Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Galerija

DEEP PURPLE, Monster Truck, Divlje Jagode - Zagreb, Arena, 16.05.2017. - galerija

Po meni su ponovno opravdali titulu „najvećeg rock benda“ jer to oni i jesu. Čast ostalima, no ovo su glazbenici i ljudi koji su mijenjali stvari, ljudi moji. Mijenjali mnoge i utjecali na tijek glazbe zadnjih pedeset godina. Govoreći o svima drugima iz tih godina, tu su samo i postoje na staroj slavi i turnejama koje nisu inovativne i zasite ljude, ali Deep Purple... Deep Purple je uvijek bio konstantan (zanemarimo onaj raspad koji je trajao osam godina jer niti tada članovi nisu mirovali) i stvarao je nešto novo i zanimljivo, kroz sve ljude i sve postave ipak su opstali i zaslužili su mirovinu na kojoj im nitko nikada neće zamjeriti. Jučer smo svjedočili umjetnosti koja se je kroz glazbu pretakala u nas i pokretala sve ljude u dvorani, sve dobne skupine su bile zastupljene i to je bilo lijepo vidjeti jer su mnogi mogli učiti kako nešto izgleda velebno i moćno, nezamislivo dok je nekima bila data prilika da prožive svoju mladost i uspomene koje su im mamile ugodan osmjeh na lica. I nije li vam to dovoljno? Vidjeti lica koja po prvi put možda čuju takvo nešto (govorim i jako, jako mladim generacijama) do onih koji su stari kao članovi benda i/ili možda stariji. To su stvari koje nikako ne ostaju neprimijećene i vrijedne su spomena u ovom tekstu. No što se događalo prije i poslije, kako se sve odvijalo do tih trenutaka valja isto napisati stoga pripremite se... Ovo bi moglo biti jako opširno i dosta temeljito pa ćete morati izdvojiti malo vremena za čitanje.

Nakon početnih rutina koje svi imamo (obilasci kafića i birtija, odlazak do najbliže trgovine zbog nabave derivata, pa onda odluke treba li pojesti nešto ili ne), svi su se u konačnici uputili prema Areni. Za neke od nas koji nismo iz Zagreba shvatite da je to bio proces i avantura, jer trebalo je i odabrati pravi tramvaj ili autobus, kako tko, svi su se u konačnici morali izboriti s prometom ako su išli osobnim automobilom tako da sve ima svoju čar i posebnost koju, vjerujem, razumijete i možete se povezati s gore navedenim radnjama. Ali vrijedilo je svake minute i glasne psovke, vrućine i moguće neugodnosti jer ono što nas je čekalo kroz nekoliko sati uklonit će svaku tegobu. I kako je bilo najavljeno i obznanjeno od strane organizatora, vrata su se doista otvorila u 18:00 točno i ljudi su lagano ulazili, zauzimali svoja mjesta i opušteno očekivali početak glazbenog dijela večeri. Odmah da kažem da je i doček od strane redara i osiguranja bio ugodan jer nitko nije bio siledžija i svi su bili pristojni i uljudni. Ovo govorim i navodim zbog svima znanih zaštitara u mnogim zagrebačkim klubovima na kojima smo svi znali naletjeti na neugodnosti i ljudsku glupost koja je rezultat ne znam kakvih kompleksa i bahatosti. Tako da pohvale za taj dio, i organiziranost po tom pitanju. Daljnji dio programa je kretao sa sitnim odgodama od najavljenog no sve je to zanemarivo s obzirom na to da su svi došli ciljano zbog koncerta i desetak dodatnih minuta čekanja za nikoga nisu predstavljale problem. Ili možda baš vama jesu?

