Iako sam odvijek bila veliki fan Springsteena, sa svakim njegovim novim albumom mi se čini da sam sve manji fan, ne jer ga manje cijenim ili volim, ali sam sve manje oduševljena njegovom glazbom. Riječi koje pjeva nema smisla ni pokušati kritizirati tu će kvalitetu rijetko tko dostići.
S druge strane ne mogu se natjerati da pišem hvalospjeve o albumu koji kritično pati od skroz passe glazbe koja je reciklirana od one iz 70./80.-tih. Kad slušam sve što je Springsteen napravio do (prvog) razlaza s The E-Street Bandom zvuči mi znatno toga bolje i svježije nego ovo što je actually svježe. Podiže ga jedino njegova energija i kemija s Bandom koja je skoro pa i fizički opipljiva. Možda je to posve dovoljno. Svakako je ovaj album bolji od nekoliko u posljednjih 10-tak godina.
Razumijem da 80 posto svjetskih kritičarskih pera ne samo da tako ne misli (oni uopće ne misle u toj liniji "novom vremenu prilagođene/modernizirane glazbene podloge" kada su u pitanju institucije poput Springsteena, Dylana, The Rolling Stonesa i svih svetih krava). Ipak, budimo realni: Bob Dylan je legenda i dalje je, primarno poeta, ali je u glazbenom smislu već odavno mrtav i dosadan do zla boga. Springsteen nije u tom rangu, ali mu se opasno približio s "Western Stars" pa je u tom kontekstu "Letter to you" pravo osvježenje.
Zapravo su od nabrojanih The Rolling Stonesi još najaktualniji zvukom, samo što oni imaju problem s inspiracijom i idejom "in generale".
A svi oni bi se mogli ugledati na pokojnog Leonarda Cohena ili Davida Bowiea koji su u poznih godinama i neposredno prije smrti objavljivali albume koji nešto znače ne samo tekstualno već i glazbeno.
Ispada da svime gore napisanim skačem sama sebi u usta, budući da sam baš specijalno kritički nastrojena na glazbene uratke koji imaju stupidne tekstove, a dobru glazbu - pa sad, pitali biste se - što ja zapravo hoću? Budući da svaki album, nevezano od kojeg je autora gledam kao cjelinu dva glavna sastojka i može se zažmiriti na jedno oko povremeno, ali kakvog smisla imaju silni albumi koji sliče jaje jajetu bilo da se preslikavaju u jednakim tekstovima ili u jednakoj muzici? To je i Springsteen sindrom.
Springsteen već jako dugo nije napravio vrstan album u cjelini, osim "High Hopesa", a i taj je bio vanredan zato što je na njemu s Bossom surađivao genijalni Tom Morello (Rage Against The Machine, Prophets of Rage), čim je Boss sam tu pada muzička priča.
Sada kada je The E-Street Band opet s njim je stvar dakako bolja, ali bolno mi je to uopće izreći: snimiti album u pet dana? Naravno da se može, pogotovo ako su u pitanju Springsteen & The E Street Band. Ali, album i zvuči baš tako koliko je sniman (znate onu "koliko para toliko muzike"). Zapravo je album još i super ispao. Duga je njihova zajednička povijest i kemija i klik među njima itekako postoji, ali naći se i snimiti album u 5 dana - ne može ispasti ništa nego sve već viđeno - kako su i mogli imati vremena nešto novo isprobavati? Vjerojatno im to ni na kraj pameti, niti je to Bossu bilo u fokusu (što nikada i nije bilo zadnjih 10-15 godina).
Poslušajte uz "Letter to You" neki od njegovih albuma iz 80.-tih - identična je glazba, samo su note drugačije složene. "Letter To You", kako nam je servirano preko medija i u press objavama, jest "ljubavno pismo prijateljima i onih kojih više nema". Iskreno, da mi to nitko nije rekao i da sam samo preslušavala album ja to ne bih nigdje ukapirala. Zanmljivo kako te jasnije i jednostavnije teme više ne raspoznajemo bez pojašnjenja, a puno kompleksnije tekstove i misli koje nam je Springsteen servirao do 90.-tih smo ukapirali odmah bez press objava?
Nemam pametnog pojašnjenja za gore navedeno, ali da prestanem trolati i da se bacim na ono što nam nudi "Letter to You". Najkraće rečeno: već viđeno.
