.jpg)
DROPKICK MURPHYS w/ Slapshot - Zagreb,Tvornica Kulture, 07.02.2017. - galerija
Za mnoge od nas službeni početak nove zagrebačke koncertne sezone dogodio se tek u veljači, preciznije - sinoć u velikom pogonu rasprodane Tvornice uz dobro nam znane Dropkick Murphyse. Jači i luđi početak nismo mogli dobiti. Ljestvica je odmah postavljena visoko za ostatak, kako sad stvari stoje, malo sušnije koncertne godine. No, ako je sušna, ne znači da ne bendovi neće biti pažljivije probrani.
Bostonski hard core bend Slapshot možda je najbolje opisati kao Dropkick Murphyse kojima oduzmeš harmoniku i bendžo. Publika je, naravno, već na sredini njihovog dijela počela s naguravanjem i nabrijavanjem za ono što slijedi. Iako ne razumiješ ni riječi od onoga što pjevaju, nije bilo ni bitno, jer je Slapshot jedna od rijetkih predgrupa koja je značenje te riječi shvatila doslovno i ponaša se kao da ima jedan cilj u karijeri, a to je zagrijavanje (u ovom slučaju možemo to nazvati i razgibavanjem) onog dijela publike koji je spreman podivljati na Dropkicksima. A opet, s druge strane, ne možeš se oteti dojmu da je mrvicu, ali samo mrvicu žalosno što su nakon više od 25 godina karijere, u svom žanru dosegli neku granicu izvrsnosti i ne mogu napredovati više od statusa predgrupe.
Zagrijani i spremni za skakanje, dočekasmo Dropkickse odmah s ludilom. Bilo je tu na početku nešto više pjesama s novijih albuma, negdje između pametno ubačena 'Going Out in Style', ali publici kao da nije ni bilo bitno koju sviraju, dok god ima beata za poganje. Na Liverpoolovoj ''himni'' 'You'll Never Walk Alone' promakla je očito zaštitarima na vratima bengalka zapaljena na sredini Tvornice, ali nije ju puno ljudi ni moglo vidjeti jer su sve ruke te dvije minute bile podignute, glasovi na maksimumu, a oči zatvorene. Prva sekunda (ali samo sekunda) predaha za bend slijedila je nakon punih sat vremena neprestanog nizanja pjesme za pjesmom, bez slabljenja ritma i dinamike, bez gubljenja publike, bez potrebe da popiju gutljaj pive (a ipak su te već lagano ljudi u godinama). Nakon sekunde mraka, i prije nego smo se skupili da ih počnemo pozivati natrag, oni su već krenuli u fantastičnu, jučer čak i ponajbolju 'Rose Tattoo' te ubrzo nakon nje 'The Boys Are Back'. Slijedile su čak 3 minute odmora, i priprema za zadnje ludilo uz, naravno, 'I'm Shipping Up To Boston'.
Organizatori su već naučeni – s irskom glazbom nikada nećeš pogriješiti. Jest da su već siguran izbor, i jest da gledamo i njih i Flogging Molly kako se izmjenjuju svake godine, ali jednostavno nam nikada neće dosaditi ili biti preskupo dati 150-ak kuna za sat i pol zagarantirano dobre i vesele rock glazbe.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
-(23).jpg)
