BRUCE SPRINGSTEEN & E STREET BAND - Austrija, Beč, Ernst Happel Stadium, 18.07.2023. - galerija
Nešto spletom okolnosti (godišnji odmor i dva inozemna koncerta zaredom, ali u drugim državama), nešto promišljanja, nešto puštanja vremena da ti sjednu emocije na svoje mjesto, a nešto i samoj sebi nerazumljivog razloga "neka se svi sad ispucaju, ja ću zadnja" pišem ove retke i sretna i euforična i sjetna uz nerazumljivu dozu nekog šestog čula da je ovo možda posljednji koncert Brucea Springsteena koji sam vidjela.
Veliki fan, a opet klasični nefan, ako to uopće postoji, taj nevjerojatan čovjek velikog srca i duše, tamo neke 1986. doslovce mi je svojom glazbom spasio život, onaj mess životni koji vjerojatno svatko od nas ima u nekom trenutku, a koji se može obrnuti ovako ili onako - za mene se obrnuo ovako. Floskula da glazba zapravo ipak ništa ne može spasiti (svijet) je posve neistinita. Ako glazba može spasiti pojedinca, a takvih dragocjenih trenutaka i pojedinaca ima mnogo i mnogo raznih izvođača, onda glazba itekako mijenja svijet.
Za mene je Springsteen od tada, od "The Rivera", "Nebraske" i "Born in the U.S.A." (prethodne albume sam prevrtila kasnije) bio neke vrste druge dimenzije, čak vantjelesne, neglazbene, moji su glazbeni uzori sasvim druga imena i čak većinom drugačijeg žanra.
Život ti promiješa karte tako da nikako nisam uspjela na njegov koncert prije 2009. "Working on a Dream" turneja, stadion u Udinama, temepratura šiša preko 35 (tada auti još nisu imali klimu, najčešće), a ja sama u autu do tamo i nazad, neki dogovori za društvo propali, rekoh "idem pa makar crkla". Izgorjela sam doslovno. Radila kao fotograf, prve tri pjesme iza fan pita, ništa mi baš nije uspjelo (vidi dolje), tresle su mi se ruke cijelo vrijeme, preko dva i pola sata koncerta - znam da je bilo ludo, da mi smješak nije silazio s lica i da sam bila sretna kao nikad. I na povratku zaspala na sekund-dva za volanom i da mi iz CD-ja nije Springsteen iznenada dreknuo "Born in the U.S.A" i probudio me, skupljali bi me tamo negdje oko Ljubljane špahtlicom.
Rekoh, ovaj prvi koncert to nije bio pravi koncetni doživljaj (!?), pa sam svaki sljedeći napiknula da je bio kraj svijeta, ali stvarno "over the top". 2012. eto me opet u Italiji "Wrecking Ball", ali ovaj put pametnija, putovala s našim dragim Art Travelom u Trst, opet stadion i opet fotografiram. I pola Hrvatske na stadionu i prvi put u povijesti Springsteen spominje javno Croatiu i podgrijava nade da će nam doći. Starija pa pametnija, ništa to ne vrijedi kada su tako neki izvođači u pitanju, adrenalin ti pumpa preko svih granica, ali fotografija odličnih na pretek (jedna završila na 3. mjestu Nikonovog natjecanja i na izložbi u Getty Images galeriji u Londonu (hvala ti Hrvoje Horvat što si je sliknuo!)), Springsteen luđi od talijanske publike, koja ionako njega smatra bogom, pa su talijanski koncerti specijalno nabrijani. Best frendica mi tada ide u Beč i žali se kako je tamo dosta trula publika (kad uspoređuje s mojim pričama) i kako valjda njegovi koncerti ipak nisu svugdje jednako žestoki jer za tango valja biti dvoje, ali ako itko može plesati strastveno sam, to može Springsteen sa svojim fantastičnim E Street bandom.
Naredne je godine Šef samo produžio svjetsku turneju i opet došao u Europu, pa rekoh nema propuštanja, eto me opet Italiji, prvo u Padovi, opet se Hrvatska preselila na stadion, imali smo i gigantski transparent (Zadar!!!) i opet je "popričao sa nama Hrvatima", a plesao je i sa hrvatskom punicom, dragom poznanicom i novinarkom. Preko tri sata i pol koncerta, srce da ti pukne od tog prelijevanja sreće i davanja "on nama, mi njemu" - možeš pričati do besvijesti o detaljima koliko ih ima i koliko ti znače tjednima nakon koncerta. Springsteen u naponu snage, usprkos godinama i "američkim problemima" - njega ništa ne može pokositi, dok nismo svi saznali da se godinama bori s depresijom. On? Ma daj? Nema šanse. I tek tada shvatiš koliki je ljudski heroj taj običan working class glazbenik, bez velebne scenografije, raskošnog light showa, njemu i njegovom bendu ne treba ništa doli srce na rukavu i publika to prepoznaje, jede mu iz ruke, bez iznimke, svugdje. Vjeruje mu. I on njima.
