DIRKSCHNEIDER, Flesh, The Madcap - Zagreb, Boogaloo, 25.02.2025. - galerija
Iskreno, moja očekivanja su bila visoka i smatrao sam kako ovo jednostavno treba biti jedan od onih koncerata gdje ću, za trajanja istog ili u trenucima nakon završetka koncerta, ostati bez riječi i neću znati kako se izraziti... Mislim kako je to, barem na nekoliko trenutaka, stvarno bilo tako i nevoljko ovo priznajem, ali mi je drago zbog toga. Radilo se tu o ostavštini koju iza sebe ima Accept ili se tu radi o tome što nam je kao svoj opus ostavio U.D.O., jedno je sigurno: u svim tim bendovima sviraju i stvaraju mnogi glazbenici i vrlo bitna imena za naš glazbeni izričaj, ali sama srž i suština biva Udo Dirkschneider. Iako ovaj bend unutar benda možda može i zbunjivati ljude, čini mi se kako se ovdje radi o vrlo odmjerenom i ispravnom potezu, onome koji odvaja stvaralaštvo i osnovicu od posvete i slavljenja ostavštine. Iako su tu isti ljudi uključeni, ipak se radi o nečemu što je drugačije, što je na prvi pogled možda i zbunjujuće, ali za kraj ovog uvoda vas uvjeravam... Ovdje se radi o jednom ozbiljnom bendu, ozbiljnim ljudima koji su njegov dio i ozbiljnim koncertima na kojima se ne osjeća sve nekako prolazno i odrađeno, već prirodno i predano, s osjećajem i ugodom.
Jedini, ali uistinu jedina opaska koju mogu imati na cijelu večer jest činjenica kako je koncert krenu prerano i kako je večer, koliko god to sve bilo razumljivo, započela barem sat vremena rano. Mislim kako bi stvarno trebalo uzeti u obzir činjenicu kako ljudi trebaju u nekim slučajevima i doputovati do Zagreba te doći do mjesta održavanja koncerta. Snalaženje u prometu također ponekad predstavlja izazov, čak i žiteljima Zagreba, a kamoli tek nama koji tu dolazimo po potrebi. Mislim i smatram kako bi organizatori i promotori možda o tome trebali voditi barem malo više pažnje i računa pa bi se onda i prva predgrupa, zagrebački Flesh, mogao popratiti i podržati! Svom srećom sam bend imao prilike čuti i vidjeti u nekoliko prilika pa ne mogu toliko žaliti, ali ipak bi bilo dobro podržati domaće predgrupe i bendove koji otvaraju glazbeni dio večeri i okupljene pripremaju za ono najbitnije i najiščekivanije...
Nakon njih, po rasporedu i po satnici, dolazi turski bend The Madcap. Iskreno, puno bi mi draže i milije bilo čuti i vidjeti Flesh kao središnji bend večeri i kao neposredni uvod u popis pjesama koje Dirkschneider namjerava izvesti na ovoj slavljeničkoj turneji, ali to je samo moja volja i moja želja. Koliko god se spomenuti The Madcap trudio, nisu se mogli odvojiti od činjenice i jednostavnog zaključka kako se tu radi o bendu koji je, kao i mnogi noviji, suvremeniji i predstavljeni bendovi, lako predvidljiv i podosta zaboravljiv. Možda je to sve dosta okrutno i ružno za napisati i za reći, ali činjenično stanje je takvo. Koliko god bili uronjeni u neke pomake unutar žanra, treba si priznati kako isti pati od previše svega! Točnije, produkcija koja je neprirodna, završna obrada koja je čista i sterilna, uvježbani pokreti i cjelokupna koreografija koja je unaprijed odrađena i uvježbana, ali možda najgora stvar i stvar koja najviše pažnje privlači je zvuk, krajnji proizvod i uradak koji zvuči bezlično, jednolično i na kraju, lako zaboravljivo. Koliko god se bendovi trude i koliko god smatrali kako se tu radi o onome što oni „baš žele“ i kako uvjeravaju okupljene kako se tu radi o onome kako se oni „osjećaju u tom trenutku“, ne treba se pretjerano uljuljkati u taj osjećaj sigurnosti i uloge koja se odigra kako bi se predstavilo mnoštvu. Također, vrijedi spomenuti kako su se razglas i zvuk unutar prostora Boogalooa namučili i potrošili pokušavajući prikazati bend u što boljem svjetlu. Tko god radio „iza pulta“, napomena za idući put: glasno ne znači uvijek i dobro! Nije to sada pokušaj blaćenja i uništavanja nečijeg truda i nečijeg izričaja, već se tu govori o samoj opasci na glazbenu industriju i njezin pristup tome kako bendovi, po njima, trebaju zvučati i izgledati, ne bi li tako ostvarili barem neki oblik uspjeha i privid slave. O tome se može napisati nekoliko eseja i kolumni na tu temu, ali to je za neki drugi put... Jednom... Možda... Tko zna. Ukratko, bend je bio glasan i pretjerano pojačan, pjevačica se trudila svojim glasom i razgovorom s okupljenima ostvariti neku povezanost, ali sve je to nekako odrađeno i namješteno te, jednom ponovljenom riječju, zaboravljivo. Ostali članovi benda su svoje odsvirali i to bi, ukratko, bilo to. No, odradili su svoj nastup i istim popunili vrijeme prije onoga što smo svi očekivali. I, kako je najavljeno po rasporedu, nakon uobičajenih priprema i provjera, došlo je vrijeme za onaj dio večeri koji smo svi čekali i zbog kojeg smo svi došli... Dirkschneider!
