Biti na prapočetku nečega ili svjedočiti nastajanju novog života je jedinstvena stvar koja se nikako ne bi smjela propustiti! Svakako je i svojevrsna čast nazočiti jednom takvom jedinstvenom, ovog puta kulturnom, rađanju/događaju.
Motovun film festival tj. Cinehill je završio, na novoj destinaciji u Gorskom kotaru na brdu izned Delnica - Petehovcu. Nova krv, novo mjesto s puno više mogućnosti za nesmetan životni razvoj je svjetla budućnost jednom od ponajboljih, ako ne i najboljem hrvatskom filmskom festivalu.
Motovun je tako dakle iščupao svoje korijene na brdu snova koje svi znamo koji smo pohodili taj jedan prekrasni gradić u Istri. Osobno mi je jako žao što se to dogodilo, ali kao što to biva sa svakim mladim čovjekom koji se u neko svoje vrijeme odrastanja odluči vinuti krilima samostalno u veliki svijet, tako je vrijeme da i taj motovunski „klinac“ krene na svoj životni put od kuće i skući se negdje izvan svojeg obiteljsko kruga, i to na nekom novom lijepom brdu - Petehovcu.
Atmosfera je bila odlična. Tako da svi oni koji su došli u Gorski kotar u potrazi za onim iskonskim osjećajem zajedništva, srdačnosti i uživanja na filmskom festivalu svakako su došli na pravo mjesto. Da se razumijemo, Motovun film festival pa tako i njegov punoljetni nasljednik na drugom brdu - Cinehill je svakako meni dao priželjkivani festivalski osjećaj koji bi najradije pripisao nekom sveopćem srdačnom balkanskom duhu koji vlada u ovim krajevima Hrvatske pa i šire.
Kao novinar nisam se nikad slobodnije osjećao glede samih odlazaka na filmske projekcije i u pristupu gostima festivala. Stvarno izvrstan i od sviju tamo srdačan pristup. Sveukupno, jedan jako dobar osjećaj se razvio na Petehovcu.
Prvog dana sam otvorio pregled filmskog programa sa srpskim filmom „Munje: Opet!“. Nekako mi je to zanimljivi film zbog mojih prvih susreta s Motovun film festivalom gdje sam se u tim prvim dolascima na Brdo filmova susreo sa izuzetno motiviranim, srdačnim (kako tada, tako i danas) izuzetno talentiranim glumcem Sergejem Trifunovićem. Tada me iznenadio izvrsnom interpretacijom zagrebačkog dečka s ulica Trešnjevke koju je u zanosu razgovora sa mnom izveo onako čisto da pokaže svoj veliki talent.
Uloga u filmu „Munje: Opet!“ mu naravno leži jer je ipak onaj fakin s beogradskog asfalta koju tako dobro (čisto sumnjam da tu išta glumi) interpretira u ovom nastavku Munja. „Munje: Opet!“ tematiziraju borbu generacija. Naime u prvom planu je odlazak ekipe na godišnjicu mature, a pritom dvojac koji ide tamo zapravo se želi domoći demo kazete i vratiti svoj ugled i slavu. Ono što je jednako ovdje prisutno kao tinjajući sukob ili otvoreni sukob jest odnos narodnjačke subkulture tj. turbofolka s urbanim trendovima repa i trepa. Pobjedu kao što samo tako može odnjeti i to naravano na filmu je odnio reperski nastup naspram „cica i guzica“ jedne turbo folk zvjezde. Ok, tu ću zažmiriti na ovu fiks ideju režisera.
Na kraju glede ovog filma jedno od pitanja koje bi postavio Sergeju, da smo se slučajno susreli, kako to da je podlegao snimanju filmskog nastavka te izvorne komedije iz 2001? No na žalost na to pitanje iz nepostojećeg intervjua neće biti odgovoreno.
Filmove s prvog dana koje bih htio izdvojiti jesu: „Munje: Opet!“, „Garbura“ i „Srebrna izmaglica“.
U popodnevnom terminu u zatvorenom kinu festivala bio je na programu odličan hrvatski film „Garbura“. Film je u kratkom obraćanju pred publikom predstavio Joško Jelčić, laureat ovogodišnjeg Motovun Cinehill film festivala u kategoriji „Nagrada 50 godina“ za polustoljetnu odanost glumi i filmu.
Ovom prilikom pričajući o filmu u kojem glumi, Jelčić je imao iznimno zabavan, humorističan pristup najavi filma i ujedno najavi svojeg intervjua na Cinehillu povodom dobivanja ove MFF nagrade za životno djelo. Njegova najava filma bila je dobar intro onoga što je ispričao tijekom svojeg razgovora prije samog uručivanja nagrade od direktora festivala Igora Mirkovića. Sve u svemu, izuzetno zabavan i vitalan Joško Jelčić je bio odlično popodnevno osvježenje tog dana nakon prikazivanja „Garbure“. Garbura je pak odličan film koji jako lijepo portretira raspad obiteljskog života u Dalmatinskoj zagori ili općenito nekom obalnom dijelu Hrvatske, gdje djeca nalaze zabavu u jednom običaju koji pomalo zamire, a to je paljenje karbita ili garbure i uživanje u toj eksplozivnoj i posvema opasnoj zabavi. Garbura je amalgam i neki side story glavne radnje, a to je preljub i raspad obitelji kojem sasvim slučajno postanu svjedoci dvojica dječaka prijatelja koji su do tad imali navadu druženja oko svojih karabitnih zabava. Odlična gluma i koliko smo mogli od samog Jelčića čuti - uz financijsku oskudicu, fenomenalno ostvarenje Josipa Žuvana režisera i scenariste „Garbure“.
