Isto tako, godina je obilovala raznim formatima i nosačima zvuka pa tako nismo niti u tome zakinuti, štoviše, neki bendovi su uistinu iznenadili svojim najavama i mislim kako je godina podosta uspješna za najdraži nam žanr i sve njegove inačice. Također, godinu zatvaram s ovom, svojom stotom recenzijom za Perun.hr pa se ovim putem besramno malo hvalim i iskazujem svoje zadovoljstvo postignutim. Nadam se kako mi nećete zamjeriti na ovom trenutku slabosti koji sam si dozvolio... A pošto je zima, koja sa sobom donosi jedinstvena i određena raspoloženja te sveopće i slikovite dojmove o svemu što nas okružuje, nekako je prikladno to objediniti kroz prikladan glazbeni izričaj. I tu se onda pojavi Candlemass, meni jedan od najdražih bendova, a i sveopće gledano (i slušano), jedan od najboljih bendova koji krasi ovaj smrtni Svijet...
Candlemass je jedan od „onih“ bendove koje uopće ne treba predstavljati, nije im potreban uvod i bio bi grijeh ne poznavati njihov rad, opus i utjecaj koji imaju od 1984. godine naovamo. Ili 1985. godine naovamo, ovisno o tome koga ćete slušati po pitanju godine osnutka i začetka. No to je više za nas koji „želimo znati više“ pa se nemojte s time opterećivati. Ali, ne bi to bilo u mm pristupu pisanju kada vas ne bih malo gnjavio s činjenicama i crticama iz povijesti benda. Stoga... Candlemass je već po svom osnutku i objavljivanju albuma prvijenca bio predodređen za nešto iznimno i veliko. Nakon što su 1986. godine objavili album Epicus Doomicus Metallicus, po samom objavljivanju stekli prepoznatljivost u krugovima obožavatelja i kritike te jednom cijelom podžanru udahnuli i ime i život, sve je bilo jasno. To ostvarenje i pokretanje ostavštine koja se sada približava svom četvrtom desetljeću trajanja je uistinu nešto što bi svatko od nas/vas trebao poslušati i preslušati, a pritom nemati sumnje kako se tu radi o nekom precijenjenom albumu s kojim bi vam netko mogao dosađivati. Vjerujte mi, vrijedi svake sekunde... Do nekoliko godina unatrag se smatralo kako će gostovanje sadašnjeg pjevača Johana Längquista na tom albumu biti njegov jedini doprinos njihovoj diskografiji, no vrijeme će pokazati drugačije. Iako se postava benda povremeno izmjenjivala i ljudi koji su prolazili kroz Candlemass su svakako ostavljali osjetne tragove i doprinose, jedina konstanta je uvijek bio njegov osnivač, glavni tekstopisac i bassist, Leif Edling. Izniman um koji stoji za većine tekstova, riffova i sveobuhvatnih aranžmana pjesama koje u konačnici možete čuti na svakome od albuma. Pored njega su u bendu najviše vremena proveli (ili još uvijek provode) bubnjar Jan Lindh te gitaristički dvojac kojega čine Lars Johansson i Mats ''Mappe'' Björkman. Popis ostalih glazbenika je poduži, doduše, ali najviše se pažnje može posvetiti popisu pjevača koji su bili dio ovog benda. A i to je najčešća i najveća rasprava, zapravo, a svodi se na to tko je najbolji pjevače kojega je Candlemass imao tijekom svoje dugogodišnje karijere. Gledamo li kronološki, nakon što je Johan Längquist otišao iz benda po završetku snimanja njihovog prvijenca, na mjesto pjevača dolazi Messiah Marcolin (pravog imena Bror Jan Alfredo Marcolin, sve dok zakonskim putem nije svoje ime promijenio iz Bror u Messiah).