Kako sam već naveo, ovdje se zapravo radio i „bendu unutar benda“. U.D.O. je, za potrebe nekih obljetnica i posveta određenim albumima i ostavštini koju je Udo Dirkschneider napravio s Acceptom, postao Dirkschneider. I to vam je sva mudrost i znanje koje trebate imati po tom pitanju. Ovisno o tome što vam piše na plakatima i objavljenim datumima turneje, to ćete slušati i taj opus ćete imati prilike uživo doživjeti. I vjerujem, ako se i kad se ponovno vrate u Hrvatsku, kako ćemo imati priliku uživo čuti i vidjeti ono što je U.D.O. do sada pohranio unutar svog opusa. Sa svojih devetnaest studijskih albuma, sedam albuma snimljenih uživo te pregršt ostalih formata, ovdje također govorimo o značajnom skupu pjesama i stvarno, odličnih uradaka koje svakako trebate preslušati i u istima uživati. Ali, tome ćemo se posvetiti tek s nekom novom recenzijom i osvrtom ili izvještajem s koncerta. Za sada, promatramo Accept... Iako Accept još uvijek postoji i stvara, ali s promijenjenom postavom, najznačajnije albume i ostvarenja imaju u godinama dok je još Udo bio s njima. To je činjenica, ne mišljenje. Oni su zajedno objavili deset studijskih albuma, u dva navrata što su se međusobno razilazili i ponovno okupljali. Jedan od njih je i Balls To The Wall, album iz 1983. godine, koji je Accept vinuo u nezamislive visine prepoznatljivost i slave te zabilježio njihovo ime kao jedno od najznačajnijih imena unutar žanra. Taj album biva okosnicom ove turneje, ove posvete i ovog slavlja nakon tolikih godina. Također, taj album je bio i središnji dio tijekom jučerašnjeg koncerta, pošto je odsviran i otpjevan u cijelosti svog trajanja. Kako se pored Ude Dirkschneidera ponovno našao i bassist Peter Baltes, koji je 2018. godine napustio Accept (razlozi podložni raspravama stavovima) i pred dvije godine došao u U.D.O., svečanost je bila ipak malo posebnija i mislim kako je njima dvojici to stvarno značilo, uzmemo li u obzir kako su stvarali taj album zajedno i kako su ga imali prilike uživo izvesti, svih tih godina nakon.
Pored njih dvojice, tu su i bubnjar Sven Dirkschneider te gitaristički dvojac kojega tvore Andrey Smirnov i Dee Dammers. Iako su mlađi i poletniji od prvotno spomenutog dvojca iz prijašnjeg ulomka, itekako su svjesni obiteljske i stvaralačke ostavštine i značaja koji bend kao Accept i U.D.O. imaju za cjelokupnu žanrovsku zajednicu. I to se vidi po njihovom pristupu i predanosti radu, stvaranju i sviranju te sveopćoj uključenosti u svaki dio koncertnog, ali i studijskog iskustva. I to se baš osjeti, vidi, zadovoljstvo se može svim ćutilima i osjetilima u potpunosti doživjeti te se ne može i ne treba tragati za manjkavošću i propustima. Kako su koncert započeli i kako su isti okončali, kroz dvadeset pjesama su podsjetili sve okupljene na to što je Accept, tko je Udo Dirkschneider i što to sve znači te što to sve predstavlja. Skoro dva sata koncerta ispunjena pjesmama koje vam ne dozvoljavaju mirovanje i koje vam ne dopuštaju trenutak odmora i lutanja, već vas cijelo vrijeme drži u iščekivanju i budi u vama želju koja žudi i kojoj treba barem još jedna pjesma... I još jedna... I još jedna...
