Postani fan na Facebooku ako već nisi!

=1 je 23. studijski album polustoljetne rock institucije. Kažem polustoljetne, jer izmeÄ‘u 1976. i 1984. Deep Purple nisu postojali. Prvi je to album s novim gitaristom Simonom McBrideom, nakon što je dugogodišnji gitarist Steve Morse 2022. napustio sastav kako bi mogao biti sa svojom teško oboljelom ženom. Na žalost ona je početkom ove godine umrla. ÄŒini se kako Morse nikada nije dobro sjeo štovateljima Purplea, jer je njegov stil podosta različit od Blackmoreova, originalnog gitariste Deep Purplea. Možda je zato kroz godine u široke publike oslabila percepcija diskografske aktivnosti sastava. Unatoč redovitom diskografskom životu u zadnjih 30-tak godina, uvijek srećem ljude koji s iznenaÄ‘enjem reagiraju na činjenicu da Deep Purple cijelo vrijeme postoje i snimaju više manje dobre ploče. No moram napomenuti kako osobno držim da su albumi iz sedamdesetih, svi do jednoga besprijekorni, uključujući i nepravedno podcijenjene albume Who Do We Think We Are, Stormbringer i Come Taste The Band te da ni prije niti poslije nisu snimili niti jedan album te razine. Kada je 1993. Blackmore naprasno napustio band, preostali članovi su morali izabrati; angažirati nekog neafirmiranog virtuoznog klinca koji će biti sretan što može doslovno skidati Blackmoreova sola ili krenuti ispočetka s jakim gitarističkim imenom. Izabrali su ovo potonje. Steve Morse je bio svakako afirmirani gitarist, nekadašnji član i glavni skladatelj Dixie Dreggsa, najeklektičnijeg američkog fusion jazz banda. TakoÄ‘er bio je i član grupe Kansas, premda su u tom razdoblju, dok je Morse bio njihovim članom, oni izgubili status ponajboljeg američkog progressive rock sastava. Doduše i nisu imali neku konkurenciju. Nadalje Morse je u godišnjim anketama časopisa o gitaristima redovito proglašavan najboljim. Prema tome Purple su izabrali sjajnog gitaristu, svakako ne Blackmoreova klona. Prvi album s Morseom kao gitaristom; Purplendicular iz 1996. je upravo to i pokazao. Bilo je to osvježenje, izvrstan album s nekoliko budućih klasika poput Ted the Mechanic ili jedne od najboljih Purple pjesama ikada; Sometimes I Feel Like Screaming. Žanrovski otvoren i raznovrstan, grupa je promijenila zvuk i izričaj, slično kao što se to dogodilo 1973. kada su u grupu došli Coverdale i Glenn Hughes.

No 1996. je ipak bilo neko drugo vrijeme, nepovoljno po sastave poput Deep Purplea. U neka druga vremena bi grupa na nastupima insistirala na novim pjesmama, uz nekoliko starih favorita. No izabrali su sigurniju opciju. Vidjelo se da Morse nije dobro uklopljen u stare klasike poput Lazy, Strange Kind of Woman i ostale, posebno kada u njima koristi pinch harmonics fraze. Svakako mu nisu pomogli ni stalni zahtjevi publike za starim favoritima. Naravno njegova gitaristička relevantnost nije bila upitna, jer je recentne pjesme izvodio izvrsno. I da stvar bude još gora, naredni album Abandon iz 1998. je bio vidno slabiji od prethodnog. On je u odnosu na Pupendicular kao što je The House of Blue Light bio u odnosu na Perfect Strangers; mlaki nasljednik iznenaÄ‘ujuće dobrog albuma. Naredni albumi Bananas i Rapture of Deep su bili neznatno bolji. Tada grupa poduzima pravi potez i svojevrsnu regeneraciju banda. Za producenta angažiraju Boba Ezrina što se pokazalo kao pun pogodak. ÄŒovjek koji je producirao 4 slavna Warnerova albuma Alice Coopera i bio koproducent The Wall Pink Floyda je sada bio u službi Deep Purplea. Na albumu znakovita naslova Now What?! iz 2013. Ezrin je s grupom bio koautor svih pjesama. Pjesme su bile upečatljive i snažne, posebno završni dvojac All the Time in the World i veličanstvena Vincent Price. I kao cjelina album je bio vidno raÄ‘en s puno pažnje, glazbeno raznovrstan uz češÄ‡e korištenje električnog klavira i melotrona što je ukazivalo na uvoÄ‘enje prog rock tendencija. I naredna dva vrlo dobra albuma Infinite (2017.) i Whoosh (2020.) je producirao Ezrin, no činilo se kako se Deep Purple spremaju za penziju. Naime turneja albuma Infinite se zvala The Long Goodbye Tour, ali se taj „zbogom” kao što znamo, nije dogodio. TakoÄ‘er, album Whoosh je očito bio predviÄ‘en kao zadnji album grupe, jer je pjesma kojom album završava; And the Address zapravo obrada pjesme kojom započinje prvi album grupe; Shades of Deep Purple. Da je to zaista bio zadnji album grupe, bilo bi to simbolično diskografsko zatvaranje kruga. No onda baš Ezrin grupi predlaže izdavanje albuma s obradama drugih izvoÄ‘ača što rezultira albumom Turning to Crime, 2021. Opet su odgodili upokojenje banda. Bio je to bespotreban album, jer su izvedbe bile hladne, bez ikakve nadgradnje na izvorne pjesme. Nakon manje od godine dana od izlaska albuma iz grupe odlazi Steve Morse, a na njegovo mjesto dolazi sjevernoirski gitarist Simon McBride roÄ‘en 1979. koji je prije dolaska u Deep Purple bio članom koncertnog banda Don Aireya. Na turneji na kojoj je zamijenio Morsea, odmah se vidjelo da je McBride primjereniji gitarist za Purple. Zvučao je toplije od hladnog Morseova tona. Nije Blackmoreov copycat, ali se prirodno uklopio pri izvedbama starih pjesama grupe. Bilo je očito da je rastao slušajući Deep Purple. To se čuje i na novom albumu. Tehnički sjajan u solima, a istodobno kreativni ritam gitarist zapanjujućih rješenja. Bez ikakvog kompleksa frajer rastura i relevantno korača u čizmama koje su prije njega nosili Blackmore, Tommy Bolin i Morse.