S njim kao pjevačem bend je možda postigao najveću primijećenost i uspjeh, a i raspravi podložno, smatra se kako su s njim snimljeni najbolji albumi koje Candlemass ima za ponuditi. Nakon njegovog odlaska, bendu se nakratko priključuje Thomas Vikström, s kojim je bend snimio samo jedan album, Chapter VI iz 1992. godine, nakon kojega se bend po prvi put razilazi 1994. godine. Nakon što je Leif Edling ponovno okupio bend i novu postavu, bendu se priključio Björn Flodkvist kao pjevač i s njim su snimili dva albuma, Dactylis Glomerata 1998. godine i From The 13th Sun godinu dana kasnije. Ponovnim razilaskom benda došlo je do upitnog nastavka njihove karijere, ali sve se promijenilo 2001. godine kada se Candlemass ponovno okuplja i počinje s planovima za ponovno pokretanje starog žara nastupanja i stvaranja. Prvotno se kao pjevač nakratko tu pojavio Tony Martin, prijašnje poznat po svom radu s Black Sabbathom, ali sve je „došlo na svoje“ kada se bendu ponovno priključio Messiah Marcolin. 2003. godine objavljen je album snimljen uživo, prikladnog naziva Doomed For Live (Reunion 2002), a dvije godine kasnije bend objavljuje povratnički album, istoimeni Candlemass. Naravno, sve ovo zvuči predobro i možete pretpostaviti kako se nešto dogodilo... I jest, zapravo. Ponovno se dogodio Messiah Marcolin i njegov ponovni odlazak iz benda. U već pokrenutom procesu stvaranja i snimanja novog studijskog albuma, bendu se pridružuje Robert Lowe, ljubiteljima žanra otprije poznat kao suosnivač i pjevač benda Solitude Aeturnus. S njim će Candlemass objaviti tri studijska albuma i jedan album snimljen uživo, ali on će 2012. godine napustiti bend iz razloga koji će biti različite naravi, ovisno o tome koga pitate za taj slučaj. Najavljeno je u to vrijeme kako će njegov posljednji album s bendom, Psalms For The Dead iz 2012. godine, biti i njihov sveopći zadnji studijski album, ali to će se s godinama koje će tek doći itekako promijeniti. Nakon njega dolazi Mats Levén, koji je prvenstveno bio odabran kako bi služio za koncertne aktivnosti benda. On će s bendom snimiti samo EP ili dva, a njihova suradnja prestaje 2018. godine. No... Tijekom svih ovih godina su se uvijek, svako malo i za određene slavljeničke koncerte, pojavljivao Johan Längquist. Pa se počelo govorkati i nagađati kako bi on napokon mogao postati službeni član benda. A glasine su postale istina 2018. godine, a od tada pa naovamo, bend je s njim kao pjevačem objavio dva studijska albuma i jedan album snimljen uživo, točnije i prvo zamišljen samo kao livestream prošle godine, koji je na kraju upriličen u fizičkom obliku. Sva tri albuma su dobila (ili trenutno dobivaju) svoje recenzije, a svakako se na prijašnje osvrte možete vratiti, ako vas zanima i ako to želite. Da... „Ukratko“ bi vam to bilo to o bendu kao što je Candlemass i mislim kako je ovo dovoljno za sada, ali i za njihova buduća ostvarenja. Dio „za one koji žele znati više“ će ubuduće biti malo kraći. Ne mogu to obećati, ali ću se svakako potruditi.
Sweet Evil Sun ove godine dolazi kao trinaesti studijski album u opusu benda, a Candlemass je uz njih objavio i sedam albuma snimljenih uživo (ovisno o izvorima) te pregršt drugih formata tijekom svoje dugogodišnje karijere. Iako se bend razilazio i ponovno okupljao nekoliko puta, sve zbog odnosa između samih članova unutar benda ili nezahvalnosti tržišta po pitanju ovakvog izričaja tijekom godina od njihovog osnutka naovamo, nikako se ne može tvrditi kako je bend imao trenutke neradništva tijekom svog postojanja. Isto tako, ovo je sveukupno treći album gdje je Johan Längquist pjevač benda i drugi kako je službeni član. Ostatak Candlemassa čine već spomenuti gitaristički dvojac kojega čine Lars Johansson i Mats ''Mappe'' Björkman te ritam sekcija koju čine bubnjar Jan Lindh i bassist Leif Edling. Album tijekom svog trajanja predstavlja deset novih pjesama, od kojih je samo jedna, posljednja, instrumentalna. Bend je na albumu imao i jednu suradnju, točnije na pjesmi When Death Sighs gdje se pjevaču Johanu Längquistu pridružila Jennie-Ann Smith, poznata kao pjevačica benda Avatarium, čiji je član bio i sam Leif Edling. Općenito gledano i slušano, ovdje se radi o još jednom albumu koji nosi sve odlike albuma kojega bi Candlemass snimio. Sporo, moćno, čvrsto i temeljito odrađeno, a sve za našu ugodu i uživanje. Svakako je pristupom i samom produkcijom nasljednik albuma The Door To Doom iz 2019 godine, a svakako se onda može naći na meti kritike kako je „mekši“ od prijašnjih albuma. Istina, tu bih se trebao složiti, a sve se osjeti najviše na tome koliko je prisutan bass u samim pjesama, odnosno, koliko nije naglašen u uobičajenoj količini koja je puno primjetnija na albumima koje smatraju kao najbolja ostvarenja koja Candlemass ima u svom opusu.