Sve kako bi upotpunilo tu večer i taj izlazak, taj provod i to iskustvo. Iako se pjesama nisu držali „od note do note“ te je mlađim članovima benda dopušteno i ohrabren je njihov pristup nekim dijelovima, pogotovo onim solo dijelovima, itekako se zadržala sva silina, snaga, žestina i vrijednost koju je Accept utemeljio i utkao u nas kroz sva ova minula desetljeća. Osjetna je ta jedna predanost, sređenost, urednost i vrednovanje stvaralaštva i dugotrajnosti, osjeti se kako su svi mlađi odrastali dobro i upućeno u stvaralaštvo starijih, a oni stariji i dalje samo streme naprijed i potvrđuju teško ostvarene, ali temeljito stvorene početke i glazbene temelje koji odgajaju naraštaje. Vrijedi spomenuti i jedan poseban trenutak, a to je onaj gdje je Peter Baltes, nakon toliko godina, ponovno zapjevao i poveo nas kroz jedan blaži i nježniji dio Accepta, kroz neke od balada koje je otpjevao kroz godine i s kojima je doprinos njihovom opusu obogaćen jednom nijansom i jednim pogledom na tako žestok bend, tako moćan i snažan zvuk, koji na trenutke može biti itekako osjećajan i neočekivan, ali ipak prikladan i prihvaćen kao bitan dio tih albuma.
I što je najbolje, Peter Baltes stvarno ima odličan glas i lako ga je prepoznati te to itekako doprinosi njegovom cjelokupnom doprinosu u svačijem stvaralaštvu. Naravno, nakon što sam izdvojio njega i prije toga spomenuo ostatak glazbenika, za kraj sam ostavio Udu Dirkschneidera. Što reći o jednom od neprepoznatljivijih pojava i glasova unutar žanra? Što više nadodati na samo ime i na opus iza kojega postojano i srčano stoji sve ove godine, a bliži se skoro pedesetoj godini stvaralaštva. Iako je već zakoračio u sedamdesete, ovdje govorimo o pjevaču koji itekako prkosi godinama i koji svojim prepoznatljivim i neuobičajenim pristupom pjevanju itekako pobuđuje pažnju kod mnogih i time opravdava svoje ime i svoj doprinos. Iskreno mislim i vjerujem kako se on jučer osjećao iznimno zadovoljnim i veoma zatečenim odazivom i predanošću s kojom se publika posvetila njihovom koncertu i samom početku ove turneje, pošto ovdje govorimo o prvom koncertu iste. I sam je u nekoliko zasebnih prilika naglasio kako ne zna i kako mu nije jasno što je čekao tolike godine kako bi došao ovdje po prvi put, ali vjerujem kako mu je nekoliko stotina predanih obožavatelja i predanih pratitelja itekako sve dvojbe i sumnje maknuo iz glave i uvjerio ga kako se s bendom treba vratiti još koji put. S kojim bendom ili s kojim „bendom unutar benda“, ostaje na onima koji pregovaraju, dogovaraju, promoviraju i organiziraju. Samo se nadam, na obostrano zadovoljstvo i želje, kako se na taj ponovni susret neće čekati predugo i kako nam godine neće prolaziti uzalud... A, što ovom svemu nedostaje? Ovim hvalama, ovim uspomenama i ovom događaju kojega su obilježila upečatljiva svjetla, zvuk benda i zvuk unutar samog Boogalooa, svaki prepoznatljivi ton i svaka osoba uključena u jučerašnju večer? Popis pjesama koji je izgledao ovako:
01. Fast As A Shark
02. Living for Tonite
03. Midnight Mover
04. Breaker
05. Flash Rockin' Man
06. Metal Heart
07. Breaking Up Again
08. Balls To The Wall
09. London Leatherboys
10. Fight It Back
11. Head Over Heels
12. Losing More Than You've Ever Had
13. Love Child
14. Turn Me On
15. Losers And Winners
16. Guardian Of The Night
17. Winter Dreams
18. Princess Of The Dawn
19. Up To The Limit
20. Burning
Toliko i ukratko, ovdje smo došli do kraja. Još jedan mjesec u nizu i u tijeku ove godine, još jedan izniman koncert i još jedno nezaboravno iskustvo. Mislim i smatram kako smo svi jučer, s obje strane sigurnosne ograde, otišli dalje u noć zadovoljni i ispunjeni. Mislim kako je bend bio itekako oduševljen i ohrabren za nastavak ove slavljeničke turneje, a kako su dobili potvrdu o tome kako su ovdje dobro prihvaćeni, primljeni i kako im se vrijedi vratiti još koji put. Okupljeni su još jednom kroz pjesmu, pljesak, podignutu šaku i poneku urlik ili vrisak itekako opravdali očekivanja benda, ali i ona vlastita. Odličan bend i iznimna predanost radu, okupljeno mnoštvo od nekoliko stotina ljudi i obostrano zadovoljstvo dobivenim iskustvom i očekivanjima koja se mogu s ponosom i s osmijehom na licu prepričavati u nadolazećim razgovorima o posjećenim koncertima. Za sami kraj, opaska s one kojih je bilo malo, ali su svejedno bili tu, među nama. Accept ima više pjesama i više albuma od istoimenog Balls To The Wall! Stoga, prionite učenju temeljnog gradiva i upijanju bitnog znanja, ako ste voljni biti dio neke zajednice i dio tako bitnog i predanog glazbenog iskustva i žanra. Do sljedećeg puta...
