bunny man wrote:jebote di je bio moj glazbeni ukus do sad??? nijedan me bend nije već dugo iznenadio ko coil.. musick to listen in the dark, scatology, ono sa elphom... jednostavno ne znam kaj da napišem, tolko me oduševljavaju.
Yup to je coil. Da jasno kažem - volim jako puno muzike, ali Coil, to je nešto uber. Kozmička sila. To nije muzika i to nisu ljudi.
Dok su se na scatologyu, horse rotorvatoru i Love's Secret Domainu još tražili i te albume ne smatram ničim doista posebnim, iako su jebeno dobri, albumi poput astral disaster, black light district: a thousand lights in a darkened room, musick to play in the dark 1 i 2, worship the glitch, serija ekvinocij/solsticij EPova, time machines, to je takav prejebeni čisti genij koji ne mogu usporediti sa baš ničim drugim.
Nažalost, black antlers i the ape of naples pokazuju natruhe Coilove genijalnosti, ali su za mene prvenstveno tužni albumi koji nažalost samo naznačuju što su mogli biti da Balancea nije pojela depresija i votka.
U svakom slučaju, bunny, tvoju reakciju smatram primjerenu nekom tko je prvi put otkrio coil - nimalo pretjerano je reći "gdje je moj muzički ukus bio do sada?". Ako ćeš nastaviti, jednom kad dubinski upoznaš ovaj bend sigurno ćeš vidjeti još puno toga (muzičkog i nemuzičkog, egzistencijalnog, atmosferičkog, psihodeličnog, kozmičkog, muziku transcendirajućeg itd.) što sada ne vidiš. Jedno od omiljenih iskustava mi je kada smo prijatelj i ja kod njega prije nekih 6 godina nakon odgovarajućeg tretmana u dubokoj noći slušali astral disaster i još neke coilove albume i kada sam očima
vidio zvuk, sve sitne zvukiće, njihove mikroodnose, njihov modus operandi, osjetio milijun neobjašnjivih i neodredivih ali nevjerojatno pozitivnih emocija izazvane muzikom (koje sam osjećao uvijek i prije slušajući coil, ali nikada ih nisam vidio tolikom jasnoćom) i kada sam u punini uvidio što je zapravo ova muzika, iz kojeg mjesta je rađena, na koje mjesto smjera i kako funkcionira.
Također, iskustvo zime, snijega, musick to play in the dark oba albuma, noćnih zimskih šetnji po samotnim dijelovima jarunskog jezera sa prijateljem i potom slušanja MTTPITD, načina na koji je muzika u meni doslovce stvorila duhovni prostor koji prije nije postojao, veza tog duhovnog prostora sa coverima tih albuma, sa riječima, sa rezonancijama Balanceovog glasa, sa svakom mikroteksturom svakog mikrozvuka, sa cjelovitom ne samo "atmosferom", atmosfera je gotovo uvredljivo vulgarna riječ za duhovno obitavalište u kojemu se kreće "muzika" na ova dva albuma, način na koji osjećam taj duhovni prostor kao novo i novo samostvaranje u sebi svaki put kad pogledam tamnotamnoplavo noćno nebo dok udišem hladan zrak.
Neopisivo, vrlo teško objašnjivo i mnogima neshvatljivo.
disclaimer: mnogo muzike u meni proizvodi duboke osjećaje, osjećaj mistike, zadovoljstva, sreće, blabla, mnogo nje trajno obilježava i odgaja/obrazuje, i netko tko čak i nije doživio coil bi mogao svoja iskustva sa nekim lesser bendovima poistovjetiti sa ovime gore jer su riječi slabe, ali coil je kvalitativno, kategorijski iznad i van svega ostalog kao i iskustva koja proizvodi u razumijevajućem duhu.