Sve ostalo ide u pravcu koji se može čuti kod njih unatrag nekih petnaestak godina, s možda malo „prljavijom“ produkcijom kod albuma na kojima je Johan Längquist. Možda se time želi osvrnuti i povezati s osamdesetim godinama prošlog stoljeća i stvoriti neki most koji na kraju može spojiti stvaralaštvo tada i sada. No to su sada samo nagađanja i mogućnosti koje pretpostavljam, što na kraju ne treba biti istina, a prava istina se nalazi samo u kreativnim umovima članova benda. Možda najveća zabrinutost leži u tome može li i hoće li Johan Längquist odrađivati svoje dužnosti i zadatke uživo, pošto dugi niz godina nije bio u svijetu glazbe, ali za to nam preostaje samo nadati se bližim datumima nadolazećih turneja kako bi se samo i uživo uvjerili u to. Nekako je ta bojazan i zabrinutost od strane obožavatelja i pratitelja benda razumna, ali ne treba sve gledati kroz veo skeptičnosti jer ćemo si tada uskratiti mogućnost užitka. Stoga, s time isto valja biti oprezan. Ostatak benda je na razini zadatka i svoje uloge shvaćaju itekako ozbiljno, a svemu prilaze ozbiljno i s potpunom predanošću. Riffovi se slažu jedan na drugi, solo dionice uljepšavaju pjesme i popunjavaju sveopći dojam, pritom ne žrtvujući vrijeme na nepotrebne vratolomije i pokušaje fascinacije koje one koji slušaju i uživaju mogu uputiti u krivom smjeru, a pritom izgubiti smisao pjesme i poruke koja se krije u tekstovima. A tu je uvijek vrijedni pratiti što se događa, pošto je Leif Edling jedan odličan tekstopisac i osoba koja stvarno promišlja o svakom od svojih tekstova, a već poznate i vječne teme su svaki put obrađene drugačije, ali vjerne samim počecima i zacrtanim putevima. Bez žrtvovanja kvalitete radi umiljavanja publici ili kritici, tekst je uvijek značajan. A tu je i ritam sekcija koja neumorno, čvrsto, postojano i disciplinirano stara tako dobre temelje gdje ne možete biti ravnodušni i ne dozvoliti svom umu i tijelu pokret u ritmu. Pažljivo slušati i prepustiti se melodijama i nagovještajima propasti... Budu li nastavili u ovakvom vremenskom odmaku i određenom standardu, mislim kako Candlemass u sebi ima barem još dva ili tri studijska albuma koja mogu predstaviti Svijetu i isti zapitati o temama koje se ponekada bojimo spomenuti, a kamoli raspravljati i propitkivati. Ponavljam, ovdje se svakako radi o jednom od meni najdražih bendova i određena razina pristranosti postoji, ali to je nekako i ljudski. No nikako nisam sklon uljepšavanju i nipošto neću umanjivati kritiku, pojavi li se potreba i temelj za istu. Osnova svega jest ta kako ne trebate očekivati ništa revolucionarno i stvaralački na novim pomacima ka novitetima. No budite sigurni kako ćete se naći i susresti s albumom koji je kvalitetan i na kojemu ne manjka moćnih i snažnih riffova, čvrste i postojane ritam sekcije i tekstovima koje Johan Längquist nariče svojim dramatičnim glasom koji vas priprema za propitkivanje o mitologiji, konceptu religije, prolaznosti života, osjećajima i vječnom pitanju o smislu već spomenutog života, sve obavijeno fantazijom koja se krije u samim dubinama vašega uma i ostavlja vam pitanje... Pratite li glazbu i slušate li riječi kako treba, pratite li zapravo i slušate odjeke svoje duše i svoga uma? Ponekad zastrašujuće, ali tako primamljivo...
I to bi ukratko bilo to. Candlemass je još jednom potvrdio svoje ime i svoj značaj, a na vama je samo uživati i nadati se skorim datumima koji će se pojaviti kod nas ili u našoj blizini. Iako bend tijekom svojih turneja na popi pjesama koje izvode uključuju pretežno albume i njihovih najuspješnijih godina stvaralaštva te poneku pjesmu s novijih albuma, to nikako ne znači kako se tu radi o dosadnim i monotonim koncertima. Ali, to se još više može potvrditi budemo li istima svjedočili i mi sami... Godina se bliži kraju, a ova stota recenzija je uistinu bila užitak za pisati/tipkati. Nova godina nam donosi, nadam se, mnoge novosti i vjerujem kako nam uopće neće biti dosadno i kako ćemo uživati u cijelom trajanju iste. Stoga, polako i sa stilom privodimo ovu kraju, a na svima nama ostaje samo obaveza užitaka i pronalaska ugoda koje će nas ispuniti u ludilu Svijeta. Recenziji je sada kraj, a za filozofiju ima vremena nekom drugom prilikom. Do sljedećeg puta...
.jpg)
