.jpg)
Ovogodišnji oscarovski pobjednik za film godine "CODA" bio je favorit iz sjene. Indie film koji je osvojio hrpu nagrada prije Oscara, ovjenčan Sundanceom posve je zaslužio tu titulu, prije "umjetničkijeg" "Power of the Dog", iako mu se donekle prigovara da je crowd pleaser (populistički za široku publiku), što donekle jest, ali istovremeno i uopće nije. Znam da ovo zvuči nemoguće ali nije, kada ga pogledate, shvaćate o čemu je riječ.
"CODA" je također coming-of-age, priča o odrastanju, kao što je to i drugi ovogodišnji kandidat za Oscara "Belfast" i mogu reći da su ta dva filma nekako bila i najbolja kandidata ove godine.
Priča je holivudski remake francuskog filma “Glas obitelji Belier” (“La Famille Belier”) koji naravno nema tu etiketu crowd pleasera. Istina je da u ovoj verziji ima nekoliko emotivno-sentimentalnih klišeja koji pak uopće ne smetaju niti kvare film, pa stoga komentari i nisu baš na mjestu. S druge strane se redateljica i scenaristica Sian Heder baš potrudila da ovo prethodno rečeno kompenzira tako da bude totalno autentičan i iskren.
"CODA" je akronim za dijete gluhih roditelja (Child of Deaf Adults) i priča je o obitelji gluhonijemih, Rossi. Točnije, troje članova (majke Jackie - odlična Oscarovka, Marlee Matlin - otac Frank, svježi dobitnik Oscara za sporednu ulogu Troy Kotsur - te brat Leo, također odlični Daniel Durant) su gluhonijemi kako u filmu tako i u stvarnom životu. Četvrti član obitelji, mlađe dijete kćer Ruby (sjajna Emilia Jones) jedina ima normalni sluh i govor, i što je nabolje, ima izniman sluh i pjeva fantastično.
Više vam neću otkrivati.
Nekako mislim da je led oko tematike gluhonijemih probio (mislim na posljednje godine, Matlin je to učinila već 1986. s "Children of a Lesser God", a naravno da je bilo i kasnijih filmova), "Sound of Metal" koji je prošle godine također bio nominiran za Oscara i u kategoriji najboljeg filma. "CODA" ga kvalitetom prati u stopu iako je zaista nešto "populističkiji" i nešto mrvicu manje vanredan film.
Mislim da svatko tko pogleda "CODA"-u, bez obzira da li od filma očekujete i želite jači angažman i više "umjetnosti" - nećete biti razočarani: "CODA" naime svoju kvalitetu i angažman jamči samom temom koja nije nimalo svagdašnja (gluhonijema zajednica, znakovni jezik sveprisutno korišten u filmu ) i koja je svakako uvijek aktualna (obiteljski odnosi, odrastanje u izazovnim okolnostima).
Gluhonijemost u regularnom svijetu donosi svojim predstavnicima hrpu životnih problema za koje mi ostali niti pomislimo da postoje, no usprkos izazovu uklapanju u govoreće-slušeću većinsku zajednicu, pa i prihvaćanje od iste i ravnopravnost s njom ostavlja bezbrojne mogućnosti za disfunkcionalnost takve obitelji i potencijalne psihološke-zdravstvene probleme - "CODA" nam donosi jednu sretnu, harmoničnu obitelj koja se nekako zajedničkim snagama nosi sa svim problemima, što obiteljski egzistencijalnih, što individualnih.
U tom kontekstu film je i prilično zabavan, komičan, zapravo je pravi feel-good film. Osim što nas na jedan svjež i pristupačan način upoznaje s gluhonijemom zajednicom i znakovnim jezikom, što je svakako vrijedno i u društveno-socijalnom kontekstu, još ćete se i odlično zabaviti, a oni kojima je filmska glazba bitna - soundtrack je izvrstan, dakle onih par glazbenih točaka u filmu su sjajne, ali ne opterećuju film (to spominjem za one koji ne vole baš glazbene točke).
Nije slučajno nakon Sundancea "CODA" bio obasipan ponudama. Na kraju je tržio streaming servis Apple za punih 25 mil. dolara.
Gledati, gledati, i gledati!