I ulazimo, spremni za „Let na drugi svijet“ kad ono... Prvi tonovi već počinju, a mi na stepenicama prema parteru. Kako je gore spomenuto, deset minuta nakon predviđenih 19:00 počinje koncert Divljih Jagoda koji je označio početak večeri. Dotrčao sam u pratnji svog kolege do partera i uspjeli smo zauzeti pristojno mjesto skoro do ograde koja je dijelila parter i fan pit. U dvorani, ako je bilo tisuću ili dvije tisuće ljudi na početku koncerta, što se popunjavalo tijekom trajanja njihovog koncerta no bilo je malo sramotno gledati da tako malo ljudi podržava jedan od bendova koji je isto dosta bitan za razvitak rock glazbe na području regije i području „bivše države“. Kako se to odrazilo na sami koncert? Pa recimo da sve nije bilo baš tako divno, bajno i krasno, ako mogu biti iskren. A sada morate uzeti i u obzir da vam ovo piše zagriženi obožavatelj Divljih Jagoda koji taj bend obožava i koji je s istim praktički odrastao, tako da mogu iskreno reći da je ovaj dio jako težak za pisati i biti iskren. A i psihički se pripremam za sve ažurne i uvijek spremne „internet ratnike“ koji vrebaju u tom bespuću i divljini društvenih mreža i sličnih platformi iz udobnosti svoje sobe ili dnevnog boravka. Dakle, o Divljim Jagodama sve najbolje no o sinoćnjem nastupu i ne baš. Odmah da isto spomenem, totalni propust s osvjetljenjem na Divljim Jagodama i Monster Trucku... Nikakvo svjetlo i ubijanje doživljaja, a i o razglasu bi se moglo reći nekoliko stvari jer mogućnosti i kapaciteti razglasa uopće nisu kvalitetno i za bendove pozitivno iskorišteni te je sve utjecalo na opći dojam predgrupa. Divlje Jagode su počele svirati i dobro je to zvučalo „na prvu“ i iako su usporili pjesme i nema više nekog mladenačkog poleta, što mi osobno smeta jer to nije to, osjetila se neka nervoza i nekakav „idemo to odraditi“ stav. Prošetavši kroz neke od hitova i žešćih svima poznatih pjesama, osjetilo se neko nezadovoljstvo i iskreno ne znam kako bih to opisao, no vjerujte mi, ljudi u publici su to osjetili. Neki su se i okrenuli i izašli van iz dvorane dok je trajao njihov koncert. To vam je istina, no hajde, recimo da su to odradili kako treba i da je bilo općih problema koji su tome pridonijeli. Razglas i ozvučenje, kako sam gore i naveo. I onda predstavljanje gostiju, od kojih je jedan bio Tony Martin, čovjek koji je proveo skoro deset godina u Black Sabbathu i s njima snimio čak pet albuma od kojih se većina može uvrstiti među najbolja ostvarenja tog giganta od benda. Drugi na listi bi bio Andy LaRocque, čovjek koji je dobrom dijelu hrvatske publike isto tako nepoznat kao i Tony Martin. A to ide tom dijelu publike na sramotu. Jer Andy LaRocque je osoba koja stoji uz King Diamonda već više od trideset godina i uz njega je jedini stalni i originalni član. Izniman gitarista i vrlo talentiran glazbenik specifičnog zvuka i pristupa gitari i njenom zvuku. Još uvijek ne znate tko je on, ili navedeni gospodin iznad njega? Pa to je opet još jedna sramota za vas. Ali opet, ne može se reći da su pokazali svoje vještine sinoć pošto je Andy LaRocque gostovao na samo jednoj pjesmi i nije imao dovoljno vremena za izraziti se, no meni je bilo drago vidjeti tog čovjeka pošto obožavam King Diamond. Tony Martin je s druge strane ostao na pozornici na tri pjesme i to nažalost, nije ono što sam očekivao. Osim kombinacije engleskog i hrvatskog jezika na vječnom hitu „Motori“, neka oduševljenost nestaje pošto su pjesme kao „Headless Cross“ i „Dying For Love“ dosta nepoznate ljudima, a i nisu odsvirane na razini koja to iziskuje. Odmah da kažem, ovo su pjesme Black Sabbatha s dva od pet albuma na kojima je Martin radio s njim, pa da ne bi bilo zabune da je to neki njihov zajednički uradak ili nešto slično. Martin više nije u mladenačkom poletu kako ga ja volim čuti preko svojih zvučnika ili gledati na snimkama sada minulih desetljeća i nije to baš bio neki spektakl i razina kako nam je svima najavljivano po društvenim mrežama i službenim stranicama Jagoda. Razumijem godine koje su iza njega, ali to nije opravdanje za ono što se čulo jučer. Mnogi stariji od njega priređuju puno bolji i kvalitetniji doživljaj na koncertima. A kakav je to samo pjevač bio, čitateljice i čitatelji, samo poslušajte one albume koje je radio s Black Sabbathom i sve će vam biti jasno. Ne sudite ga opet po onome od jučer, ali budite svjesni kako je to zvučalo i kako je moglo zvučati. Uglavnom, jednom riječju: prosječno. To bi bila riječ koja bi opisala tih 45 minuta koncerta. Jedina oku ugodna stvar je ta da se moglo vidjeti članove (i bivše članove) velikih i značajnih bendova i malo samo zadovoljiti nostalgiju. Uz publiku koja je bila sve više brojnija, ali isto tako jednako nezainteresirana osim pjevanja „Motora“ koncert je prošao i vidjela se određena doza nezadovoljstva na licima ljudi koji su bili u krugu oko mene jer su očekivali puno više.

