Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Tko je mogao pretpostaviti da će se Mike Portnoy ikada više vratiti u Dream Theater? A opet, nada je u štovatelja oduvijek tinjala. Rastanak je bio pomalo nespretan. Bubnjar je 2010. poželio malo dužu pauzu, ostatak banda se nije složio, a sve je završilo njegovim istupanjem iz banda. Nakon toga su ostali zategnuti odnosi, posebno s Jamesom LaBrieom. No band bez Portnoya nije propao, ali je njegov autorski doprinos svakako nedostajao. Novi bubnjar Mike Mangini je bio više nego dobar, ali se, posebno na studijskih projektima osjetio nedostatak dinamične Portnoyeve svirke. 

Prvi album s novom postavom; Dramatic Turn of Events iz 2011. je bio još svjež i kvalitativno je bio na razini ranijih ostvarenja. No već naredni eponimni album je uveo neke ljigave AOR elemente. Uz uvjerljivo najneatraktivniji omot u diskografiji banda i veliki broj pjesama kraćih od 7 minuta, izgledalo je da su Dream Theater zasrali, no onda za kraj albuma ostave dvadesetominutnu Illumination Theory i svaka kritika pada u vodu. Takva stvar jednostavno neutralizira sva sranja s početka ploče. Slijedeći album je bio različit od svega što su DT ranije radili. Naime The Astonishing je bila čista rock opera i to u najklasičnijem smislu, uz razrađeni libreto i likove pa čak i lajtmotiv. Tipična priča o borbi dobra i zla, puna klišeja, premda bi netko dobronamjeran mogao reći da je puna arhetipova. Glazbeno skoro besprijekorna, poprilično himnična, možda za čistunce i premelodična. Libreto je napisao gitarist banda John Petrucci i mora se priznati da se svojski potrudio. To što malo tko ima vremena i živaca slušati više od dva sata Petruccijeve uglazbljene priče, nije njegov problem. Nekada su i domaćice slušale cijele opere, suosjećajući i plačući zbog nesretnih sudbina opernih heroja i heorina. The Astonishing do danas ostaje jedan od najslabije ocijenjenih DT albuma. No ništa čudno. Slično su doživjeli i Judas Priest 2008. kada su objavili svoj konceptualni album Nostradamus, a ni Ronnie James Dio nije imao previše sreće sa svojom rock operom Magica iz 2000. Naime konzervativnoj publici smetaju bilo kakve promjene pa je izvrsni Diov album danas pomalo zaboravljen, a u svim vrijednosnim anketama Judas Priest albuma, Nostradamus gotovo uvijek zauzima zadnja mjesta. Da nema ona dva albuma s Ripperom Owensom, bio bi uvjerljivo zadnji. No vratimo se mi Dream Theater. Nakon The Astonishing band je realizirao još dva albuma; Distance over Time i A View from the Top of the World. Vrlo dobre ploče, ali realizirane rutinerski. Kao da je sastav počeo imitirati samog sebe, bez autorske osobnosti i one razlike koja odvaja izvrsne i samo dobre bandove.

No nije se Portnoy naglo vratio kako bi snimio novi album. Prije toga je s bandom odradio (i još odrađuje) jubilarnu 40th Anniversary turneju koja ih je u listopadu prošle godine dovela i u zagrebačku Arenu. Bila je to trosatna glazbena perfekcija s maltene senzacionalnom set listom s vrhuncem u perverzno genijalnoj verziji Octavariuma. Baš zato je bilo tužno gledati toliko praznog prostora u gledalištu Arene. Na turneji je kao dio set liste bila i pjesma Night Terror, prvi singl s najavljenog najnovijeg albuma; Parasomnia. Heavy groove pjesme, instrumentalna kohezija banda i gotovo savršena stuktura novog singla je potakla štovatelje banda da s nestrpljenjem očekuju novi album. Nakon naredna dva singla; A Broken Man i Midnight Messiah je bilo očito da će novi album vjerojatno biti njihov najteži, još od Train of Though, a istodobno dovoljno prog sa stalnim ritmičkim promjenama, kreativnim solažama i neočekivanim prijelazima da zadovolji najvjernije slušatelje banda. I zaista, Parasomnia je upravo utjelovljenje onoga što su štovatelji banda čekali od 2010. kada je Portnoy otišao. Riječ je o tematskom konceptualnom albumu koji se bavi poremećajima spavanja poput mjesečarenja, nesanice, ali i pojavom nadrealnih zastrašujućih bića što preko uznemirujućih noćnih mora muče spavače, kao i bizarnim slučajevima poput nenamjernog ubojstva tijekom sna u pjesmi Dead Asleep. Kao što je s obzirom na temu ploče očekivano, riječ je o vjerojatno najmračnijem albumu banda do sada.
Omot ploče je izravna posveta ranijem klasičnom DT albumu; Images and Words, ali prožet puno mračnijim i uznemirujućim tonovima, dakako u skladu s karakterom novog albuma.

