Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Kako bubanj kaže je oduvijek imao status slabijeg albuma Električnog orgazma. I to je jedan od rijetkih slučajeva kada su se i kritika i publika složile u nekoj prosudbi o statusu jedne ploče. Naime, za ondašnji promotivni koncert navedenog albuma u Zagrebu, prodano je petnaestak ulaznica. A možda je sve to bio splet nesretnih okolnosti koji je logično doveo do takvog ishoda. Naime nakon prvog, i po kritici i publici uspješnog albuma, Orgazam su 1982. snimili svoj ultimativni, izuzetni album Lišće prekriva Lisabon, od kojeg su puno očekivali, ali je ploča doživjela neuspjeh. To post punk tajnovito remek djelo je malo tko u Jugi razumio. Članovi banda su tada, čini se odustali od bilo kakvih viših ambicija te snimili bespotrebni album obrada Le Chansones Popularies e da bi se naredne godine s Kako bubanj kaže probali reorganizirati i snimiti nešto suvislije, ali im to nije uspjelo. Naravno da su novije revalorizacije albuma nešto blagonaklonije nego što su bile 1984. kada je album izašao, jer danas imamo ono što se naziva naknadno saznanje. Kada se danas recenziraju reizdanja neuspjelih ploča, recenzenti su skloni takve uratke nazivati tranzicijskim, dajući im svojevrstan alibi i smisao, jer ne možemo znati da je nešto tranzicijsko sve dok se navedena tranzicija ne završi, a ona se dogodila s izlaskom Distorzije. Problem je što je ta tranzicija izvedena samo preko naslovne pjesme i omota koji izravno referira album Black and Blue Rolling Stonesa, no sve to ipak ne može zamagliti činjenicu da je očito kako je band prije 40 godina ušao u studio s jednom suvislom pjesmom, naslovnom, a ostatak je nakalemljen da bi se zadovoljilo tadašnje trajanje albuma od kojih pola sata i više. S obzirom na navedeno, album i nije bio tako loš i zaslužuje temeljitiju opservaciju, ali teško da može nadmašiti status slabijeg albuma Orgazma. Za temeljnu rekonvalsescenciju je grupa morala pričekati 1986. i svoj naredni album Distorzija, okosnicu svojih koncertnih nastupa do današnjih dana. Na kraju krajeva Električni orgazam svoj status ostvaruje kao vrhunski koncertni band čiji nastupi vrlo rijetko podbacuju. Tako je bilo i u subotu.

Za predgrupu je odabrana zagrebačka grupa TV EYE. Za zagrepčane koji pohode ovdašnje koncerte sastav je naveliko poznat. Bili su predgrupa The Cult na Šalati, Goodfathersima u Moši (danas Boogaloo, op.urednice), a čak i ako ste se ovo ljeto našli u Gajnicama mogli ste ih gledati na tamošnjoj lokalnoj fešti. Da parafraziramo jednog od osebujnijih predsjednika što ih je imala Hrvatska država, čini se kao da izlaze iz paštete. Štoviše bili su predgrupa i na prošlogodišnjem pohodu Orgazma u Tvornici kada su beograđani obilježavali reizdanje Le Chansones Popularies. Prema tome nije iznenađenje da je zagrebačka klupska atrakcija opet održala agresivni i znalački vođeni nastup. Nekoga može živcirati preizravno parafraziranje Iggy Popa od strane frontmana banda Mirana Kurspahića, ali je razvidno da čovjek u tome uživa, a istodobno je više nego relevantni vokalist. Problem može predstavljati činjenica da on u tolikoj mjeri dominira u scenskom nastupu da se prečesto zanemaruje da band ima dva izvrsna gitarista (Saša Mitrović i imenjak Strakoš) koji svojim međuigrama doprinose uzbudljivosti sastava. Baš zbog toga žalosti Kurspahićeva objava kako je nastup u Tvornici, izgleda zadnji Strakošev nastup s bandom. Šteta, jer su u subotu TV EYE po tko zna koji puta pokazali da su u ograničenom svijetu domaćeg garage rocka jedan od potentnijih bandova.

