Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Iako to nije glazba za svakoga i nije baš svima prihvatljiva, što mogu razumjeti i ne želim o ukusima uopće, mišljenja sam kako bi se većini onih koji čuju Zero And Below svidjelo ono što čuju. A ja ću se još malo potruditi kako bih vas uvjerio!

Crowbar je jedan od onih bendova koji je uvijek tu, od svog osnutka 1989. godine naovamo, nikada baš ne dobivši svjetla velikih pozornica svijeta koliko to zapravo zaslužuju. Istina, isto su se tako izdigli iz glazbenog podzemlja i stvorili zavidnu brojku godina iza sebe, tijekom kojih su objavili dvanaest studijskih albuma (uključujući ovogodišnji) te nekoliko EP i kompilacijskih uradaka. Dobar i temeljit opus kojemu očito nema kraja i ne nazire se manjak inspiracije i nedostatak ideja. Štoviše, u odlomcima koji slijede sto ću ponoviti i potvrditi još nekoliko puta jer je istina i jer stojim iza svake napisane/natipkane riječi. Ne znam zašto je tome tako, ali otkad sam prvi put čuo Panteru i Down nedugo zatim, a nakon toga shvatio kakva imena i bendovi stoje iza supergrupe kao što je Down, Crowbar je postao jedan od meni dražih i praćenijih bendova u bespuću mnogih. Kao i bendovi slični njima naravno, ali svi su imali neke posebnosti i nijanse koje su ih u svoj toj moći, žestini i izričaju činili drugačijima od onog drugog. Za samu posebnost Crowbara i svega što su ikada objavili svakako je većinski zaslužan Kirk Windstein.

Osnivač, pjevač i gitarist benda nezaustavna je sila ideja, glasa i riffova koji nikada do sada nisu razočarali. Povrh svega, Riff Lord je uistinu prijazan i drag čovjek uživo, a tvrdnju potkrepljujem druženjem s dotičnim prije i nakon njihovog koncerta u zagrebačkoj Močvari 2014. godine (ispravite me ako sam pogriješio godinu). Nakon toga je slijedilo, ugrubo, između osamdeset i devedeset minuta iznimnog koncerta. Jedno do boljih koncertnih iskustava u klupskom okruženju. Nadam se kako će se oni koji su bili na koncertu, a čitaju ovo, složiti sa mnom... Ali izuzev svih ovih epiteta i priče, svakako vrijedi spomenuti i ostale članove benda koji su svojim bivanjem u bendu doprinijeli albumima i opusu koji bend pokreće i u ovom četvrtom desetljeću postojanja. Uz već spomenutog Riff Lorda, trenutnu postavu benda čine gitarist Matthew Brunson, bassist Shane Wesley i bubnjar Tommy Buckley. Iako se u bend 2016. godine vratio izvorni bassist Todd "Sexy T" Strange (koji je u bendu bio od njegovog osnutka 1989. godine pa do 2000. godine) što je urodilo plodom i objavom odličnog albuma The Serpent Only Lies, Strange je iz osobnih razloga morao ponovno napustiti svijet glazbe i 2018. godine ga je zamijenio spomenuti Shane Wesley. Možda je to bio jedan od razloga za ovako veliku vremensku razliku među albuma, dodavši na to sve i trenutnu situaciju (mislim, „trenutna“ situacija je već ušla u treću godinu svog trajanja, ali razumijete o čemu govorim/pišem) na svjetskoj razini... Svašta je moguće, stoga neću ići dublje u spekulacije i pretpostavke bilo kakve prirode. Ali ću se svakako prije samog kraja odlomka vratiti na samostalni album koji je Windstein objavio 2020. godine. Dream In Motion slovi za jedno od boljih ostvarenja 2020. godine po svim kriterijima i parametrima, a sa samim albumom smo dobili uvid u malo blažu i malo melodičniju stranu koju Kirk Windstein ima i čije je njegovanje uglazbio na zavidnoj razini. Ponavljam, ako vam je promaknuo, vrijedi svake minute vaše pažnje i vašeg slušanja. A isto tako mogu napisati kako se taj pristup odrazio na Crowbar i Zero And Below kao album u cjelini. Moram reći kako mi je ovo jedan od najboljih albuma koje Crowbar ima unutar svog opusa, a isto tako mogu reći kako se ovdje radi o jednom od najboljih albuma koji su ili će biti objavljeni tijekom ove godine. Mislite kako pretjerujem? Pa, nastavite čitati i uvjerite se sami...

Kao što sam već napisao jednom i dvaput u tekstu do sada, Zero And Below je novi studijski album koji je Crowbar objavio šest godina nakon prethodnika mu, albuma The Serpent Only Lies. Kroz deset pjesama i četrdesetak pjesama u svom trajanju, album je ponovno uspio dati oblik onome što je Crowbar uvijek radio kako treba. A to su iznimni i moćni riffovi, prodoran glas i temeljita ritam sekcija koja gitarističkom dvojcu daje temelj na kojemu mogu dati svoj svojoj mašti na volju. Pošto mu je album prethodnik bio jedan od bržih unutar Crowbarovog opusa, ostao je i tračak tog pristupa tijekom ovog albuma. Pjesme koje su dobile i svoje popratne vide uratke, Chemical Godz i Bleeding From Every Hole, su primjeri istih. Ali, tu su svoje mjesto pronašle i neke, možemo ih nazvati, za nijansu „blaže“ pjesme. To su Denial Of The Truth i naslovna Zero And Below. Osobno su mi spomenute jedne od boljih na albumu, ali svoju draž dodatno dobivaju samo u toj melodičnosti i „nježnosti“ spram ostatka albuma. Neke riječi ovdje s razlogom stavljam pod navodnike, jer želim skrenuti pažnju i na pjesme i na činjenicu kako ne bi bilo pametno i mudro odvrnuti potenciometre svojih uređaja na razinu koja će vam ugroziti i oštetiti sluh. Ne želim vaš sluh imati na dušu! Stoga, oprezno pri rukovanju... Iako one jesu mirnije i blaže u svojoj naravi, ta žestina i moć koju ima Crowbar prožima i njih i ostale pjesme na albumu jednako. Crowbar (odnosno članovi benda) su uistinu znalci svog zanata i s iznimnom lakoćom i uvjerljivošću uglazbljuju vaše najtamnije i najgore osjećaje. Uglazbljuju onu samoću u kasnim/ranim noćnim satima, daju zvuk onom neopisivom osjećaju tjeskobe i daju riječi onome za što vi ponekad ne možete pronaći „onu pravu riječ“ kako biste objasnili svoje trenutno stanje...

