Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Dodamo li tome i nezgodne novosti s kojima nas je bend uistinu iznenadio prije i nakon službenog objavljivanja albuma, smatrao sam kako je vrijeme i odabir riječi prijeko potreban kako bi ovo, svima nama, bio jedan pamtljiv i upečatljiv oproštaj jednih od drugih.

Kao i uvijek, za početak, malo povijesti za one upoznate i za one koji će to možda tek biti... Kao bend, počeli su negdje 1971. godine ili godinu kasnije (ovisno o izvoru) te su se razišli dvadeset godina kasnije zbog nezadovoljavajuće produkcije, promocije i, u konačnici, same prodaje albuma Paradise Lost. Tada im je to bio četvrti studijski album i, barem se tako mislilo, njihovo posljednje ostvarenje i tvorevina u glazbenom svijetu. Iako su svojim izričajem i pristupom više uvijek naginjali okvirima jednog dobrog i podosta popraćenog underground benda, Cirith Ungol je itekako opravdao svoju popraćenost i istu potvrđivao čestim nastupima, koncertima i turnejama koje su stvorile značajnu količinu ljudstva i popraćenosti. Iskreno, na bend sam sasvim slučajno nabasao dok sam tražio nova/stara otkrića iz minulih desetljeća prošlog stoljeća i s pomoću nekih dijelova i područja YouTubea, na kojima trebamo biti zahvalni, vidio sam ovo ime i najavu albuma koji označava njihov povratak glazbi i studijskom stvaralaštvu nakon skoro trideset godina nepostojanja. Kako dodatna posebnost ovog benda i njegovih dotadašnjih ostvarenja, pažnju su mi privukli omoti albuma i njihovo ime. Iako ne moram to previše objašnjavati i naglašavati obožavateljima fantazije kao književnog žanra, samo ime benda dolazi iz svijeta kojega je stvorio jedan i jedini, J.R.R. Tolkien. O samom imenu, njegovom značaju i svemu što se veže za legendarium koji je stvorio Tolkien bi si trebali dalje sami istražiti i proučiti, ako već niste upoznati s njegovim radom... Pa ne mogu vam baš sve napisati i reći! Dodatni ushit i interes za bend su pobudile već spomenute naslovnice albuma izvorno stvorene kao omoti za još jedan legendarium, onaj koji je proizašao iz uma Michaela Moorcocka. Ovdje govorimo o jednom iznimnom i ponekad zaboravljenom piscu, tvorcu jedinstvenih djela koja su svakako obilježila svijet književnosti, ali ponajviše fantastike te svih njezinih grana i podžanrova.

