Prije nekoliko mjeseci najavljen je novi album malo poznatih Šveđana iz benda Eleine, njihov treći po ukupnom redu, i drugi pod izdavačem Black Lodge Records. Inače, izdavač u ovom slučaju nije imao preveliki utjecaj na nastanak glazbe i način na koji će se bend razvijati, a očigledno dobar prolaz kod publike na prethodnom izdanju ''Until The End'' iz 2018. godine, ostavio je dobar utisak i nakon samo dvije godine vrijeme je došlo za nasljednika u obliku albuma ''Dancing In Hell''.
Za one koji se sjećaju, Eleine se nisu nešto naročito proslavili kad su bili jedna od predgrupa Moonspellu u Zagrebu 2016. godine, a malo tko se iskreno i sjeća njihovog nastupa koji je prošao relativno mlako i nezapaženo. To se može pripisati tome što su bili relativno nepoznati širem krugu ljudi i osim šlepanja po manjim metal festivalima, nisu ostavili nikakav zapažen utjecaj. Od toga se mnogo toga promjenilo, a iako je glazbena suština ostala ista, na ovom trećem albumu sve je upakirano malo bolje, ljepše i pristupačnije. Vidljivo je da im je cilj bio pridobiti simpatije ''civilne'' publike pa se išlo na kartu ozbiljnosti koja se iscrtava samo kroz glazbeni dio, dok kroz vizualni medij ona skreće pažnju na stvari koje stvarno ne bi smjele biti potrebne. Izgledno je da takve stvari vrlo vjerojatno imaju bolju ''prođu'' pa se Eleine ni ovaj put nisu odrekli tog bitno segmenta njihova scenskog imidža.
Predvođeni pjevačicom Madeleine "Eleine" Liljestam i gitarstom Rikardom Ekbergom, kao jedinim originalnim članovima, od 2018. godine napravili su velike rošade u postavi iz koje su nestale klavijature kao zaseban instrument, a isto tako učinjene su prijeko potrebne promjene u vidu novog bubnjara i basista. Uz ovakvu osvježenu postavu, ovaj novi materijal i jedanaest pjesma koje nam donosim album ''Dancing In Hell'' mogao bi zvučati reprezentativnije od onoga što smo inače navikli kod sličnih bendova symphonic metala.
Jesu li uspjeli biti originalni? U jednu ruku jesu, a u drugu ruku nisu. S pozitivne strane originalnost im proizlazi kroz mnoge heavy metal riffove, melodije i solaže koje se fino nadopunjuju sa ritmičnim i nimalno zamornim bubnjevima. Vokalno, pjevačica Madeleine ne pokušava, niti ikad je, pjevati nikakvu varijantu opernog pjevanja, što je u ovom slučaju veliki plus, a simfonični elementi su tu prisutni da samo popune ''rupe'' u zvuku. Uvjeren sam da bi organski sve pjesme zvučale puno konkretnije da je simfonični element sveden na teški minimum i da nije prisutan u mjesti u kojoj je, no što je tu je. Ponekad simfonične dionice služe za prikrivanje nedostataka i nemaštovitosti što ovdje nije takav slučaj, stoga ne vidim njihovo forsanje tamo gdje nije potrebno.
Osim ženskog imamo i poneki ulet muškog growla čisto da se razbije vokalna koncepcija. Muški growl je sveden na dva-tri stiha u doslovno isto toliko pjesama te radi njega nijedna pjesma vam neće ostati upečatljiva, osim eventualno ''Where Your Rotting Corpse Lie''.
Konceptualno, ovaj album je mješavina različitih tematika čija je poveznica prolaznost života i približavanje smrti i kroz upakiranu glazbu ovakva tematika je fino sakrivena i ne otkriva sve isprve, što me ugodno iznenadilo. Primjer navedenog je pjesma ''Memoriam'' ili pak ''Die From Within'' (u obje verzije).
Eleine se s ovim albumom može polagano svrstavati među veća imena poput recimo Delaina ili Xandrie, a kako je trenutno krenulo mogli bi ih prestići. Još samo da se nekako ljepše upakiraju te simfonije, a na dobrom su putu.
