This is an insight
Into my life
This is a strange flight
I'm taking
My true will
Carries me along…
Bilo je to u travnju 1997. kada mi je bilo nepunih jedanaest godina. Svaku bih veÄer uobiÄavala crtati, a u sobi su bili upaljeni samo stolna lampa i Radio 101. Ponekad bi mi neka pjesma zapela za uho pa bih je vrebala s pripremljenom kasetom. DjeÄji dani bili su uglavnom isti - škola, zadaća, odmor, pa sam i tu veÄer provodila mirno crtajući za pisaćim stolom dok Tomislav ÄŒaklec nije najavio „New entry“ na svom „Top 40 Countdown“-u. Nisam Äula naziv pjesme koju je najavio, no onoga trena kada su krenuli prodorni, svemirski zvukovi syntha i kad je iz zvuÄnika izašao najsnažniji i najsavršeniji vokal koji sam ikad Äula, zapanjeno sam se okrenula prema radiju i sumanuto poÄela ponavljati „Ovo je moja glazba.“
Tako je na mene djelovala „It's No Good“ s albuma „Ultra“ i do tada mi nije bilo ni na kraju pameti da ću uz pomoć zvuÄnika doživjeti jedno od najjaÄih transcendentalnih iskustava i da će mi Depeche Mode biti glavno utoÄište u godinama teških zdravstvenih izazova koje su prethodile. Moje sudbonosno „da“ dovelo je do toga da sam unutar pola godine imala sve albume i nekoliko videokaseta koncerata i spotova. Svoj sam bend napokon vidjela 2001. godine sa samo petnaest godina kada su prvi put nastupili u Zagrebu, i to iz Äetvrtog reda Doma sportova. Depeche Mode bili su moj uzrok sreće, moj osjećaj pripadnosti, razlog zašto sam nauÄila engleski. U njihovoj glazbi našla sam sve ono što nisam nalazila nigdje van nje – smisao i svrhu, utjehu, snagu i inspiraciju. Bili su moj glavni pokretaÄ i moje najjaÄe svjetlo.
Dvadest šest godina nakon nenadano pakiram kofer jer me prijatelj pozvao u München na koncert na Olympiastadionu 20. lipnja 2023. Kaže da je pretraživao evente u blizini kad mu je izbacilo koncert Depechea i da sam mu odmah pala na pamet, no nije se nadao pozitivnom odgovoru jer ipak sam ja u Zagrebu, kilometrima daleko, vjerojatno s već rezerviranim datumima za godišnji. Nije morao dvaput pitati; cijeli aranžman dogovorila sam unutar dva dana iako ću za tada manje od dva mjeseca biti u Areni, taman 23.07. na roÄ‘endan Martina Gorea. Da mi je netko tada rekao da ću na navedeni datum upoznati tog istog Martina Gorea i onaj najsnažniji, najsavršeniji vokal Davea Gahana, blijedo bih ga gledala. No, život me nauÄio i ponovno dokazao da, kada nešto istinski želiš, da će se Äitav svemir urotiti da se to i ostvari. I tako sam jedan dan, opet slušajući radio, Äula objavu za nagradnu igru za upoznavanje s Älanovima Depeche Modea i preokrenula svoj i svaÄiji život kako bih osvojila upoznavanje. Dva dana kasnije dobivam poziv s radija i upute za Meet & Greet.
23.7.2023.
„Hi“, rekli su nasmiješeni Dave i Martin dok smo ulazili u prostoriju gdje je pisalo „Do not enter. Depeche Mode“ Rukovali smo se, izmijenili par kratkih reÄenica, uglavnom zahvala za glazbu koju rade. DeÄki su bili u odliÄnoj formi, dobre volje i spremni za još jedan veliki nastup na svjetskoj turneji Memento Mori. ToÄno su onakvi kakve sam ih doživljavala – Dave cooler, snažne energije i svjestan toga da će zapaliti publiku, a Martin samozatajna, ponizna duša kojoj dubina njegova bića isijava iz toplih oÄiju. Bio je to trenutak gdje su se sastali svi ti preslušani albumi, sve te emocije i doživljaji. ÄŒestitku napravljenu za Martina uruÄila sam njegovoj menadžerici jer je takav bio protokol, no napomenuvši mu da je kod nje kako ne bi ostao bez svog roÄ‘endanskog poklona. Nakon Meet & Greeta vratili smo se u dvoranu, uspjevši se dokopati prva dva reda. Koncert je bio toliko nabijen energijom, a Dave je ludovao po pozornici kao da mu je petnaest. DeÄki su djelovali izuzetno raspoloženo, što dijelom pripisujem i publici koja je bila apsolutno prisutna i reagirala na svaki takt i svaku rijeÄ. Taj osjećaj jednote, zajedništva, osjećaj apsorpcije u Depeche magiji nešto je što je zagrebaÄki koncert istaknulo, mada sam bila na mnogim zagrebaÄkim, a i stranim koncertima u svojoj karijeri jednog od mlaÄ‘ih Depeche fanova.
Malo tko može imati više od 40 godina karijere i raspaliti publiku do nivoa ekstaze. Depeche Mode su to napravili. Vjerujem da mnogi od nas još uvijek surfaju na valovima vibracija toga dana. Oduševile su me i male izmjene u setlisti, u kojoj su za Zagreb ubacili Martinovu verziju „Strangelove“, „My Favourite Stranger“ koja mi je jedna od dražih s novog albuma i „Condemnation.“ Ono što je zagrebaÄki koncert uÄinilo još posebnijim i emotivno nabijenijim je Martinov roÄ‘endan i trenutak kad je Dave zajedno s Christianom Eignerom dovukao roÄ‘endansku tortu s prskalicama i podijelio crne balone publici koja je iz sveg glasa Martinu otpjevala „Happy Birthday.“ Pitala me prijateljica drugi dan: „I? Što ćeš u životu nakon ovog?“ I što ću? Iskoristiti svaku priliku da doživim spektakl koji pružaju na stageu. Nadati se da ću uspjeti live Äuti još neke od svojih favorita koje nisu svirali otkako odlazim na koncerte. Biti zahvalna svaki dan na bendu koji mi ispunjava dušu i nadati se da ovo nije zadnja turneja.
