Nakon EP-a koji je izašao u gotovo isto vrijeme prošle godine, dočekali smo potpuno novi full lenght album. I da, nažalost, ostali poprilično razočarani. Nakon prvog preslušavanja, iznad glave mi je blinkao veliki upitnik. Nije mi bilo jasno da li sam preslušala album nekoć jednog od najboljih symphonic metal bendova (po mom mišljenju albumi Lucidity i April Rain spadaju u najbolje albuma tog žanra svih vremena) ili sam možda bila na festivalu elektronske glazbe na koji je slučajno zalutao „metal bend”. Naime i ovaj bend je zahvatila pošast zvana elektronika u metalu. Do prije par godina su bendovi tu elektroniku skrivali, kamuflirali, uvodili na mala vrata. Međutim sada to više ne rade, već je taj generički zvuk postao sveprisutan. I nažalost Delain nisu jedini. Prisjetimo se samo zadnjeg albuma Within Temptation koji je praktički neslušljiv. Ovaj album Delaina me uvelike podsjeća na stvaralaštvo švedskog benda Amaranthe koji su upravo na ovakvom zvuku izgradili karijeru. No lako za njih. Neka oni idu tim putem. No nisam sigurna da bi to trebao biti put Delaina.
Album bismo mogli nazvati jednim velikim čušpajzom. Ima tu zaista svega. Ponajviše naravno elektronike, uz pokoji dobar solo, mrvicu orkestracije, ali i vokalne suradnje. Odlučila sam da neću pretjerano analizirati ovaj album. Jer realno nema se što puno analizirati. Album nažalost ne spada u prestižna postignuća u symphonic metal žanru. No kako ova recenzija ne bi bila prekratka i dosadna, kao i u svakoj recenziji do sad, izdvojit ću svoje favorite i dati završno viđenje albuma.
Prvi na popisu favorite je ujedno bio i najavni singl albuma koji je izašao u rujnu prošle godine, a to je stvar Burning Bridges. Fantastična stvar koja podsjeća na Delain kakvog poznajemo, u ponešto žešćem izdanju. Bogata orkestracija, raskošni vokali, growlovi, zbor, fantastičan vokal pjevačice Charlotte Wessels dobitna su kombinacija za titulu apsolutno najbolje stvari na albumu.
Vengance je stvar koja nema titulu apsolutno najbolje stvari na albumu, ali spada u stvari koje smatram vrlo dobrim. Minimalna količina eletronike i tog prokletog sintesajzera je pridonijela mom odobravanju ove pjesme. Uz to, stvar je i vokalna suradnja s pjevačem Yannisom Papadopoulosom, pjevačem grčkom metal benda Beast In Black. Charlottein i Yannisov vokal se izvrsno nadopunjuju i svakako bi bilo lijepo i u budućnosti čuti još pokoju suradnju ovo dvoje pjevača.
Legions Of The Lost je moj treći po redu favorit. Uvod pjesme podsjeća na pjesme benda Epica. Što nije čudno, zapravo je očekivano, budući da oba benda dolaze iz iste zemlje i istog žanra. Ono što ovu stvar posebno odlikuje i što mi je osobito zapelo za uho je fantastičane gitare u izvedbi gitariste Tima Somersa. Voljela bi da ih je više na albumu.
Posljednji favorit je poput šlaga na torti. Ujedno je i jedina instrumentalna stvar na albumu. Combustion je jednostavno remek djelo. Svi koji prate bend, znaju da je Timo Somers vrhunski gitarist mlađe generacije, što je itekako pokazao na ovom albumu. Skladba u kojoj prevladavaju gitare, basevi u duple bas pedale, uz vrhunske riffove i distorzije. I potpuno iznenađenje drum solo pred kraj pjesme. Vrhunski uradak koji zapravo spašava album.
Što reći za kraj recenzije? Teško je izdvojiti prave riječi kada ustvari uopće niste oduševljeni albumom. Nekoliko dobrih stvari nije dovoljno da opći dojam bude pozitivan. Mrzim, dapače prezirem tu glupu elektroniku koja se na velika vrata uvukla u ovaj žanr. Klavijature u smislu zamjene za klavir da, elektronika ne. Dajte bendovi shvatite to više. Naglašavala sam to i u prethodnim recenzijama, naglašavati ću to u svakoj. Ne prelazim nikom preko toga, pa ni omiljenom bendu. Ostavite se toga i vratite symphonic metal tamo gdje je bio.
