Brojimo jubilarnu brojku 15, a da nije bio COVID-19, okrenula bi se i #17! Impoznatna brojka iza koje stoji doslovno sve od svih: trud, znoj, muka, ljutnja, kritike, gunđanje, euforije, talenat, znanje, umiješnost, snalažljivost i - feelgood osjećaj kad si tamo u toj atmosferi na tom otoku na Jarunu tih lipanjskih noći.
Davno je bila 2006. I bilo je tada oko te godine svega u glazbenoj ponudi, i u pokušajima formiranja festivala, što domaćeg (vlasničkog) predznaka, što licencnog. Neki drugi žanrovi (jazz glazba, elektronika i sl.) su prilično dobro, dugo i relativno sigurno vozili, ali jako su rijetki oni koji su opstali i održali se jer tržište i ekonomija ždere sve, pa i one naoko stabilne. Priču oko korone neću niti započinjati, svi vrapci na grani znaju o njoj i njenom globalnom utjecaju na ekonomiju ama baš sve. Rat u Ukrajini isto neću spominjati, jer on će postati prava priča tek u narednim godinama.
INmusic je od malog, nadobudnog jednodnevnog festivala indie alt rocka, elektronike, i nešto heavy metala na zagrebačkoj Šalati u narednih par godina prolazio tranziciju u dvodnevni, pa kasnije trodnevni, konceptualno drugačiji (lokacija promijenjana na današnji Otok hrvatske mlađeži na jezeru Jarun), no zadržao je stilski što je u početku bilo osmišljeno.
Uz more muka, borbe s vjetrenjačama o kojima zapravo i ne znam iz prve ruke ništa što nije bilo opće poznato, ali je to bio "recept" za muku svih organizatora sličnih stremljenja u Hrvatskoj.
Rado bih konstatirala da se nešto bitno u Hrvatskoj po pitanju festivala "moderne" glazbe (koji glup naziv, ali znate što želim reći) promijenilo, ali nije. Mijenjanju se igrači, što u gradskim upravama (mislim u svima gdje se pokušao napraviti neki festival, ne samo zagrebačkoj), što kod organizatora, ali jedini koji nije posustao, istina većinoma nošen tom publikom bez koje ništa ne ide, je zapravo samo INmusic festival. Da nije bilo COVID-19, danas bi brojio impresivno 17. izdanje.
Možemo lamentirati oko line-upova prijašnjih godina koliko hoćemo, možemo kritizirati, možemo hvaliti, možemo pisati sonete, ali argument je jedan, i samo jedan - INmusic se i dalje održava, štaviše širi (ove godine je već dodan i 4. dan), uz pomoć ili nepomoć grada Zagreba (u tu temu ovaj čas ne ulazim, ali bi možda i trebalo i to detaljno, koliko se Grad brine za kulturni napredak i razvijanje scene "modere" glazbe) - i kad spominjem Grad Zagreb - recimo to jasno, INmusic je postao onaj jedan landmark Grada Zagreba, ne puno uz pomoć samog Grada.
Ona jedna zastavica koje lijepiš uz neki grad pod rubrikom "što valja obavezno posjetiti".
Naravno da ljubitelji jazz glazbe, heavy metala ili klasike nemaju tu što tražiti, ali svi ostali bogme imaju, pa barem na jedan dan. Daleko je odmakao INmusic u glazbenim žanrovima: world music (svojevrstan etno) je od samih početka jako zastupljen, imamo tu i regularnog garažnog i inog rocka, imamo i pop senzacija, nije da nema i pokojeg heavy metal izvođača, no imamo i hrpicu novih neetabliranih imena za istraživače - ukratko za svakog ponešto.
Jedni bi rekli "svaštarija" - a ja kažem, premali je Zagreb i Hrvatska i naša ekonomska moć, kao i glazbena scena za nekoliko velikih žanrovskih festivala - imamo Ultru u Splitu, ali to nije baš naša hrvatska priča, imamo ih nekoliko drugih da, no ja pričam o jednom sasvim drugoj dimenziji.
Pratim vanjske festivale i njihove line-upove prilično dugo i svi imaju taj predznak "razno" uz neku žanrovsku liniju koju malo jače stišću i promoviraju. To je posve normalno i razumljivo. I jedino - održivo.