Za kraj ovog iznimnog filmski i drugim događajima bogatog dana pala je odluka na film Sache Polak „Srebrna izmaglica“ koja priča priču o medicinskoj sestri Franky koja prekidajući svoju vezu s mladićem kreće u vezu sa pacijenticom Florence i ostvaruje svojevrsni bijeg od svoje obitelji na istoku Londona. Zanimljiv je odnos obitelji spram nje i napad na nju kada urbi et orbi obznanjuje svoju lezbijsku vezu sa Florence. Taj napad samo je dodatno utrvđuje u namjeri da krene u novi život na obali Engleske sa svojom odabranicom Florence kod njezine bake i brata. I sad bi tu u happyendovskoj američkoj maniri bio kraj priči, no tada zapravo zakoračujemo u jedan svijet bipolarnosti Florence koja tu mladu ženu tjera od Franky. Florence ima iznenadne promjene raspoloženja - od buntovništva do depresije, gdje je njezina okolina totalno zbunjena tim naglim promjenama koje idu toliko daleko da je tjeraju u heteroseksualnu vezu sa drugim muškarcem. Uglavnom, u filmu se radnja vrti oko ta dva ženska lika s ponekim sporednim ženskim likovima kao majkom i sestrom Franky te bakom Florence. Film je to za koji bi rekao da je odlično posložen osim tih par greškica u prijelazima iz radnje u radnju koja su naglo odsječena tako da vas ostavljaju u nekoj nedoumici, no film je izuzetan prikaz današnjice nakon pandemije koja je dosta fluktivna.
Osim ovih dugometražnih filmova svakako treba istaknuti i hrvatski kratki film Filipa Peruzovića „Mali val“. Rijetko je vidjeti oduševljenje publike jednim kratkim filmom u trajanju od 18 minuta kao što je ovaj koji je ove godine završen. Odlično ostvarenje koje nam na vrlo inteligentan priča priču o muškarcu u svojim ranim 50-tim godinama koji se nosi sa svojim starenjem. Na Gorana se skoro srušio dio zgrade usred šetnje psa, no život nema predaha za našeg junaka kojeg odmah baca u vrtešku bučnog i hektičnog dječjeg rođendana. No, Goran odlazi s rođendana u potrazi za onim osjećajem kojeg ne nalazi među ljudima na rođendanu. Pokušaj traženja smisla života ga dovodi nazad njegovoj obitelji. U tom trenutku poput njemih filmova dvoje partnera se skuže i shvate bez riječi da trebaju imati svoju neku furku na rođendanu i da ne treba odustati od svojih ideala i ne treba težiti ka konformizmu obiteljskog života. Izuzetno pozitivna ideja koja se ističe u pozadini filma i na kraju krajeva izuzetno pozitivan film. Bravo za Filipa Peruzovića i njegov odličan kratkiš!
Odličan film za moj kraj dana na Cinehillu.
Subota, 29. srpnja
Moram stvarno istaknuti kako smo svi mi koji smo dolazili zadnja dva dana festivala imali podosta sreće s vremenom. Vidio sam u knjizi utisaka Čistećih medvjedića kako su ljudi zapravo željeli istaknuti hladnoću večernje projekcije na kinu pod zvijezdama. Naime, istini za volju, prvi je dan mojeg boravka na Petehovcu u petak bio jako hladan navečer, no već sutradan u subotu dan je bio prevruć, a večernja projekcija je bila održana po solidno ugodnoj temperaturi za taj kraj.
Što se tiče Čistećih medvjedića ova grupa anagažiranih građana je dala poseban štih festivalu – vesela družba je svaku večer prije glavne projekcije pod zvijezdama održala „Dnevni raport“ glede čistoće festivalskog okruženja, a svojom vedrinom duha su dodavali dosta gasa kako tijekom samih razgovora na Cinehillu, tako i pjesmama koje su se orile iz „Medvjeđeg brloga“. Izuzetno hvale vrijedna inicijativa festivala da se putem Čistećih medvedića poveže film u prirodi sa zelenim temama, kako bi se podigla svijest o generalnom onečišćenju okoliša. Pa tako se birao najbolji film od strane publike u taboru Medvjedića preko skupljenih čikova („Glasaj čikom“), a tu su bile i zanimljive radionice koje su animirale klince, kao i eko kviz koji je privukao starije. Iz mojih pohođenja filmskih festivala mogu posvjedočiti da sadržaja za klince uvijek manjka, tako da su upravo Čisteći medvjedići uspjeli izanimirati roditelje i njihove klince na tom filmskom događanju.
Što se tiče dana posvećenog filmu, ovaj je dan bio po mom sudu slabiji po nekoj uravnoteženosti dobrim filmovima i tu se od slijedećih filmova tog dana koje sam pohodio: „Buntovnica“ (Scraper), „Medusa deluxe“ i „Reset“, ističe posebno prvospomenuti film.
Da je „Buntovnica“ jedan od najboljih filmova tog završnog dana i cijelog festivala uopće, potvrdu sam dobio u neposrednim razgovorima netom po završenoj projekciji - svi komentari redom su bili pozitivno intonirani, a razgovori s ponekim gostima i gledateljima festivala pomalo i nadahnuti. No za moju potvrdu nije bio potreban razgovor post festum, već sam film koji nas je ostavio s pozitivom koju danas neumorno u postpandemijskom svijetu tražimo.
Najbolji film od svih viđenih je „Buntovnica“.
.jpg)
