Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Galerija

BRYAN ADAMS - Zagreb, Arena, 13.12.2023. - galerija

ÄŒesto se zna dogoditi kada velika glazbena imena dolaze u Zagreb da, makar potiho, u pozadini vlada neizrečena strepnja da će posjećenost biti loša. Ne bi bilo prvi put. Pogotovo kada se uzmu u kontekst nedavna opetovana punjenja Arene od Aleksandre Prijović, po medijima i društvenim mrežama usadila se zabrinutost za glazbeni ukus našeg društva i negodovanje zbog takvog stanja. Zbog toga kada sam ušao u Arenu i vidio posve ispunjene tribine i sasvim ugodno popunjen parter, pomislio sam kako su se sva ta zloguka predviÄ‘anja i strah hoćemo li prepoznati jednog Bryan Adamsa nasreću pokazali neutemeljenima. Kažem nasreću, ne zato jer je ovo bila prilika da se napokon čuje malo prave glazbe (to je ionako relativan pojam), već zato što smatram da je dobro da postoji pluralitet u društvu te da se i za posve oprečne žanrove može ispuniti velika koncertna dvorana kao što je Arena. Da je drugačije, ne bi valjalo.

Dok se čekao početak koncerta, odjednom sam primijetio kako se s visina spušta bijeli kabriolet i na trenutak pomislio je li moguće da pravi auto nadnose nad publiku. Vrlo se brzo ipak vidjelo da je riječ o gumenom autu kojeg su podizali i spuštali propeleri na mjestu kotača i koji je tako kružio nad parterom petnaestak minuta zabavljajući publiku. S jedne strane auta pisalo je Bryan Adams, a s druge So Happy It Hurts i već iz ovakve ekstravagancije bilo je jasno kakav se spektakl sprema.

Kad su se svjetla ugasila, negdje iz tmine pozornice začuo se gromoglasni glas, upravo božanski koji opisa stvaranje svijeta i čovjeka, a onda njegovo opadanje. Ali ne zato jer je okusio jabuku, već jer je izgubio pravi smjer – zaboravio je stvarati dobru glazbu, rock. Bryan Adams tim stihovima kao da je predvidio već spomenutu temu rasprodanih Arena, samo što je dao nešto drugačiji odgovor od mene. Poslušao sam Kick Ass prije koncerta da vidim što je novoga objavio i tada mi pjesma nije naročito zapela za uho. Ono što sam previdio jest da je pjesma praktički napisana za otvaranje koncerta i da jeftine slušalice za mobitel nikako ne mogu prenijeti ni djeličak one energije koju ozvučenje i osvjetljenje Arene osiguravaju. Ovo je bilo jedno od najboljih otvaranja koncerata koje sam čuo i zaista čovjeka proÄ‘u trnci kad čuju strašan glas John Cleesa, dramatične pauze, a onda sirove, odsječene strummove i nagle bljeskove svjetla. I kao što reče Adams: „Let there be guitar!“

I gitare je zaista bilo. Bryan Adams izmjenjivao je električnu gitaru i akustičnu kod onih sporijih pjesama, a oduševljavao je i Keith Scott koji bi povremeno istupio naprijed i manijakalnim solažama posve zasjenio sve ostale na pozornici. Danas kada svi izvoÄ‘ači imaju blještave gitare, i još više kada ih znaju nekoliko izmijeniti tijekom koncerta, bilo je zaista neobično tijekom It's Only Love vidjeti Scottovu staru, odrpanu gitaru, posve sastrugane boje po rubovima, gitaru koja ima tko zna koliko nastupa iza sebe. Ta slika pružila je dašak one prljave prirode rock 'n' rolla i njegovih početaka daleko od blještavila velikih dvorana. Zahvaljujući kameri koja je kružila po pozornici i to prenosila na veliko platno, nisu ostali nevidljivi i ostali članovi benda, poglavito bubnjar i pijanist koji su davali dodatni sloj pjesmama (naročito u Heaven gdje je klavir stvorio još dubine koju nisam čuo u originalu).

Da je publika raspoložena vidjelo se odmah na početku kada je kao prateći vokal nadopunjavala Can't Stop This Thing We Started i Somebody, a posebice se razgaljenost osjetila kada je a capella otpjevala refren od Please Forgive Me. Na nju su ljudi uokolo čak zaplesali i sentiš, osvjetljeni tek svjetiljkama stotina mobitela koji su se ritmično klatili. I taman kad sam pomislio da će Bryan Adams samo svirati jednu pjesmu za drugom, bez komunikacije s publikom, zaželio nam je svima dobru večer na hrvatskom. Od tada ne samo da se više obraćao publici, već ju je vrlo aktivno uključio u sam nastup. Na jednoj, kako je rekao, rockabilly pjesmi tako su najbolji plesači meÄ‘u publikom završavali u kadru na velikom platnu nad pozornicom, a pred kraj dao je i publici da odabere što će svirati jer kad snimiš petnaest studijskih albuma, nije se lako sjetiti svih pjesama koje si napravio. Tako smo u jukebox dijelu večeri imali priliku čuti pjesme koje inače i ne izvodi: Inside Out i All I Want Is You. Bilo je simpatično čuti kako se šali s ljudima iz publike i na njihovim imenima lomi jezik.

Ali naravno da nas Adams nije zakinuo za svoje najveće hitove kao što je Everything I Do, Run to You ili Summer of ’69 pri kojem je publika uzavrela već na zvuk prve melodije. Fantastični instrumentali (a i dobro ozvučenje u kojem bas nije gutao jasnoću pojedinih instrumenata) dodali su ekstra dimenziju pjesmama pa su neke zvučale i bolje od studijske izvedbe, što je svakako jedna od većih pohvala koja se glazbeniku može izreći.

Kad je zasvirao svoj novi singl So Happy It Hurts, po kojem se i zove turneja, ponovno se vratio leteći automobil i manevrirao zrakom i skretao pozornost s glazbe, a nakon desetak minuta se vratio ponovno negdje iza pozornice. Unatoč tome što je riječ o rock koncertu, bilo je mjesta i za sporije, tugaljivije pjesme u kojima su ostali on i pijanist sami na pozornici, osvjetljeni mirnom, plavom svjetlošÄ‡u. When You Love Someone se tu istakao zbog neočekivane usne harmonike koja se rijetko čuje, a njen zvuk zna evocirati sjetu kao malo što drugo.

Nakon pozdrava od ostatka benda, Adams nas je počastio s još tri pjesme u minimalističkoj, emotivnoj  izvedbi, a zaključio je koncert s vrlo prikladnom pjesmom za ovo doba godine – Christmas Time, još značajnijom kada ju je povezao sa strašnim aktualnim zbivanjima u svijetu zbog kojih poželimo da je Božić, odnosno njegov pozitivni duh svaki dan.

Bryan Adams je održao jedan vrlo živ, čisti rockerski koncert, a energija koju je pritom dao u izvedbu od preko dva sata je nevjerojatna kada se uzme u obzir da on ima već 64 godine iza sebe. ÄŒinilo se da bi lako na pozornici mogao ostati još barem sat. Glazbenu stranu koncerta vrlo je skladno nadopunjavalo i osvjetljenje koje je činilo čitav nastup još atraktivnijim. Lijepo je dakle vidjeti da ipak ima publike i za rock, te se možemo samo nadati da će se nastaviti trend u kojem u Zagreb stižu velika svjetska imena i koji se više ne nalazi na glazbenoj periferiji.