Prvo što može iznenaditi je agresivnost novog albuma, heavy groove koji se proteže od prve do zadnje stvari. Malo je dosadnih trenutaka, jer se stalno dogaÄ‘aju meÄ‘igre svirača, posebno izmeÄ‘u McBridea i Aireya, ali se tu često ubacuje i Paice svojim sjajnim prelazima. Glover je prisutan svojim fluidnim basom uklopljenim u strukturu pjesama. Rifovi su više-manje izvrsni, a pjesme su, usprkos stalnoj agresiji, melodične. ÄŒak i Gillan, unatoč svojih 78 ljeta zvuči iznenaÄ‘ujuće dobro, dakako ne kao što je zvučao prije 50 godina, ali je njegova specifična boja glasa ostala nedirnuta. Pjesme su kraće i konciznije, ne duže od 5 minuta, osim veličanstvene završne šestominutne Bleedin Obvious. Na nekim se pjesmama čuju poneka melodija i rif iz njihove prošlosti, ali ništa preizravno. Na kraju krajeva jedan Goran Bregović je na reciklaži svojih ranijih djela postao jedan od najcjenjenijih svjetskih glazbenika, čak i izvan ograničenja rock'n'rolla.

Nije najsimpatičnije pisati recenzije s obradom od prve do zadnje pjesme, ali u ovom slučaju ipak svaka zaslužuje minimalni spomen. Album poletno započinje krešendom banda u pjesmi Show Me, nakon čega uskoro imamo prvu zajedničku meÄ‘igru Dona Aireya na synthu i McBridea. Neodoljivo. A Bit on the Side, druga pjesma započinje galopirajućim ritmom. Ovdje se Gillan malo muči, ali u granicama podnošljivog. Sada imamo meÄ‘uigru Paicea, Aireya, opet na moog synthu i McBridea te višestruka sola. Zvuči izvrsno. Nije čudno da je od tri, četiri pjesme s albuma baš ona ušla na set listu recentne turneje. Treća stvar Sharp Shooter rifom podsjeća na njihovo remek djelo Rat Bat Blue s albuma Who Do We Think We Are, ali nastavak rezultira ipak drukčijom pjesmom. IzenaÄ‘ujuće, Airey opet solira na synthu, premda kroz cijeli album stalno pumpa hammond. McBrideova kratka solaža je opet sjajna. Koji hebeno dobar gitarist. Na redu je stvar Portable Door, jedna od tri izvrsne pjesme koje su najavile album. Paice udara shuffle ritam. Ovdje prvi puta čujemo meÄ‘uigru hammonda i gitare koja zvuči kao da su Jon Lord i Blackmore i dalje na svojim mjestima. Mogla bi biti na bilo kojem Deep Purple albumu iz klasičnog razdoblja. A što jednom štovatelju Deep Purplea više treba? Old-Fangled Thing zpočinje rifom na hammondu, uz jedan divlji, agresivni McBrideov solo i naravno neodoljivu meÄ‘uigru hammonda i gitare. If I Were You je smirenje, lagani blues gdje McBride u pratnji koristi poneko jazz fraziranje uz solo koji zvuči kao da ga je izveo Steve Morse. Možda je to svojevrsna posveta svom prethodniku? I ovdje Gillanov glas pomalo šteka. Slijedeća je snažna stvar Pictures of You, još jedna od onih koje su najavile album. Gillan je opet u formi. Na kraju pjesma prelazi u predivnu frazu na orguljama i basu koja bez ikakva razloga završava u fade outu. Ali stvar je sjajna. I'm Saying Nothin' je prva pjesma na albumu koja zvuči kao filler, ali je njezin rif, sam po sebi izvrstan. A i ta magična meÄ‘uigra hammonda i gitare. Slijedeća je zajebantska Lazy Sod, treća pjesma koja je najavila album. Opet je Paice u shuffleu, a Airey perverzno uživa u hammondu. I na kraju još imamo i zapanjujući McBrideov solo. Nenadjebivo. Now You Talkin' započinje kraćom frazom što podsjeća na početak Speed King. Solo je skinuta fraza iz Burn, nakon koje slijedi polifonsko soliranje gitare i hammonda e da bi sve prešlo u klasični rock'n'roll solo. I onda opet fade out. Moglo je bez toga. Ali nema razloga za ljutnju. To je tek drugi fade out na albumu i srećom zadnji. No Money to Burn je prosječna stvar, ali je zanimljiv Aireyov solo istočnjačkih stilizacija. Predzadnja stvar I'll Catch You je lijepi blues. Prvi puta Airey na albumu svira električni klavir, a McBride upada s moćnim solom. Album završava na najefektiji način, prog rock komadom prve klase. Bleeding Obvious je šestominutna poslastica puna izmjene ritma i kontrasta izmeÄ‘u agresivnijih i mirnijih dijelova. Band je u zanosu, jer je očito da je riječ o jednoj od onih stvari koje imaju potencijal budućeg klasika. To jedna od pjesama s albuma koje su već ušle na set listu recentne turneje.

