therion te brojni drugi. Symphonic metal svoju renesansu doživljava početkom novog stoljeća pojavom brojnih bendova navedenog žanra, iz doslovno svih dijelova kugle zemaljske. Možda najpoznatije i najzvučnije ime među tim bendovima mlađeg doba je nizozemski bend Epica koji je nastao nakon odlaska Marka Jansena iz After Forever. A svakako bi trebalo spomenuti Delain, Leave's Eyes, Sirenia, ReVamp, Xandria, Amberian Dawn, Edenbridge, Rhapsody Of Fire itd...Popis je poduži. S pojavom velikog broja bendova, pojavljuju se i razne vrste i podvrste symphonic metala, jer glazbenici onim zadanim bazičnim elementima dodaju razne druge elemente i time stvaraju nove vrste glazbe koju publika, većinom mlađe generacije, objeručke prihvaćaju, dok starije generacije old school heavy metalaca s nevjericom gledaju na ovu novu vrstu koja sve više uzima maha.
U kategoriju ljubitelja symphonic metala spadam i sama. Moj prvi susret s njim bio upravo početkom novog milenija, tamo negdje u srednjoj školi kada je grupica mojih kolega iz razreda raspravljala o tom nekom fantastičnom bendu čiji cd je jedna članica spomenute grupice dobila od nekog prijatelja. Taj „neki” bend bio je Nightwish. Nije to bila ljubav na prvi pogled ili u ovom slučaju na prvo slušanje. Ljubav se dogodila nešto kasnije. A kad se dogodila...bila je najstrastvenija ljubav svih vremena. Nightwish je bend koji mi je otvorio svijet metal glazbe. S njima je sve počelo i oni su „glavni krivci” zašto sam se navukla na tu vrstu glazbe i zašto ta ljubav traje i danas. S vremenom sam, zahvaljujući Nightwishu, otkrivala sve više bendova, upoznavala ljude koji taj žanr slušaju, odlazila na koncerte. Bila su to sretna vremena. U periodu od nekih petnaestak godina izašla su apsolutna remek djela symphonic metala. Oceanborn, The Phantom Agony, Enter, Vovin, Decipher su samo neka od njih. Zemlje sjeverne Europe su se na samom početku pokazale kao one iz kojih dolazi najviše bendova (i ne samo iz symphonic metal žanra nego i ostalih žanrova) te najbolji i najveći bendovi, ali i solo izvođači. Albumi koje su bendovi izdavali bili su jedan bolji od drugog. Nisam se mogla odlučiti koji album mi je bolji, koja pjevačica me više fascinira svojim vokalom. S godinama bendovi su skupili vojske obožavatelja, punili velike dvorane, stadione, klubove, manje dvorane, išli na turneje po cijelom svijetu, uglavnom bila je to renesansa u pravom smislu riječi. Hrvatska je nažalost zbog nemilih događaja početkom '90 ih godina prošlog stoljeća bila duže vrijeme izvan glazbenih tokova i događaja, izuzev rijetkih svjetlih trenutaka poput koncerta Carcassa ratne 1992. godine u Puli, Napalm Death 1994. u Zagrebu, a u mirnodopsko vrijeme, Rolling Stonesa 1998. te Apocalyptice, također u Zagrebu, 2000. godine. I upravo zbog te izoliranosti primjerice nismo imali priliku vidjeti Nightwish s originalnom pjevačicom Tarjom Turunen, već smo ih vidjeli tek 2009. godine kada su, za sada jedini put pohodili našu zemlju, no tada je ispred mikrofona bila nova pjevačica koja je naslijedila Tarju, Šveđanka Anette Olzon.
Kako u svakom (pod)žanru heavy metala postoje oni najveći, ili možda nekoliko njih, tako i u symphonic metalu postoje najveći. Složit ćete se sa mnom da su to Nightwish. I ne, ovo nije tekst o njima, ali kako pisati o symphonic metalu, a ne barem nekoliko stotina puta spomenuti ovaj bend? Bend čija je pjevačica godinama svojom pojavom i vokalom fanove (pogotovo one muškog roda) bacala u trans. Žarili su i palili gdje god su došli. A onda se 2005. godine, nakon završnog koncerta Once turneje dogodilo ono čemu se nitko od fanova nije nadao. Tarja je dobila otkaz u Nightwishu. Šok i nevjerica diljem svijeta. U njihovoj matičnoj zemlji, Finskoj, bio je to prvoklasni skandal, a nama je srce ostalo slomljeno. Prvenstveno zbog načina na koji je to sve izvedeno. Po mom mišljenju, taj događaj je označio dvije važne stvari: kraj Nightwisha kakvog smo voljeli i početak kraja symphonic metala kakvog smo također voljeli i na kakav smo navikli. Taj „kraj” će se događati postupno, s godinama. Nakon Tarjinog bolnog odlaska iz Nightwisha više ništa nije bilo isto. Nova pjevačica predstavljena je 2007. godine, bend je iste godine izbacio prvi album s njom i kao što sam spomenula 2009. posjetio Zagreb. Za mene je to bio najlošiji i najtužniji koncert na kojem sam ikad bila. Vodstvo Nightwisha je dugo vremena nakon te velike promjene naglašavalo da je bend odlučio krenuti u posve drugom smjeru te da bi dovođenje pjevačice istog kalibra kao Tarja, bila greška. To je zaista najgluplja izjava koju sam ikad čula. Kad o ovom razmišljam na pamet mi pada švedski gothic doom metal bend Draconian, koji su nakon odlaska originalne pjevačice Lise Johansson, doveli pjevačicu identičnog glasa i vokalnih sposobnosti. Dakle, teorija ne drži vodu. Ako ćemo potpuno iskreno, Nightwish su najveći tragičari symphonic metala. Njihovih zadnjih nekoliko albuma nemaju gotovo više nikakve veze sa spomenutim žanrom. Iako su 2012. godine shvatili da pjevačica koja ne dolazi iz svijeta metala (koja,usput rečeno, do dolaska u bend nije ni znala da postoje) nije dobra ideja, te na njezino mjesto dolazi Floor Jansen, mastermind benda Tuomas Holopainen svejedno i dalje sustavno bend vodi u smjeru koji u većini starih fanova izaziva gnjev i odbojnost prema bendu.