Osobno smatram kako se ovdje radi o imenima, djelima i tvorevinama koje ulaze u okvire opće kulture i naobrazbe pa ću se samo ponoviti i iskoristiti priliku gdje mogu dosađivati te svima preporučiti njihove knjige i s nepokolebljivom sigurnošÄ‡u smatram i tvrdim kako nećete požaliti... Dobro. Dosta o tome. Dalje si o ovome istražujte sami i trudite se obogatiti svoj čitateljski život dobrim štivom i nezaboravnim iskustvom otkrivanja nečega što ima toliku dubinu i slojevitost, gdje nećete požaliti niti jednog trenutka. Vraćamo se na bend i njihovu dosadašnju povijest... Promijene tijekom postojanja benda možemo smatrati samo razvojnim i u svrhu napretka te ostvarivanja zadanih ciljeva, iako valja izdvojiti kako je najveću posebnost po pitanju glazbe i konačnog izričaja u bend donio Tim Baker. Iako je u bend došao tek 1976. godine kako bi zamijenio Neala Beattiea, on postaje onaj glas koji bendu daje tu prepoznatljivost i sirovost, taj glas neizmjerivo ljutog i gnjevnog čovjeka koji vas jednostavno ne može razočarati i koji vas uvijek drži usredotočenim na pjesme koje se tijekom preslušavanja albuma nižu. Trenutnu postavu benda čine bassist Jarvis Leatherby, bubnjar Robert Garven, gitarist i klavijaturist Greg Lindstrom te... Pa, ovdje sada nastaje malena zadrška kod podataka. Naime, oko datuma objave albuma, obožavatelje i pratitelje benda je iznenadila vijest kako se dugogodišnji gitarist Jim Barraza povlači iz svijeta glazbe i kako zbog osobnih razloga ne može nastaviti s bendom dalje. Neočekivana i ponajviše, nikako dobra vijest, mnoge je ostavila bez riječi i kroz nekoliko dana došla je još jedna objava od strane cijelog benda. Pošto je Jim Barraza u mnogočemu nezamjenjiv dio benda i njihovog zvuka, Cirith Ungol je jednoglasno odlučio kako je nadolazeća 2024. godina biti njihova posljednja godina i godina njihovog oproštaj, pošto smatraju kako ne mogu i kako, očito, ne žele nastaviti daljnji rad bez ključne osobe. Trenutno nisam siguran tko odrađuje dužnosti drugog gitarista, no vijest je ovo koju bi svi obožavatelji i pratitelji benda te svi oni koji žele obogatiti ponudu koncerata svakako trebali uzeti u obzir i posvetiti se tome kako bi ovaj bend zajedno i zasluženo ispratili u povijest. Ovogodišnji studijski album imena Dark Parade sada dobiva puno veću težinu i značaj te se čini kako je ovo šesto studijsko ostvarenje čak i njihovo posljednje. Naravno, bend je također odlučio kako će ove i iduće godine obogatiti svoju ostavštinu s još jednim ili čak dva albuma snimljena uživo te dati vrijedne nasljednike albumu I'm Alive iz 2019. godine. Stoga, povijest čeka i činjenice su nezamislivo stvarne, ali to ne znači kako i dalje ne možemo uživati u onome što je bend predstavio ove godine. Stoga, idemo vidjeti što nam to krije Dark Parade...

Kao šesti studijski album, Dark Parade biva objavljen tri godine nakon svog prethodnika i bendovog povratničkog albuma, Forever Black. Osam novih pjesama ponovno nas vodi na u predjela gdje nam samo naš um može poslati i gdje samo naš um može biti ulaznica ka otkrivanju stvari koje se kriju u našoj nutrini, radilo se to o izmišljenim i zamišljenim svjetovima i pričama koje nam služe kao upozorenja i upute za stvarni život, a možda se ponekad nađete u trenucima gdje odlutate i dozvolite sebi dublji pogled u sebe kako bi kroz razna prenesena značenja i skrivene poruke zapravo počeli razmišljati o sebi i svom stanju koje vas prati i tvori svakog dana. Pjesme su slojevite i iznimno dobro posložene te tvore jednu cjelinu koja nipošto neće iznevjerite one koji su poklonici benda, ali noviji slušatelji i oni koji tek trebaju otkriti ime kao što je Cirith Ungol neće ostati ravnodušni. Treba svakako uzeti u obzir to kako se ovdje radi o bendu koji njeguje duh prošlosti, a to sve itekako može čuti već pri samom početku slušanja te trebate pristupiti slušanju ovakvih bendova iz kuta gledanja koji razumije njihove godine, godine samog nastanka i godine gdje su stvarali ili prestali stvarati te nakon desetljeća odsustva odlučili nastaviti.