Uvodna pjesma albuma je instrumental In the Arms of Morpheus s moćnim i efektnim početnim rifom te predstavlja esenciju onoga što Dream Theater jesu. Portnoy se na početku toliko razbacao svojim prelazima, kao da hoće napomenuti: „Evo me opet sam na starom poslu.“ A onda nastupa gotovo savršena međuigra instrumentalista, uz stalne izmjene tempa od brzih i još bržih dijelova pa do gotovo nježnih down tempo trenutaka. Upravo u jednom od tih sporijih trenutaka Petrucci odsvira svojevrsni lajtmotiv albuma, predivnu melodijsku frazu koja će se ponoviti u završnoj epskoj pjesmi, veličanstvenoj dvadesetminutnoj The Shadow Man Incident, ali ovaj puta u pjevanom refrenu. Nakon sjajne, već spomenute Nigh Terror, treća je stvar A Broken Man, još jedna metalna poslastica gdje je klavijaturist Jordan Rudess dobio slobodu da solira kroz niz žanrovskih i ritmičkih promjena, od fusion jazz pa do maltene boogie-woogie i blues stilizacija. Slijedi sablasna jedanaestminutna Dead Asleep o čovjeku koji je tijekom spavanja slučajno ubio suprugu, jer je sanjao provalnike što su provalili u njegov dom. Ovdje je band na području metala, a Petrucci tijekom početnog rifa nepotrebno koristi pinch harmonics tehniku. Sola su efektna međuigra Petruccija i Rudessa. Midnight Messiah započinje nevino Petruccijevim prebiranjem po žicama da bi sve preraslo u masivni i moćni rif, a tempo pri refrenu ubrzava do krajnjih granica. Predzadnja stvar je jedina down tempo pjesma; Bend the Clock o tipu koji pati od paralize sna, poznatom fenomenu kod kojeg neposredno prije spavanja dolazi do gubitka kontrole mišića, ali mu se stanje stalno pogoršava. Riječ je o dojmljivom komadu gdje Petrucci na kraju odsvira emocionalni i sugestibilni dugi solo, nalik na fluidna sola Davida Gilmoura. I onda pjesma tijekom sola završi fade outom. Da popizdiš. Za finale albuma je odabrana genijalna epska skoro dvadesetminutna The Shadow Man Incident gdje svaka minuta ima svoj smisao. Istodobno, ponavljanjem melodijske fraze iz prve pjesme u refrenu zadnje, album postaje svojevrsnim uratkom cirkularne strukture, a The Shadow man Incident predstavlja najlogičniji završetak ovog iznimnog djela.

Da rezimiramo. Parasomnia je album gdje do izražaja dolazi gotovo savršena sviračka perfekcija i grupna međuigra članova, uz utjecajne autorske doprinose povratnika u band bubnjara Mikea Potrnoya. Pjevanje Jamesa LaBrieja, koji na koncertima ima ponekih nedostaka, studijski funkcionira besprijekorno. S druge strane, možda bi bilo bolje kada bi bas Johna Myunga bio čujniji, jer se ovdje izgubio u mixu. S druge strane, problem može predstavljati i činjenica da DT na novom albumu nemaju poriv uvesti neke nove elemente u svoj glazbeni izričaj, osim ponekih žanrovskih noviteta u solima, no to je ipak premalo. Kada analiziramo, primjerice evoluciju grupe Opeth, vidimo da su se oni tijekom svoje karijere mijenjali. Vođa banda Mikael Akerfeldt je težio stalnim promjenama, čak i kada je dio njihovih štovatelja s takvim tranzicijama bio nezadovoljan, no težnja ka razvoju i svojevrsnom poboljšanju ga nije pokolebala. Za razliku od Opeth, Dream Theater nisu težili nekim opipljivijim transformacijama nego su realizirali album koji može stati uz bok bilo kojem ranijem albumu, s izuzetkom nenadjebivih Scenes from a Memory i Six Degrees of Inner Turbulence. Ako je to bio cilj, onda je on ostvaren u cijelosti.