Dok Nightwish srljaju u čudne vode, sredinom novog milenija još uvijek izlaze hvalevrijedni albumi i drugi bendovi se još donekle drže onog starog. Tako 2006. Delain izdaju svoj prvi i najbolji album Lucidity, a samo godinu kasnije nizozemska Epica izdaje album The Divine Conspiracy koji, po mom mišljenju, spada u najbolje albume svih vremena. Nakon toga, od 2010. godine nadalje, sve nekako kreće nizbrdo. Imamo primjere izrazito čudnih suradnji npr. Within Temptation i DJ-a Davida Guetta te njihova pjevačica, Sharon Den Adel i DJ Armin Van Buren. Dva svijeta koja nemaju nikakve veze jednom s drugim dolaze u kontakt. Gledati Sharon u takvom izdanju je naprosto bolno. No još je bolnije gledati kako omiljeni bendovi izdaju sve lošije albume i što sve u svojoj glazbi ne kombiniraju. Možemo li reći da je nakon gotovo dva desetljeća dominacije symphonic metal mrtav? Mislim da bismo mogli. Pitate se zašto? Odgovore možete potražiti u zadnjih nekoliko albuma velikih bendova. Upravo ti veliki bendovi su oni koji kreiraju scenu i diktiraju trendove. Pa naravno da će jedan Delain uključiti u svoj zadnji album generički elektronski zvuk jer je npr. Within Temptation to učinio. Naravno da će Epica odustati od predivnih opernih vokala iznimno talentirane pjevačice Simone Simmons jer je Nightwish doveo pop pjevačicu da pjeva symphonic metal klasike. Moram priznati da zadnjih godina svaki album svojih omiljenih bendova očekujem sa zebnjom. I svaki put mi se u glavi vrti isto pitanje. Zašto ste to napravili? Zašto ste odbacili sve ono što symphonic metal jest? Čemu odjednom silna količina elektronskog zvuka u vašim pjesmama? Čemu odjednom neki sniženi, nerazgovijetni, neimpresivni vokali? Zašto još samo od par izvođača, a tu moram kao najbitniju spomenuti Tarju Turunen koja godinama gradi impresivnu karijeru, mogu očekivati kvalitetne albume? Jeste li možda prerasli taj dobar stari symphonic metal? Kako vam odjednom paše zvuk gajdi u pjesmama? Otkad volite pastirski rock? Jedan moj poznanik nedavno je rekao da su Nightwish počeli svirati „kafanski folk”. I slažem se s njim. Within Temptation bi komotno mogli nastupiti na Ultra Europe festivalu s obzirom na količinu elektronike u njihovoj glazbi. Svi znamo da je čovječanstvo u mnogim aspektima svog djelovanja otišlo k vragu. Aktualna pandemija koronavirusa, beskrajni ratovi, nepregledne kolone nesretnih ljudi koji bježe od tih istih ratova, današnji klinci koji su ovisnici o Instagramu i ostalim, ponekad upitnim, društvenim mrežama, s nikakvom razinom odgoja. A glazba? Nažalost i ona je već dobrim dijelom otišla k vragu. Dokaz nam je npr. jedva punoljetna Britanka koja u svojim pjesmama šapće, dašće, recitira, mrmlja sebi u bradu, a kad pokuša pjevati zvuči kao da ima teški astmatični napadaj. I takva „glazba” osvoji brdo Grammyja i uši klinaca, pa i odraslih diljem svijeta. Stoga nije čudno da se neželjene promjene događaju u svim vrstama glazbe. Pokušavaju li se bendovi takvim načinom približiti nekoj novoj publici? Moguće. Pokušavaju li biti u „trendu”? Vjerojatno. No ja ipak mislim da im se više ne da. Jednostavno, došli su do faze da su iscrpili svu inspiraciju i sada samo gledaju materijalnu korist (samo ne znam kako onda jedan Iron Maiden i dalje svira istu glazbu kao i pred 45 godina kada su započeli svoj glazbeni put). Jer symphonic metal je zahtjevna vrsta. Metal glazba generalno ima svoja pravila koja ju čine drugačijom od ostalih vrsta glazbe. Ima svoje zakonitosti koje se trebaju poštivati da bi metal bio metal. Kao što npr. schwarzwald torta mora sadržavati višnje, tučeno vrhnje i čokoladni biskvit da bi se mogla zvati schwarzwald tortom, tako i metal mora imati temeljne elemente i zakonitosti da bio ono što jest. A to se još u većoj mjeri treba primijeniti u symphonic metalu. Jer ako mu oduzmemo ono temeljno, operne vokale, orkestracije, žestoke gitarističke riffove, a dodamo mu generički elektronski zvuk, neimpresivne vokale i isprazne tekstove, gajde, frule, što smo dobili?
Ništa.
Dobili smo glazbu bez identiteta.
