.jpg)
.jpg)
Novi film otkačenog redatelja Wesa Andersona ("Rushmore", "The Royal Tenenbaums", "Moonrise Kingdom", "The Grand Budapest Hotel", "Isle of Dogs"), nekoliko puta nominiranog za nagradu Oscar prava je bomba i po meni, možda i njegov najbolji film. Iznimno talentirani, podjednako ima uspjeha u režiranju i pisanju scenarija za igrane i animirane filmove, a glumiti u nekom od njegovih filmova je postao hollywoodski IN. Nije da nam je to važno, ali u ovom slučaju rezultat je očit: takva brojka A kategorije glumačkih imena nije viđena već jako dugo, a možda ni neće. Ove godine zasigurno ne.
I što je najbolje, to sve nije neka pretenciozna vabilica za posjetitelje, jer bi film jednako dobro funkcionirao da ima odlične, ali svijetu nepoznate karakterne glumce. No kada u film stavite Billa Murrayja, Owena Wilsona, Timothée Chalameta, Leu Seydoux, Edwarda Nortona, Elisabeth Moss, te Oskarovce Benicia Del Tora, Frances McDormand, Adriena Brodyja, Tildu Swinton i Christopha Waltza ... treba li zaista tu više nešto posebno pojašnjavati?
Živopisni koloring, u jednom filmu promiješan s nekoliko različitih stilova (za svaku od tri glavne priče) i pristupa kadroviranju, mnoštvo "normalnih" i ekscentričnih likova... potpis Wesa Andersona je očito ali je u "Francuskoj Depeši" otišao korak dalje.
Najteže je je reći ili objasniti o čemu se "tu radi" - film nikako nije jednostavan niti za pratiti niti za pojasniti. No pokušat ću tek toliko da dobijete neki dojam.
Ovo je primarno film o jednom mediju. Anderson se s nostalgijom prisjeća nečeg što su bile "novine" (odnosno časopis, za mlađe generacije: googlajte!).
U filmu je riječ o novinama, točnije ilustriranom časopisu "The French Dispatch" koje je zapravo osnovao američki Židov, glavni urednik Arthur Howitzer, Jr. (Bill Murray) u Libertyu, Kansas, ali ih je zapravo (prvo sebe pa časopis) preselio u francuski gradić Ennui-sur-Blasé (otud ono "Francuska depeša") i radnja filma se cijela odvija u dakle Francuskoj, ali ovo nije francuski film, iako je cijeli u francuskom štihu i ima taj francuski šarm.
"Francuska Depeša" izdaje svoj zadnji broj, kako znakovito, iako je u filmu vezano uz iznenadnu smrt Howitzera pa njegovo uredništvo raspravlja koje tri priče će posljednji broj (u čast glavnom uredniku) objaviti. Tako pod glavnom poveznicom imamo svojevrsan omnibus, odnosno tri priče i tri posve druge ekipe glumaca. S tim da uvod ima novinar-biciklista Herbsaint Sazerac (genijalni Owen Wilson), koji nas upoznaje s Ennui-sur-Blasé dok se vozi biciklom i tu ima zaista genijalnih komičnih situacija.
Prva priča se vrti oko Mosesa Rosenthalera (Benicio Del Toro), genijalnog slikara/umjetnika kojemu je talenat prepoznat (od također (privremenog) zatvorenika, ali super proniciljivog umjetničkog mecene Juliana Cadazia (Adrien Brody)), tek nakon što odguli nekih 10-tak godina u zatvoru radi ubojstva.
Druga priča se vrti oko studentskih nemira "revolucije" koju prati iskusna spisateljica Lucinda Krementz (Frances McDormand), ali se zapetlja kada se osobno upetlja s glavnim "revolucionarem", šahovskim majstorom Zeffirellijem (Timothée Chalamet).
Treću priču stvara dendijevski kritičar hrane Roebuck Wright (Jeffrey Wright) u obliku talk-showa kojeg vodi Liev Schreiber, a opisuje lude dogodivštine policijskog masterchefa Nescaffiera (Stephen Park) u koje se upetlja ama baš sve, uključujući i otmicu Commissairevog (Mathieu Amalric) pronicljivog sina, inače dječaka.
Svaka priča je je prikazana posve drugačijim stilom, ima tu karikatura, slika, osebujnih live kadrova, stripa, sve izmiješano u fantastičan vizualni efekt. Sve, ama baš sve uloge i glumci su sjajni i nemoguće je nekoga posebno izdvojiti, može vam netko biti draži ili ne po osobnoj preferenciji, ali svi su dali svoje the best!
Film neće biti lako pratiti onima koji su navikli na jednostavne dijaloge tipa "I'll be back" ili "Ubi ga/udri ga" jer je, kako se i priliči, napisan elokventim spisateljskim žargonom, dakle kao da čitate zahtjevniju knjigu ili vrlo ozbiljan i zahtjevan medijski članak. No kada se "ufurate" - to je to.
Sve ovo u filmu ipak ima i stvarnu real-life osnovu: film je svojevrsna "posveta" (ili parodija bolje rečeno) na časopis "The New Yorker" i nekolicini njegovih pisaca, novinara kojima je, recimo to tako, posvećen ovaj film. Ako vam kažem više, totalno ću vas zbuniti.
.jpg)
