Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Galerija

DREAM THEATER - Zagreb, Arena, 29.10.2024. - galerija

Ako kojim slučajem ne znate tko su Dream Theather, lakše je objasniti da se radi o iznimnim momcima iz američkog Bostona. Uvijek napredne prijestolnice buntovne države Massachusetts. Grada  u kojoj je nekada počela povijest danas najutjecajnije nacije, jednom skromnom morskom „čajankom“, a danas možda poznatijim po formiranju budućnosti u vidu humanoidnih, a naočito psima inspiriranih inteligentnih robota.

No dobro, to možda i nije toliko bitno za sam band, ali se fino veže za žanrovski epitet opisa benda: progresivni rock.

Iako progresivan rock samo po sebi zvuči dosta apstraktno, svejedno savršeno opisuje i uspješnicu kojom je započeo koncert u zagrebačkoj Areni.

ÄŒim su utihnuli zvukovi glave teme iz Hitchokova filma „Psycho“, remek djela genijalnog Bernarda Herrmanna, veliki zastor otkrio je golemu pozornicu s koje se uz impresivni light show zaorila legendarna i skoro deset minuta duga „Metropolis Pt. 1: The Miracle and the Sleeper“.

Pjesma koju kad poslušate, možete samo ustvrditi: „Uh… U redu, OK, progresivan rock… ili tako nešto. Definitivno!“

Na pozornicu  je prvi izletio gitarist John Petrucci. I to s nekako s pravom. Naime ovaj Njujorčanin, zajedno s bubnjarom, Mike Portnoyem,  skoro pa je završio bostonski Berklee College of Music. Poznati prestižni umjetnički koledž kojeg je Petrucci napustio jer se želio radije posvetiti svojem bendu  pod imenom – Majesty.  ÄŒim je bend postao popularan po svojim njujorškim gažama i demo snimkama, ime je promijenjeno u Dream Theater, kako bi izbjegli tužbu benda koji je već nosio ime Majesty.

Spomenuti bubnjar,  Mike Portnoy, vratio se u band nakon pauze duže od desetljeća, ali je dominirajući u svojoj impresivnoj tvrÄ‘avi sagraÄ‘enoj od bubnjeva, odlučio fanovima pokazati da nije ovdje uzalud. Odlično se dopunjavajući sa Jordanom Rudessom na futurističkim, kružnim i sa strane animiranim klavijaturama te sa basistom Johnom Myungom koji je kompenzirao količinu bubnjeva svojim basom sa šest žica u jednako progresivnom imenu i sadržaju:  sljedećoj skladbi na zagrebačkom  koncertu, „Act I: Scene Two: I. Overture 1928”.  Instrumentalu koji se savršeno se uklopio  u ovaj maratonski tour the force početak. Maratonski je uvod napokon upotpunila dominacija Jamesa LaBrie na  pozornici i na vokalu tijekom  „Act I: Scene Two: II. Strange Déjà Vu“.

Portnoyev nastup je bio utoliko više impresivan jer je uoči samog koncerta saznao tužnu vijest da mu je preminula sestra, a odbubnjao ga je toliko junački da se ta njegova osobna drama uopće ničim nije mogla naslutiti.

Iako  je ispred same pozornice zvuk bio impresivan, uglavnom radi glasnoće i sadržaja, na žalost, samo ozvučenje nije djelovalo na visini koji bi očekivali od Dream Theatra.  Benda kojeg bih, da budem iskren, radije htio gledati i slušati u akustici jednog Lisinskog, a ne zagrebačke arene; koja se pokazala kao pomalo razočaravajući pokušaj za ovaj koncert.

Naime, nakon prošlo-tjednog rasprodanog koncerta Nicka Cavea i njegovih The Bed Seedsa, Arena je sada djelovala otužno prazna. ÄŒinilo se na momente da je više ljudi na Cave-ovom koncertu posjetilo WC nego što je sada na Dream Theateru, ispunilo samu dvoranu.

Zvuk je bio čudno loš već  na rubovima samog (only) fans pita.

Ali to nije suviše smetalo prave fanove, koji su gromoglasno dočekali kraj prvog djela koncerta uz idiličnu  „As I Am“.  ÄŒak niti one koji se nisu dočepali ograÄ‘enog prostora ispred pozornice koji je glumio svojevrsni  fan pit. Uostalom, logično je zaključiti da su su posjetioci ovoga koncerta i bili uglavnom pravi fanovi i poznavaoci benda. Jer ipak morate znati koga i zašto dolazite gledati i slušati,  ako ste voljni izdvojiti nemalih 50 -100-njak eura koliko je iznosila karta  za ovaj  koncert kojim se obilježava impozantna brojka  od 40 godina djelovanja, kao povod ovoj turneji pod nazivom:  “An Evening with Dream Theater: 40th Anniversary Tour”.

Kako sve ne bi ostalo tak na staroj slavi, drugi dio koncerta započeo je sa svježim, ovogodišnjim singlom „Night Terror“. Singlom koji najavljuje njihov 16. album  “Parasomnia” a koji bi  svijetlo dana trebao ugledati 7. veljače, sljedeće nam,  2025. godine. Hej, tek im je 40, and show must go on jer… „This Is the Life” !

Unatoč mojem možda osjetljivom cinizmu i (ne)priličnom sarkazmu, iako u vrlo oskudno, za status zagrebačke Arene, ispunjenoj dvorani, bez sumnje da je za fanove ovo ipak bio praznik za oči i uši.
No dobro, zvuk nije djelovao savršeno, ali hey,  to je Arena, a pozadinski video wall emitirao je „animacije“ koje su na momente djelovale kao nekadašnja prezentacija mogućnosti Playstationa 2 ili screensaver za Windows 98, (Am I to young for this shit?) sve je pomalo odavalo dojam kako se radi o zanimljivom bendu kojeg je dobro slušati – dok po kući radiš nešto drugo. MeÄ‘utim unatoč Areni i izostaloj prisnoj atmosferi, ovi veterani su ipak pokazali da u njima ima energije. Uostalom, koncert je trajao skoro maratonska tri sata, jer svašta možeš pokazati kako bi zaključio četiri desetljeća postojanja.

ÄŒak i uz nevesele vijesti tijekom koncerta, bostonski filharmonijski metalci, Dream Theater, dokazali da su i dalje virtuozi i profesionalci. Iako bi ih radije gledao i slušao u akustično idiličnijem Lisinskom. Ali OK, u Lisinskom ne možete kupiti pivu (i piti ju) tijekom koncerta, a tri sata nisu maleni vremenski period.