Ljudi s majicama Divljih Jagoda, dobnih grupacija koje ulijevaju nadu u buduće naraštaje i dižu poštovanje prema onim starijima jučer su zakinuti za ono što su očekivali. I naravno, opaska ide i na odnos i kontakt s publikom koji je bio nikakav. Tako da, izgleda da će Divlje Jagode doista morati poraditi na nekim stvarima jer se bliži četrdeseta obljetnica postojanja benda, a ljudi su vam dosta nezadovoljni. Pred kraj mogu samo reći da nemate pojma, niti vi budući čitatelji niti članovi Jagoda koliko je meni ovo teško bilo pisati jer znam koliko volim ovaj bend. Ali uhvatim se u razmišljanju volim li zapravo bend koji je nekada postojao, jer ono što smo imali priliku čuti jučer sigurno nije to. I nećemo se izvlačiti da 45 minuta nije dovoljno da se napravi dobar koncert. Je, jer se radi o gostovanju (gostovanje me kao riječ živcira, jer je to samo ljepša riječ za predgrupu) i imate vremena da predstavite ono najjače i najbolje. Tako da, nadam se da će se dojam o bendu popraviti u nadolazećoj godini i nekim samostalnim koncertima. Odličan bend koji je značio ljudima u životu, koji se slušao i učio svirati kada bi se netko zaljubio ili počeo otkrivati heavy metal na ovim područjima. Doista se nadam da se „ratne sjekire“ prošlosti mogu i moraju zakopati jer to dugujete obožavateljima, ne neki prosjek i preživljavanje na staroj slavi, već zagrizite taj Rock 'N' Roll i opravdajte godine koje su iza vas.

