Postani fan na Facebooku ako već nisi!

U nastavku o svemu malo više, koliko je u mojoj moći. A na vama je, odmah pri početku čitanja, upaliti svoje uređaje i preglednike te potražiti Elusive God i samostalno se uvjeriti u ono što ću ovdje još jednom potvrditi.

Nekada nam biva teško povezati se i prihvatiti izričaj, kvalitetu i nastojanja domaćih bendova. Nadodamo li tome ponekad nezahvalnost našeg jezika u nekim trenucima, to postaje još malo teže. Ali bendovi u našoj državi itekako rade i postoje. Nikada to nisam nazivao „scenom“ jer činjenica i dalje stoji kako je tržište nezahvalno i kako bi bendovi (u određenoj mjeri) uspjeli, trebaju se odvažiti na odlazak van granica naše države, ali i regije općenito. Više sam sve to volio nazivati „džepovima otpora“ jer tako odajem priznanje ljudima koji se uistinu trude i koji rade na sebi i za određene krugove ljudi, nevezano za to radi li se o organizatorima događaja, promotorima ili samim bendovima. Mislim, ne moramo se mi u ovome složiti, no pogledamo li stvar malo drugačije i pogledamo li koliki je trud uložen na svim područjima, a koliki je odaziv... I još k tome dodajte nezahvalnost publike koja radije zaposjedne prostor oko nego prostor u kojem se održava neki događaj/nastup/koncert/festival... Mislim kako razumijete što se želi poručiti. Stoga mi je drago vidjeti kako bendovi rade i stvaraju, odvaže se na put koji je itekako nezahvalan i krije puno prepreka, a sve s ishodom koji je nepoznat i stran. Zašto sam natipkao/napisao ovaj odjeljak? Ponukan iskustvom, ali i nedavnim činjenicama koje su se opravdale i potvrdile u opisanim okruženjima. Ali i zato što dugo nisam pisao o nekom bendu koji stvara u jednom od spomenutih „džepova otpora“.

Elusive God je bend koji je, po nekim izvorima, nastao 2018. godine i kojega tvore bassist Elusive R., bubnjar Elusive H. i gitarist/pjevač Elusive T., a mjesto/grad nastanka ostaje nepoznanica. Od svog osnutka naovamo su 2020. godine objavili EP imena The Darkest Flame, a ove godine objavljuju svoj album prvijenac Trapped In A Future Unknown. I to bi, ukratko, bilo to... O bendu i njihovom trenutnom opusu. Društvene mreže, službene stranice i glasila benda ne daju mi više podataka i ovo je ono što vam sa sigurnošću mogu prenijeti. Ali i to ima neku svoju čar i upečatljivost, zar ne? Sva ta (ciljana) manjkavost s podacima i veo misterioznosti i mistike daje doprinos vašoj uključenosti i povezanost s glazbom, dakle stvaralaštvom koje ima prvenstvo spram svega ostalog. Odvažna strategija za ovo doba, ali vrijeme će pokazati učinkovitost i doprinos iste bendu, njihovoj sveopćoj popraćenosti i zamijećenosti. Nadam se najboljem ishodu pošto ovo što sam imao priliku čuti i u čemu sam imao priliku uživati dosad to uistinu zaslužuje.

Trapped In A Future Unknown nam tijekom četrdesetak minuta svog trajanja predstavlja sedam pjesama koje obiluju čvrstim i postojanim ritmom, ritam sekcijom koja neumoljivo i snažno stvara temelj na kojima gitarističke i vokalne dionice, ali i sami riffovi, imaju prostora za stvaranje pjesama i sveopće atmosfere koja vas ne može ostaviti ravnodušnima i koja vas neće ostaviti nezainteresiranima. Ali bend se isto tako odvažio na još jednu podosta nezahvalnu odluku. A to je odabir podžanra. Uz riječki Old Night, kojeg svakako mogu i trebam spomenuti u ovom osvrtu, čine dva meni iznimno draga benda koji svojim stvaralaštvom stvarno pogađaju sve ono što tražim i očekujem kod benda, a pritom ne žrtvuju svoje stvaralaštvo kako bi se umilili i svidjeli široj publici. Znači li to kako za njihovo stvaralaštvo i njihovo praćenje trebate imati određeni ukus? Vjerojatno da. Odabrao sam „određeni“ umjesto „istančani“ jer ne želim stvarati privid pompoznosti i uzvišenosti. Nije mi to namjera. Ali se možete složiti kako postoje neki podžanrovi koji su podosta nezahvalni za širu publiku i slušateljstvo, prvenstveno zbog svoje ekstremnosti i/ili eksperimentalnosti koja „ne ulazi uho“ tako lako. Težina riffova, teatralnost pjevača i njegov izričaj, ali i tematika koja krije svoju dubinu u nekoj distopiji, sveopćoj propasti, propadanju ljudskog roda zbog njegove izopačenosti i podložnosti utjecajima i slijepom vjerovanju, osobne borbe sa stvarnošću i okolinom, svime onime što nas mori u tmini uma i tmini samoće koju doziva noć...