Nema ni sumnje ni dvojbe da je album nabijen emocijama, nekim toplim zračenjem koja doziva nadu i vedrinu - a možda to i jest sve što nam u ovom času u ovom trenutku našeg svijeta na Zemlji i - treba.
Možda i nije bitno da studijski albumi trebaju raditi pomake naprijed, možda je potrebno da dobijemo ono što trebamo i čega smo gladni.
A to je nešto u čemu je Springsteen majstor. I sam sa svojim strahovima i sumnjama, svojim nadanjima i ljubavima prema ljudima iz prošlost i sadašnjosti sve to on "baca" pred nas sa svojom gigantskom energijom i svojim The E-Street Bandom na ovome albumu.
Springsteenu su se na "Letter To You" pridružili: Roy Bittan, Nils Lofgren, Patti Scialfa, Garry Tallent, Stevie Van Zandt, Max Weinberg, Charlie Giordano i Jake Clemons. Produkciju potpisuje Ron Aniello s Bruce Springsteenom, mix je radio Bob Clearmountain, a master Bob Ludwig. Već viđeno posljednjih 30 godina.
12 pjesama na albumu uključuje materijal koje je Springsteen nedavno napisao za The E-Street Band, ali i nove verzije legendarnih, prije neobjavljenih kompozicija iz sedamdesetih (“Janey Needs a Shooter,” “If I Was the Priest,” i “Song for Orphans.”). Album je snimljen u Springsteenovom domu, odnosno njegovom studiju u New Jerseyju.
Uz album „Letter To You“, objavljen je i dokumentarac koji je režirao Thom Zimny, a uključuje izvedbe The E-Street Banda, snimke iz studija i nikad viđeni arhivski materijal. Springsteen u dokumentarc pruža duboki uvid u novi album te otkriva misli i osjećaje koji stoje iza svega. Novu glazbu stavlja u kontekst njegovog cjelovitog opusa.
Na albumu ima nekoliko pjesama koje valjda izdvojiti bilo zvučno, bilo s nekom pozadinskom pričom:
"Ghosts" odavanje počasti svima koji su bili uz njega ali ih nema više. Od početka svoje karijere u bendu Castiles, čije se ime vidi na početku spota, pa sve do onih koji su mu utrli put i onima koji su bili s njim na tom putu. Springsteen je vrlo zanimljivog određenja prema vjeri/religiji, a dosta pjesama na ovom album to i provlači, Springsteen kaže da nije vjernik, ali da ima vjere. "If I Was the Priest" je pjesma koju je napisao prije 50 godina, a uloge je podijelio u duhu Divljeg zapada. Isus u čizmama s mamuzama ga moli za pomoć, Djevica Marija vodi saloon naziva Sveti gral, a Duh Sveti vodi show burleske. "The Power of Prayer" u svom klasičnom izričaju, vjerujem ali nisam vjernik, te "Rainmaker" koja traži spas iz visina. Ovim "buketom religijskih" pjesama naročito nisam impresionirana.
"Janey Needs A Shooter” je skoro sedominutna kombinacija soula i rhytam and bluesa uz usnu harmoniku i jedna je od starih pjesama, kao da je sišla s "The Rivera" i samim time moj favorit uz prvu "One Minute You’re Here" koja atmosferom pomalo podjeća na "Nebrasku".
"Last Man Standing” je posveta preminulom kolegi iz njegovg prvog benda Castilas, a "Letter to You" je uz "Ghost" vjerojatno najsnažnija pjesma za stadione.
Osobno mi je posebno draga i "Burnin' Train" iako nemam pojma što je Springsteen htio njome reći, ali ima dobar "driving" ritam - činjenica jest da je Springsteen Amerikanac "thru and thru" i da je svim svojim bićem u američkom bitku i da samim tim sve što ima za reći vezano je uz Ameriku, što nama ostalima može ili ne mora posebno značiti.
Puno se album i tematika albuma (i atmosfera) nekim oblikom vezuje uz pandemiju COVID-19 - možda je album nastao kao rezultat kaosa koji je pandemija stvorila, no realno, ne iščitava se ništa posebno. Čak bend nije ni fotkan s maskama na snimanju. Ta tvrdnja se čini više kao paranoično povezivanje svega i svačega.
Jako dobar album, ali opet - na Zapadu ništa nova.