Nakon njih i nikakvog pozdrava publike, i priprema koje su uslijedile i koje su standardni dio ovakvih događanja, na pozornicu nam je izašao Monster Truck i doista krenuo divlje i žestoko u pokušaju zagrijavanja publike. No niti to nije prošlo kako je planirano jer dobar dio publike niti nije imao pojma tko svira pred njima. No Kanađani su ipak svojom mješavinom southern/blues/hard rock ipak nekolicinu pokrenula i uspjeli su dobiti neku povratnu reakciju u obliku zajedničkog pjevanja i ovacija koje prate dijelove njihovih pjesama. Nije loše, no opet gledano organizatori su se mogli malo bolje potruditi predstaviti bend i uzeti u obzir da su nepoznati općenito. Nisu loši, iako ih je sudbina kroz osvjetljenje i razglas isto kao i kod Divljih Jagoda pratila. Odlična kombinacija energije i zanimljivih vokala dala je svoj doprinos i ljudi su se kretali, plesali i zabavljali, ali većina je samo stajala i otpuhivala dok se čekao koncert koji svi zapravo samo žele vidjeti. Opći dojam je dobar, no odabir pjesama im je bio malo dosadan. Preslušao sam njihove uratke i za bend koji postoji tek osam godina dosta su aktivni i produktivni. Iza sebe imaju dva studijska albuma i dva EP izdanja i ima tu dosta dobrih pjesama, ali jučerašnji odabir je osim nekih malo bržih i dinamičnijih dosta prema kraju njihovog koncerta uspavao ljude i dobio se dojam monotonije i jednakosti jer su sve pjesme počele poprimati isti oblik. Dakle, propust publike što nije malo istražila bend koji je najavljen odavno, ali i propust benda što nije shvatio da ljudi „ne grizu“ i „ne trzaju“ pretjerano na njihove pokušaje, izuzev nekih entuzijasta koji nisu posustajali i dosta su energično pratili bend. Ne znam znaju li njihove pjesme, no izgleda da im to nije smetalo. Osobno, meni je bilo odlično. Dobra glazba i pokretački nastrojena pa sam si dao truda i opustio sam se malo. No nekako bez nekog pamtljivog trenutka i značajnog spomena je prošlo i tih 45 minuta. Dvorana se popunila jako lijepo i nekako mi se čini da su svi ljudi tada već ušli, ili barem 95% potpune publike koja je dočekala Deep Purple. Ali, ovaj je bend odradio svoju zadaću i doista su bili predgrupa vrijedna zagrijavanja i pripreme za glavni događaj večeri. To im se mora priznati i doista pohvaliti njihov trud, no do izražaja je došao loš odabir pjesama i većinska nezainteresiranost publike za manje poznate bendov. Ali to je nekako i razumljivo, možda i zanemarivo no ostavljam to na vama ako ćete raspravljati. Žešći, energičniji, moćniji i svakako u odnosu s publikom puno bolji od Jagoda prije njih na početku večeri. Ostaje za vidjeti kako će ih glazbena karijera služiti i hoće li se uspjeti probiti prema malo većim i značajnijim svijetlima pozornica svijeta. Ukratko, no sažeto i objašnjeno kako je bilo za vrijeme njihovog nastupa. A sada, ono što ste svi čekali! Još nekoliko stotina riječi od Deep Purpleu i o tome kako su nas ostavili bez daha i umorne, ali zadovoljne poslali doma da razmislimo o onome što smo čuli i vidjeli.

U 21:10 gase se svjetla, pripreme su odavno odrađene i sve je postavljeno da krene koncert, a jednostavna pozornica s velikim video zidom iznad sebe prikazuje santu leda koja vas asocira na naslovnicu „In Rock“ albuma, ali sa sadašnjim članovima te dominira dvoranom i mami urlike, poneki vrisak i brojne fotoaparate u zrak. Preskaču se (ili barem pokušavaju) ograde i hvata se što bolje mjesto za ono što slijedi jer to sen e propušta, to je to! To je zvuk, to je emocija,a to je pogled, to je strast i to je ono što uljepšava naše i vaše živote. I kreće, s uvodom izlazi Ian Gillan sav elegantan i spreman da svima pokaže kako se to radi iako ste spremni za mirovinu. I krenuli su, žestoko i moćno s toliko širokom lepezom zvuka i efekata koja oduzimaju dah, lica su se ozarila i oni to vide, oni to osjete, a mi smo jednostavno takvi. Htjeli to ili ne, priznajte si da ste se svi osjećali poput malene dječice koja jedva čekaju neku slasticu. Tako ste se osjećali, a ako ne, e pa onda lažete. I kroz divan i krasan zvuk, pun i točan, te šarenilo boja koje video zid baca prema nama jednostavno je nezamislivo da ostanete ravnodušni. Dodatni video zidovi, po jedan sa svake strane pozornice još uljepšavaju događaj i brinu se da ne propustite niti najmanju sitnicu ako vam je slučajno kut sjedenja ili stajanja nezgodan. Mislilo se na sve i bilo je pedantno i temeljito. Pozornica me malo podsjećala na onu Black Sabbatha u Beču pred godinu nada po svojoj jednostavnosti, no i dalje značajnoj funkcionalnosti. I redaju se riffovi, solaže na instrumentima, poneki Gillanov vrisak i simpatičnost tih djedica koji su ponovno pokazali da su najbolji.

