This is an insight
Into my life
This is a strange flight
I'm taking
My true will
Carries me along…
Bilo je to u travnju 1997. kada mi je bilo nepunih jedanaest godina. Svaku bih večer uobičavala crtati, a u sobi su bili upaljeni samo stolna lampa i Radio 101. Ponekad bi mi neka pjesma zapela za uho pa bih je vrebala s pripremljenom kasetom. Dječji dani bili su uglavnom isti - škola, zadaća, odmor, pa sam i tu večer provodila mirno crtajući za pisaćim stolom dok Tomislav Čaklec nije najavio „New entry“ na svom „Top 40 Countdown“-u. Nisam čula naziv pjesme koju je najavio, no onoga trena kada su krenuli prodorni, svemirski zvukovi syntha i kad je iz zvučnika izašao najsnažniji i najsavršeniji vokal koji sam ikad čula, zapanjeno sam se okrenula prema radiju i sumanuto počela ponavljati „Ovo je moja glazba.“
Tako je na mene djelovala „It's No Good“ s albuma „Ultra“ i do tada mi nije bilo ni na kraju pameti da ću uz pomoć zvučnika doživjeti jedno od najjačih transcendentalnih iskustava i da će mi Depeche Mode biti glavno utočište u godinama teških zdravstvenih izazova koje su prethodile. Moje sudbonosno „da“ dovelo je do toga da sam unutar pola godine imala sve albume i nekoliko videokaseta koncerata i spotova. Svoj sam bend napokon vidjela 2001. godine sa samo petnaest godina kada su prvi put nastupili u Zagrebu, i to iz četvrtog reda Doma sportova. Depeche Mode bili su moj uzrok sreće, moj osjećaj pripadnosti, razlog zašto sam naučila engleski. U njihovoj glazbi našla sam sve ono što nisam nalazila nigdje van nje – smisao i svrhu, utjehu, snagu i inspiraciju. Bili su moj glavni pokretač i moje najjače svjetlo.
Dvadest šest godina nakon nenadano pakiram kofer jer me prijatelj pozvao u München na koncert na Olympiastadionu 20. lipnja 2023. Kaže da je pretraživao evente u blizini kad mu je izbacilo koncert Depechea i da sam mu odmah pala na pamet, no nije se nadao pozitivnom odgovoru jer ipak sam ja u Zagrebu, kilometrima daleko, vjerojatno s već rezerviranim datumima za godišnji. Nije morao dvaput pitati; cijeli aranžman dogovorila sam unutar dva dana iako ću za tada manje od dva mjeseca biti u Areni, taman 23.07. na rođendan Martina Gorea. Da mi je netko tada rekao da ću na navedeni datum upoznati tog istog Martina Gorea i onaj najsnažniji, najsavršeniji vokal Davea Gahana, blijedo bih ga gledala. No, život me naučio i ponovno dokazao da, kada nešto istinski želiš, da će se čitav svemir urotiti da se to i ostvari. I tako sam jedan dan, opet slušajući radio, čula objavu za nagradnu igru za upoznavanje s članovima Depeche Modea i preokrenula svoj i svačiji život kako bih osvojila upoznavanje. Dva dana kasnije dobivam poziv s radija i upute za Meet & Greet.
23.7.2023.
„Hi“, rekli su nasmiješeni Dave i Martin dok smo ulazili u prostoriju gdje je pisalo „Do not enter. Depeche Mode“ Rukovali smo se, izmijenili par kratkih rečenica, uglavnom zahvala za glazbu koju rade. Dečki su bili u odličnoj formi, dobre volje i spremni za još jedan veliki nastup na svjetskoj turneji Memento Mori. Točno su onakvi kakve sam ih doživljavala – Dave cooler, snažne energije i svjestan toga da će zapaliti publiku, a Martin samozatajna, ponizna duša kojoj dubina njegova bića isijava iz toplih očiju. Bio je to trenutak gdje su se sastali svi ti preslušani albumi, sve te emocije i doživljaji. Čestitku napravljenu za Martina uručila sam njegovoj menadžerici jer je takav bio protokol, no napomenuvši mu da je kod nje kako ne bi ostao bez svog rođendanskog poklona. Nakon Meet & Greeta vratili smo se u dvoranu, uspjevši se dokopati prva dva reda. Koncert je bio toliko nabijen energijom, a Dave je ludovao po pozornici kao da mu je petnaest. Dečki su djelovali izuzetno raspoloženo, što dijelom pripisujem i publici koja je bila apsolutno prisutna i reagirala na svaki takt i svaku riječ. Taj osjećaj jednote, zajedništva, osjećaj apsorpcije u Depeche magiji nešto je što je zagrebački koncert istaknulo, mada sam bila na mnogim zagrebačkim, a i stranim koncertima u svojoj karijeri jednog od mlađih Depeche fanova.
Malo tko može imati više od 40 godina karijere i raspaliti publiku do nivoa ekstaze. Depeche Mode su to napravili. Vjerujem da mnogi od nas još uvijek surfaju na valovima vibracija toga dana. Oduševile su me i male izmjene u setlisti, u kojoj su za Zagreb ubacili Martinovu verziju „Strangelove“, „My Favourite Stranger“ koja mi je jedna od dražih s novog albuma i „Condemnation.“ Ono što je zagrebački koncert učinilo još posebnijim i emotivno nabijenijim je Martinov rođendan i trenutak kad je Dave zajedno s Christianom Eignerom dovukao rođendansku tortu s prskalicama i podijelio crne balone publici koja je iz sveg glasa Martinu otpjevala „Happy Birthday.“ Pitala me prijateljica drugi dan: „I? Što ćeš u životu nakon ovog?“ I što ću? Iskoristiti svaku priliku da doživim spektakl koji pružaju na stageu. Nadati se da ću uspjeti live čuti još neke od svojih favorita koje nisu svirali otkako odlazim na koncerte. Biti zahvalna svaki dan na bendu koji mi ispunjava dušu i nadati se da ovo nije zadnja turneja.