Nakon kraće pauze na mračnu binu su u najavljeno vrijeme izašli članovi Električnog orgazma te svoj nastup započeli predvidljivo s mitskom Lui Lui i još pokojim komadom s Distorzije, a uskoro je uslijedila Locomotion. Premda je njihova verzija vrlo dobra, a prije njih su je izvodili i kraljevi bjelačke buke Grand Funk Railroad, ne mogu si pomoći, ali kada je god čujem, zamišljam hotelski band kako na nekoj jadranskoj ljetnoj destinaciji izvodi pjesmu za strane turiste za tancanje. Uskoro su Orgazam započeli s izvođenjem stvari s Kako bubanj kaže. Prva je bila Fras u šupi u idealnoj, zapanjujuće dobroj verziji kakva je vjerojatno trebala zvučati na albumu da je nije zasrala hladna sintetička produkcija osamdesetih. Također Klinci traže zabavu je živom izvedbom zadobila novu dimenziju, uzbudljivu i poticajnu, gdje je gitara upala u prvi plan i rasturila. Kasnije je Ljuba još otpjevao Skamenjen i Ja želim promene (Baby, Baby, Baby, Baby) ali su zvučale neznatno bolje nego studijska verzija. Naslovna Kako bubanj kaže je bila poletna kao i uvijek, premda joj fale puhači. Šteta što se nisu odvažili izvesti još pokoju pjesmu sa slavljeničkog albuma, jer bi bilo svakako zanimljivo čuti Beograd ili Tetovirane devojke u živoj verziji. Možda za deset godina, kada će obilježavati pedesetu godišnjicu albuma. Također, ukoliko nisam nešto propustio, band je potpuno zanemario Lišće prekriva Lisabon. Dakako grupa je na oduševljenje mnogobrojne publike izvela i neizostavnu Igra rok' en' rol cela Jugoslavija. Giletu je vjerojatno pun kufer te pjesme pa je band odrađuje rutinerski, ali su Orgazam i kao takvi jedan od najboljih živih bandova regije. Najveće nadahnuće se osjetilo u sjanoj izvedbi Krokodili dolaze koja je zadobila naglašeni rockerski štih uz neizostavne ljubine klavijature i Giletov vrišeći vokal. Na set listi se našla i pokoja  stvar s recentnijih albuma poput slabog To što vidiš, to i jeste i izvrsnog Gde smo sad? , ali i ranijeg sjajnog Zašto da ne! iz 1994. koji je zbog razumljivih razloga u nas zaspostavljen.

Negdje sredinom koncerta na bini se pojavila i najavljena Anica Dobra kako bi izvela dvije pjesme iz kultnog subverzivnog filma Crni bombarder iz 1992. za koji je Gile bio jedan od autora glazbe. Prva je bila Svečane bele košulje što su je napisali Vlada Divljan i Gile, a druga Hodam sad kao zombi, zapravo obrada pjesme I Walked With A Zombie Rokyja Ericksona, nekadašnjeg člana pionira američkog garage psychedelic rocka 13th Floor Elevators. Kako su Orgazam i Anica do sada imali tek nekoliko nastupa, ovo je bila prilika koja se rijetko pruža, čuti uživo ove dvije kultne pjesme. A kako se Crni bombarder tijekom devedesetih masovno gledao preko ilegalnio presnimljenih VHS kazeta, zainteresrana publika je čula navedene pjesme pa su mogli zajednički pjevati s bandom i Anicom Dobrom.

Tvornica je bila dobro popunjena, svakako sto puta više nego 1984. na tadašnjoj promociji albuma od petnaestak prodanih karata. Nakon bisa koji je publiku vratio u vrijeme prvog albuma, Orgazam su završili svoj dvosatni koncert koji nije bio ni bolji niti lošiji od recentnijih izdanja sastava. Oni su jednostavno vrhunski živi band čiji nastup rijetko kada razočara.