Koliko god vi htjeli neki drugi hard rock bend navesti kao najbolji, nećete i ne možete jer ovo je sinoć bila demonstracija njihove superiorne moći. Sve na svome mjestu i sve u lijepoj atmosferi. Odlična komunikacija s publikom svih članova benda, pogotovo prednje trojke. Stalni pozdravi, smijeh i dobivate osjećaj kao da sviraju kod vas u dnevnom boravku ili nekom samo vama dragom lokalnom kafiću jer je atmosfera tako ugodna i bez pretjerivanja, no opet moćna kada se okrenete i vidite punu dvoranu ljudi koji ozarenih lica iz sveg glasa pjevaju i daju svoj doprinos večeri. Prešlo se preko dosta albuma, ali ere koje se pokrivaju su nažalost samo Gillanova s izuzetkom „Husha“ no niti to nije loše, iako bi nam bilo jednako drago čuti još neke pjesme s albuma koji su jednako tako značajni i moćni. No ovo je takva praksa i kao takva je odrađena s punoćom i preciznošću. Da ne zaboravim ono što vas isto možda zanima i što smo čuli, sada ću navesti i playlistu koja je sinoć izgledala ovako:

01. Time For Bedlam

02. Fireball

03. Bloodsucker

04. Strange Kind Of Woman

05. Johnny's Band

06. Uncommon Man

07. The Surprising

08. Lazy

09. Birds Of Prey

10. Hell To Pay

11. Keyboard Solo (za čijeg je trajanja pred kraj odsviran i dio naše državne himne)

12. Perfect Strangers

13. Space Truckin'

14. Smoke On The Water

15. Highway Star

16. Hush (Billy Joe Royal Cover)

17. Bass Solo

18. Black Night

Kako mi je ovo drugi put da gledam Deep Purple uživo, mogu reći da mi je možda najdraži dio koncerta prostor koji imaju svi glazbenici da se malo više pokažu i samostalno odrade neki solo ili dio kako bi upotpunili puno doživljaj koncerta i dali vremena ostalim članovima da se malo odmore kako bi se koncert mogao nastaviti s jednakom energičnošću. Iako na listi pjesama samo klavijature i bass imaju naveden svoj solo, svatko je zapravo imao nešto što se moglo čuti i vidjeti ako ste budno pratili. Jedna od meni osobno najčudnijih, no pohvalnih stvari koje su me ugodno iznenadile su bile dionice Iana Paicea na bubnjevima u čijem je sastavnom dijelu bila i dupla bas pedala što mi je bilo vrlo ugodno čuti pošto to nisam očekivao, a bilo je odlično i dalo je nekim dionicama pjesama posebnu snagu.

Ian Gillan, koliko god ima godina i dalje je dao svu svoju energiju u tih skoro dva sata koncerta i doista je ostario, ali zavrijedio je svačije poštovanje i opravdano može reći da mu je dosta i da ide u mirovinu. Dona Airey (stažom u bendu najmlađi član) je svojim klavijaturama šarao svemirskim bespućima i u nekim dijelovima njegovog sola mogao se osjetiti i prizvuk Rainbow ere koje je bio dio pa je to za ljubitelje i znalce navedenog mogla biti poslastica koju su primijetili pa se dvoumili je li to bilo baš to ili ne. Steve Morse je svima možda i najmanje poznat kao glazbenik, no on je u bend došao 1994. nakon što je Blackmore otišao godinu dana ranije i doista se osjeti njegov doprinos i izmjene koje je donio sa sobom u bend. Odličan gitarista, svjetskog glasa no po meni i dalje malo podcijenjen. Sa svojim efektima i solo dionicama doista se još jednom predstavio hrvatskoj publici kao dostojan nasljednik na mjestu Blackmorea i osjećaj koji on pokazuje, koju oni svi pokazuju kroz glazbu su nešto prekrasno. I za kraj, pošto mi je jedan od dražih bassista, ostavio sam Rogera Glovera. Taj simpatični i elegantni Rock 'N' Roll djedica je doista nešto posebno pošto se kreće i izgleda poput čovjeka u srednjim godinama kojega „puca“ drugi pubertet i koji se želi zabavljati. E to je Rock 'N' Roll, i još k tome dodate njegove tehničke glazbene sposobnosti i imate pravu zabavu. Prijazan i simpatičan, uvijek nasmiješen i uvijek prisutan, uz Gillana je onaj koji najviše komunicira s publikom, dobacuje nam trzalice i posljednji uvijek odlazi s pozornice. I tako se kroz karizmatičnost, osjećajnost, a opet žestinu i moć bend maknuo u sjenu pozornice i dozvolio nam da se urlanjem i vriskom, ovacijama i pozivanjima izborimo da se ponovno vrate na pozornicu i obore nas s nogu još malo, točnije da nas dokrajče. Nitko, i sada to govorim svima vama koji ste bili tamo, a pogotovo koji budete čitali, nitko ne može reći da tijekom njihovog koncerta nešto nije valjalo. Volja, profesionalnost, snaga i brdo iskustva pokazali su kako ljubav prema glazbi ne umire i kako se svima njima bliži kraj glazbene karijere (kako se to najavljuje) ne žele otići u povijest kao umirovljenici, već kao pravi Rock 'N' Roll bend, i to se treba cijeniti čovječe! Cijeniti i ne omalovažavati i komentirati da nešto ne valja do tih razmjera da se umisli da ste vi bolji slučajno. Ha! Još je dugi put ispred svih nas koji se bavimo glazbom da bi dostigli takvo nešto, takav značaj i takvo poštovanje, No to je jednako tako i nedostižno pošto je doba velikih bendova prošlo i minula su vremena kada se može takvo nešto ponovno dogoditi.