Sjetimo se samo legendarnog "Metaldaysa" u Tolminu u Sloveniji. I on je na žalost na kraju posustao.
Zapravo, ako gledam iz svoje prespektive i perspektive onih koji vole i poznaju širinu, a gledam, baš mi se sviđa to što imamo na Jarunu. A imamo jedan sjajan, ne baš više mali festival na kojem se svatko može dobro zabaviti, čak i oni koji festivale pohađaju i provode u ispijanju enormnih količina piva i gledanja nogometnih utakmica (baš o toj temi bih mogla dosta toga ispričati, nagledala sam se više utakmica hrvatske repke na INmusicu nego da sam sjedila doma, skoro).
Ponekad mislim da oni koji su gunđala, zapravo nemaju nikakvog iskustva u pohađanju koncerata a naročito ne festivala. Što bismo rekli "nemamo u Hrvatskoj tu kulturu posjećivanja festivala". Kad ideš na festival ne ideš gledati svoj omiljeni bend u regularnom vremenu trajanja nastupa kakve ima inače na vlastitom koncertu, s vlastitom opremom i soundom - nemaš nikakav argument nakon sat i pol nastupa cviliti da je loše bilo ovo ili ono.
Naravno često se zna potrefiti super sve, ali biti na solističkom koncertu izvođača i biti na njegovom nastupu na jednom festivalu može biti različito, nekad i znatno, mada realno to u 80 posto slučajeva to i nisu tako bitne razlike.
Tu moram spomenuti pljuvačinu koja je zadesila nesretne The Black Keys 2014. Taj sam bend gledala dva puta na njegovim koncertima (vani dakako) i to je bilo nebo i zemlja. Slučajno se potrefilo da baš njima tehnički nešto nije štimalo i nikako taj nastup nije "zaživio" (mi govorimo o bendu s dva člana i trećim pomoćnim bez snimljenih matrica koje puštaju za vrijeme nastup)... zvučali su kako su zvučali, ali vjerujte mi kako stoji Zagreb ispod Medvednice, tako i da su The Black Keys bend genijalan na uživo nastupima. Moćan.
Bilo je još nešto takvih slučajeva, ali to je tako na festivalskim nastupima i vani.
I onda dođemo do onog suprotnog: da neke nisam gledala baš na festivalima poput INmusica na tom širokom pladnju ponude, ne bih shvatila koliko su to dobri bendovi uživo ili općenito: New York Dolls, Amadou & Mariam, Repetitor, Editors, Frank Turner, Rise Against, Black Rebel Motorcycle Club, Arcade Fire, The Strange, The Kills... mogu nabrajati do prekosutra. Mislim, lako ti odslušaš CD ili staviš download albuma ili skineš neku pjesmu sa streama, no uživo je - uživo.
I za sve glazbene istraživače - festivali su zakon. Pa tako i INmusic.
I radije vidim Muse 3. put na nekom Szigetu ili Firence Rocks festivalu, nego nikako. (offtopic - radije bih i na jednom INmusicu, ali...). I radije vidim uz neki dragi bend (Cavea po n-ti put) uz još nekoliko dobrih izvođača za cijenu ulaznice koja košta kao ulaznica za jedan bend i to jedva (oni koji idu van na koncerte češće, znaju itekako razliku u novčaniku). Ponekad mi se čini da je naš narod pomalo preuzetan.
Strancu vam to neće biti nikakva tema razgovora. Jer zna bolje.
I nekako se veselimo tom zagrebačkom tjednu svake godine u drugoj polovici lipnja, gdje se slijevaju hrpimice zagrepčani, turisti, globtrotteri, oni sa juga, oni sa sjevera, oni sa istoka i oni sa zapada prema tom Jarunu. I što si bliže to je huk glazbe to jači, a svjetla sve hipnotičnija i jača. I mrdne te onaj leptir u trbuhu, a nisi zaljubljen.
Hell, sad više niti ne trčimo s posla popodne na festival niti ujutro opet na posao - sad je već svima, koji mogu, tradicija da se uzima godišnji odmor tih par dana. Ipak brojimo #15.