Bob Ezrin kao neformalni šesti član banda je opet napravio vrhunski posao. Produkcijski izvrstan, gdje je auditivan svaki instrument, osim vječno ekonomičnog Gloverovog basa koji svira u najnižem mogućem registru. Kad je sedamdesetih svirao Rickenbaker bas, imao je čak i melodijsku ulogu u tolikoj mjeri da su neke bas linije ostale u percepciji slušatelja kao neodvojivi dio pjesme. Ritam sekcija je izvrsna, ali su Airey i McBride postali srce i duša trenutne faze Deep Purplea. Gillanovi tekstovi uglavnom nikada nisu bila jača strana grupe. Njihova je funkcija bila ispuniti formu, a ne naznačiti tematiku ili ne daj bože, poruku. Doduše imao je i zanimljivih uradaka poput stare pjesme Mary Long, gdje je progovorio o stvarnim osobama; konzervativnoj aktivistkinji Mary Whitehouse i Lordu Longfordu, bivšem britanskom ministru, spajajući ih u tekstu u istu osobu kako bi progovorio o licemjerju. Dok su Pupleovci snimali Who Do We Think We Are, pojavila se vijest da je Longford vodio kampanju za osloboÄ‘enje ubojice djece Myre Hindley, o čijim ubojstvima su sredinom osamdesetih i The Smiths napisali obarajuću pjesmu Suffer Little Children. Taj pokušaj amnestiranja ubojice je očito razjebao Purpleovog pjevača. U svakom slučaju pokazalo se da Gillan ima razvijenu kritičku i političku svijest, ali je to rijetko izravno pokazivao u svojim tekstovima. Misteriozni naziv albuma =1 koji ukazuje, kako sami članovi tvrde da je u suvremenom kompleksnom svijetu sve ipak svedeno na jedan izvor pa je prema tome sve jednako jedan, pokazuje filozofsku tematiku Gillanovih tekstova s apstraktnim slikama koje se mogu tumačiti kako god hoćete, od stalne borbe ratia i emocija, iskustva starenja, suštine i smisla života, razlike percepcije predstavljanja ljudi u javnosti od stvarnog izgleda i t d. ÄŒak se i duhovita Lazy Sod koja je nastala kao reakcija na Gillanov intervju kada je ustvrdio da je napisao 500 pjesama, a novinar mu je napomenuo da ih je Dolly Parton napisala 5000, može tumačiti i kao pjesma o ignoranciji u svijetu koji odlazi dovraga.

Na novom albumu je očita namjerabila obnoviti tipični Purple sound s prepoznatljivim, melodičnim, kreativnim i uzbudljivim meÄ‘uigrama solista. No stvorene pjesme nisu samo alibi za kopiranje bolje prošlosti, već su punokrvni komadi izvrsnog hard rocka. ÄŒinjenica da samo dvije pjesme završavaju s fade outom mu svakako diže ocjenu za bod. Upitno je hoće li ovaj recentni Purple album bandu privući novu publiku, no da zainteresiranih ima dokazuje činjenica kako su u nekim cd i vinyl shopovima u Europi 19. 7. kada je album izašao, prva serija nosača zvuka već popodne bila rasprodana.