Bend nas je pozdravio i u svom koncertu koji je trajao skoro dva sata pokazao nam je kako se to radi, kako se to treba raditi i kako se pritom treba uživati i vjerovati u ljude ispred i iza vas. Nije tu bilo izmišljanja i pretjerivanja, tu se radilo o osjećajima i o ljubavi, a ljudi su to osjetili. Iz svog glasa smo pjevali, plesali i davali sve od sebe da opravdamo njihovo povjerenje jer oni to zaslužuju i oni su to osjetili. Vidio sam zaljubljene, vidio sam ljute, vidio sam ljude kako plaču i vidio sam roditelje kako djeci objašnjavaju da sada vide najbolje od najboljih. Vidio sam statične i pokretne, rasplesane i koncentrirane, vidio sam sve i vidio sam ljude. Vidio sam posebnost tog događaja i među nama kojih nas je bilo po nekoj procjeni između deset i dvanaest tisuća ljudi, vidio sam opuštenost i bezbrižnost. Jer gdje živimo i kako živimo opterećuje ljude i iako je bio utorak, barem na dva sata svi su bili sretni, ugodno raspoloženi i spremni za uživanje. Današnje jutro nije bitno, posao se odradi, škole i fakulteti završe brzo, ali sjećanja bi trebala ostati vječna. To vam nitko ne može oduzeti i tako privodim kraju ove svoje riječi i ono što je jučer bilo. Svi su dali svoj doprinos i kroz nekoliko propusta opet na kraju teksta da ne spomenem ne bih znao što se dogodilo na početku o ovoj večer što sam rekao, a to vam je znak da je bilo dobro. O svemu treba voditi računa i biti objektivan, spomenuti se treba dobro i loše, a kritika se mora kulturno izvesti i ista prihvatiti. Nećemo sada ulaziti u svađe i rasprave, malo ratovati po internetu i biti fora, i nećemo više slikati i snimati selfie po koncertima jer vam je to dosta bezvezno i bespotrebno... Uslikajte i pjevajte, snimite i uživajte, prepričajte i hvalite se jer ste vidjeli nešto bitno i nešto posebno, i ako je došlo do toga da bend odluči otići u mirovinu i pozdraviti se sa svima nama diljem svijeta, onda neka odu i neka se ne ogledaju iza sebe sa sumnjom jer jedino što ostaje iza njih su milijuni sretnih ljudi, pregršt mjesta i dvorana, pozornica i prostora, milijuni kilometara i glazba koja ostaje vječno. A sada kada sam naveo sve to i zaključujem svoje riječi, mislim da i Vi, drage čitateljice i čitatelji ovog teksta osjetite i shvaćate o čemu pričam. Zar ne?