Ima doista puno bendova kojima to polazi za rukom, ali Crowbar je uspio zadržati tu melodičnu sirovost i žestinu koja graniči s nježnošću u nekim trenucima. Ne znam, ne razumijem ponekad niti sebe dok ponovno čitam ovo tražeći gramatičke pogreške i pripremom samog teksta za objavu... Želim samo reći kako tijekom cijelog svog opusa i tijekom svog postojanja bend uspijeva uglazbiti i opjevati osjećaje. I to ne postaje kliče kroz godine i to „ne ostari“ loše nakon svih tih godina, već dobiva na dubini i shvaćanje postaje jasnije, čišće. Čak je i sam Kirk Windstein rekao kako je zahvalan na ovom bendu i mogućnosti uglazbljenja nečega što nikada nije iskusio tijekom svog života i čega nije bio rob. Vjerujem kako su i ostali članovi prigrlili tu i takvu filozofiju života i gledanja na njega. Dakle, Riff Lord i družba mu su vam na slušanje i uživanje ostavili glazbu nakon koje bi se trebali osjećati bolje. Barem ja to tako gledam slušajući Crowbaru i slične mu bendove. Osjećaš se bolje nakon slušanja nekoliko pjesama ili cijelih albuma. Osobne nedoumice i brige, patnja i turobnost nam se svima uvuku u život, a ponekad tu i ostanu i postanu dio istog. Težina života i nepredvidivost tog postojanja su svima teret, pitanje je samo koliko se i tko se kako s time nosi. A tamna strana i ono još potpuno neistraženo straši i struku i vlasnika tog uma. Stoga tu ostaje i uvijek postoji nečija glazba... Možda čak i vaša, odvažite li se na takav korak i kreativni izričaj u životu. Ili pišite, što god želite zapravo. Slikajte ili fotografirajte, dajte si motiv i dajte si snagu volje. Tada postojanje dobiva značaj i postaje nešto vaše. Eto, u glavi si govorim kako sam ovdje uspio napisati nešto što bi Crowbar možda uspio uglazbiti i reći na nekom od svojih prijašnjih i/ili budućih albuma. Ali stvarno to mislim i vjerujem u svaku od napisanih riječi. Jer kad ne bi, onda isto tako ne bi vrijedilo pisanja i vjerovanja u ono što pišem i o čemu vam pišem. Tako je i s glazbom koja nas ispunjava i u kojoj uživamo. Točnije, tako je sa svakim vidom umjetnost. Iako sam sklon često reći kako je glazba vrhovni oblik umjetnosti, što je naravno izjava podložna kritici i razmjeni mišljenja. Slobodno podržavam spomenuto, samo molim za uljudno obraćanje i kvaliteti dijaloga. Tada ima smisla... I time se može opisati Crowbar, Zero And Below kao album i cjelokupni opus benda u cijelost zapravo, kad malo bolje razmislim. Nadam se kako pred kraj ovog odlomka nisam previše umorio buduću čitateljicu i čitatelja, a isto tako s nadom vjerujem kako sam vam prikazao album onako kako sam ga ja doživio i slušanjem shvatio. Sve ostalo je  na vama...

Iznimni i moćni riffovi, prodoran glas koji nakon svih ovih godina nije izgubio na svom značaju i prodornosti, ritam sekcija koja je svemu ovome temelj koji je nesalomljiv i koji u jednakoj predanosti tvorcima glazbe i nama slušateljima daje moć koja prolazi kroz vas dok slušate ovakve albume... Bome, nije to nešto s čime se rukuje lako i brzopleto. A isto tako se tome ne prilazi s ravnodušnošću i manjkom volje za shvaćanjem. Koliko god žestine, agresivnosti i težine stoji u ovim pjesmama, istima morate pristupiti otvorenog uma i sa spremnošću shvaćanja onoga što vam se pokušava reći i što je uglazbljeno kako bi vi imali glazbenu pozadinu za barem jedan trenutak u svom danu. Glazba koliko god žestoka bila dobiva novu razinu kad počne pogađati i pratiti naše osjećaje, a značaj se poveća sa svakom riječju s kojom se možete poistovjetiti. Kako već napisah, rukovati s oprezom... Ali i s pažnjom usmjerenom na „one“ sitnice, jer nikada ne znate što se krije iza ugla. Recenziji se primiče kraj, a godina je tek počela. Budu li albumi ovako dobri i dalje tijekom godine, vrijedit će svakog čekanja i slušanja. Do sljedećeg puta...