Uh... Malo sam odlutao, zar ne? A možda je to i bio cilj, dočarati dubinu koju ove pjesme imaju i koliko toga mogu slikovito dočarati kako bi se mogli prepoznati i kako bi mogli uživati u glazbenoj podlozi koju vam bend/ovi daju kroz svoje stvaralaštvo. To nije malena stvar i to nije nešto što se može tako lako odbaciti i zanemariti. Štoviše, to zapravo podiže razinu povezanosti s glazbom i daje vam mogućnosti kojih ponekad nismo svjesni i nismo sigurni umišljamo li si mi to „nešto“. Pokušavam filozofski pristupiti ovome i dati svoj doprinos onome što bend kao Elusive God (možda) želi reći svojim tekstovima i svojom glazbom. Možda mi i pođe od ruke to, a možda i ne. Tko zna... Ali, sve se svodi na to kako bi si trebali odvojiti četrdesetak minuta i uživati u albumu. To je uistinu neupitno i nema se potrebe tu više dodavati ili pokušati reći, a kamoli osporiti. Preporuka ostaje. A za skorašnji kraj, želim se osvrnuti na bend još jednom. Iako je instrumentalni dio benda na zavidnoj razini svojom jednostavnošću, ali upečatljivošću i svojom snagom, ali melodičnošću koja nije žrtvovana zbog žestine i agresivnosti, trebao bih se ponajviše osvrnuti na glas i pristup pjevanju kojim me je Elusive T. kao pjevač, a Elusive God kao bend zainteresirao i uhvatio „na prvu“. I ne, neću napisati ništa loše... Štoviše, po nekima bi mogao malo pretjerati. Ali, u pjesmama se dobiva naznaka nekih utjecaja i učenosti koja je odlika nekih pjevača, utjecaja koji su nepobitna činjenica. A to su Johan Längquist (Candlemass) i Warrel Dane (Sanctuary, Nevermore). Znam, znam! „Nemoj pretjerivati sada!“, rekli bi neki od vas. I svakako ću se složiti date li mi opravdane razloge i argumente protiv. Ali ako ćemo slijepo (točnije, gluho) nijekati kako vi ovdje ne čujete Epicus Doomicus Metallicus i Längquista koji je to otpjevao 1986. godine ili kasnije razdoblje Nevermorea i ponovno okupljanje Sanctuaryja gdje je Dane malo prilagodio svoj glas, sam izričaj i sveopći pristup pjevanju... Poslušate li pažljivije, sve ovo navedeno ćete čuti i uočiti uzorke. Naravno, Elusive T. ovime nije gurnut u neugodnost usporedbe i pokušaj omalovažavanja, već sve natipkano uistinu mislim i čvrsto stojim iza toga. Uzori i pristup, način izvedbe i izričaja je uočen i svaka usporedba je ciljana i dobronamjerna. Npr. Messiah Marcolin (Candlemass, Memento Mori) i Robert Lowe (Solitude Aeturnus, Candlemass) su također mogli biti spomenuti, ali nisam išao toliko daleko jer bi to onda bilo pretjerivanje u nekom drugom pravcu. Ali dalo bi se i o tome, kad bi cjepidlačili... Ali govorimo o utjecaju i onome što se čuje i/ili osjeti u onome što možete čuti dok preslušavate Trapped In A Future Unknown. A sve to se ne čini tako loše, zar ne?

Za sami kraj, nemam više ništa za nadodati. Trapped In A Future Unknown je jedan izniman album koji uistinu obogaćuje domaću i regionalnu glazbenu ostavštinu, a underground je obogaćen za još jedan odličan bend. Elusive God svakako treba nastaviti u pravcu koji su odabrali i u tome ih u potpunosti podržavam i veselim se svakom novom dodatku unutar njihovog glazbenog opusa, ali se isto tako nadam i skorašnjem druženju/susretu na nekom nastupu/koncertu. A na vama je, draga čitateljice i dragi čitatelju, uživati u glazbi i otkrivati nove bendove i izvođače. Jer ako kroz samostalno otkrivanje ili uz pomoć nas kao portala otkrijete nešto sebi dobro i sebi drago, zadovoljstvo biva još veće. Do sljedećeg puta...