Povratničke priče su neke od najdražih u mnogim dijelovima naših života, a pogotovo čar imaju oni koji to odrade i prožive kako treba i na razini koja ispunjava tvorce tog „nečega“, kao i nas koji smo slušatelji, promatrači i suživotnici. Jim Barraza i Greg Lindstrom su odradili gitarističke dužnosti kako treba i itekako prepoznatljivo, a još veću razinu gorko-slatkog iskustva daje činjenica kako se, ubrzo nakon završetka stvaranja ovog albuma, Jim Barraza oprostio od obožavatelja i posvetio osobnim stvarima. Sve je resko, sirovo i žestoko, melodično i tečno, ali uvijek u svrhu pjesama i u svrhu upotpunjavanja dojma. A to je hvalevrijedno i značajno, uzmemo li u obzir česta pretjerivanja pri stvaranju i dokazivanju spram onih koji vas žele čuti i vidjeti. Pored njih, ritam sekcija je postojana i udarna, odrađuje sve temeljito i na tome se bend gradi te nemilosrdno ide kroz pjesme kako bi svima stvorio put i vodi vas od početka prema kraju. Jarvis Leatherby kao bassist i zapravo svojevrsni začetnik misli o ponovnom okupljanju benda itekako se uklopio u njihov zvuk i u potpunosti se posvetio ostvarenju njihovog zajedničkog cilja i sna, a Robert Garven se iza bubnjeva itekako opravdao kao dugogodišnji član i jedan od osnivača koji ne odustaje i koji u svojim godinama ne želi posustati i koji kroz svoje sviranje itekako daje do znanja kako ne želi stati i kako ne želi biti umoran, već živ i u središtu događanja. A ispred svih njih, povremeno na nekom kraju pozornice i izravno prateći svaki vaš pokret, stoji Tim Baker i svojim glasom najavljuje propast, uništenje i životno putovanje na razinama koje nam možda nisu jasne, ali ćemo ih sigurno doživjeti. Bilo to kroz najdraže nam likove iz najdražih nam djela ili kroz vlastito iskustvo, život je neizbježan. Uzmemo li u obzir i godine koje rase dobar dio članova, može se reći kako je ovo opraštaj koji opravdava njih, njihovu ostavštinu i njihov doprinos glazbenom pravcu koji toliko cijenimo i volimo. Mnogi veći, ali i manji bendovi, trebali bi se ugledati prema Cirith Ungolu i shvatiti kako je to snažno i koliko je značajno živjeti za stvaranje i umjetnost koja će jednom ostati iza tebe. Produkcijski su nas ponovno bacili u osamdesete, glazbom i glasom su nas ponovno poveli na putovanja za koja ne znamo kako će završiti, ali svakako će nadživjeti njihov glazbenički staž i njihove živote. A to bi trebalo nešto značiti, zar ne?

Ako im je ovo uistinu kraj glazbenog puta i ako je doista došao trenutak gdje se opraštamo od benda kao što je Cirith Ungol, znajte kako je vrijedilo i kako će itekako nedostajati u sveopćem pogledu na žanr. Oni i njima slični bendovi ostaju u temelju povijesti i stvaranja, barem za žanrove nama drage, a njihova ostavština ostaje kao dar onima koji su ih pratili i slušali od samih početaka pa sve do onih koji će ih tek otkriti u godinama koje dolaze. Ako se ikada zapitate tko je to tako bijesan i srdit u daljini te vas straši svojim glasom, a iza njega dolazi zvučni nalet snage i nezaustavljivosti koji navještavaju sve i svašta, posegnite duboko u riznicu glazbe i shvatite kako ste bili počašÄ‡eni. Shvatite kako je vrijeme prolazno i kako smo samo na trenutak bili počašÄ‡eni. Mnogi bendovi su pri kraju svog puta i mnogi će ih još slijediti, ali to tako jednostavno ide. Stoga, njegujte ono što volite i širite tu predanost s drugima, jer tko zna... Možda negdje u budućnosti, neko znatiželjno dijete otkrije vaše kasetice, vaše gramofonske ploče, neki vaš CD ili DVD, a sada svakako mogu spomenuti i ostale oblike koji idu u korak s vremenom. I možda baš to dijete ozarenog lica izađe iz neke prostorije i otkrije Cirith Ungol. Ili nekog vama dragog izvođača ili bend. Razmislite o tom trenutku i razmislite koliko to znači. Do sljedećeg puta...