Četvrti je bio tjedan dana kasnije, na najboljem stadionu (za koncerte) u Europi (tako se čini iz priča) milanski San Siro ima taj poseban huk, jeku, a milanezi su posebno ludi, i kad vole nekoga vole ga beskrajno i sve će napraviti da mu ekstra uljepšaju dan. "Our love is real" bila je gigantska scenografija publike Springsteenu koji je ostao bez teksta i lagano se rasplakao. Pa onda cijeli stadion s njim. Tko to još može od velikih i malih izvođača? Ima ih, ali su na prste jedne ruke za izbrojati.
Tada sama sebi rekoh, nema šanse da ga nakon četiri puta opet fotografiram, nema tih slika koji će mi zamijeniti onih pola sata koje uvijek izgubim kada radim i onda moram otići sa stadiona negdje ostaviti opremu i vraćati se dok on praši već 6. ili 7. pjesmu, srećom da mu koncerti tako dugo traju.
I onda sva nesretna preskačem turneju "The River" 2016. (i dupli San Siro) i taman kada smo očekivali novu turneju bukne COVID i prođe nam predugih 6 godina od te turneje kako je Springsteen nastupio u Europi.
U međuvremenu umre njegov najbolji prijatelj saksofonist Clarence Clemons, svi dečki iz prvog mu benda i još cijela svita velikih glazbenika i izvođača s kojima je većinoma i on bio dobar, i sada s 73. na leđima i s težinom neizbježnog kraja koji može biti iza ugla, Springsteen je temu o smrti i odlasku i zbrajanju svog (i naših) života, koja se provlači na ovoj njegovoj "2023" (Only The Strong Survive) turneji tako precizno i fino utkao u koncerte, a da istovremeno niti ide u banaliziranje ili neku drugu negativnu ili ljigavu formu, no balansira na ivici, vidi se, svi koji su bili na koncertima po Europi slažu se da su ovo drugačiji koncerti, točnije s drugačijim tonalitetom ali s istim intenzitetom i energijom kao da nije prošlo dugih 6 godina i svih nedaća koje su se na čovječanstvo sručile tijekom istih.
I opet život promiješa karte tako da nemaš baš nikakvog utjecaja, planirano je bilo moj Best frendica i ja ići u Rim, tamo mu žive tete i obitelj po majčinoj strani - tamo je uvijek ludnica od koncerta. I propadne Rim, sve karte planu u trenu, i dok sam ja razmišljala opciju broj 2. moja Bestie na brzaka upikne karte za Beč (s kiselom facom na licu, bolje išta nego ništa) i tako neplanirano ispadne Beč.
I po peti put, sve poznato društvo dragih prijatelja u busu Art Travela, i čim smo došli odmah nam je bilo jasno da su Bečani u najmanju ruku desetkovani na stadionu. Imala sam dojam da je barem trećina od onih 55.000 koliko prima velebni i lijepi Ernst Happel Stadium - Hrvata. Barem se pola Zagreba preselilo u Beč. Kao da smo doma.
Super vrijeme, oluje bjesne oko nas ali nebo iznad Beča je mirno, vruće, skoro previše za nas koji smo cupkali ili sjedili na tribinama, a kamoli ne za jednog 73.-godišnjaka.
Mogu biti Bečani fini i kultuni ljudi, možda i hladniji, ali i ako se nisu digle sve tribine (bilo je tu i podosta starijih ljudi) odmah na prvoj, energičnoj i značajnoj "No Surrender" - a digle su se - ne znači da nisu sudjelovali, pljeskali, pjevali i njihali se. Ono kada imaš u nogama preko tisuću i blizu dvije tisuće koncerata onda imaš ono šesto čulo kamo nešto ide. Samo sam pogledala Bestie i rekla "Kaj Beč ne valja?"
Zavrijalo je od te prve pjesme, bilo je očito da smo jedan drugog (Springsteen i mi) jedva čekali, neka on i promišlja o smrti, piše pjesme o mračnijim temema, divna "Letter to you" imala je izvrsnu ideju da bude titlovana pjesma na njemačkom da je svi Austrijanci razumiju, piše posvetu svojim frendovima (George Theiss, iz prvog mu benda The Castiles) - "The Last Man Standing" - divno akustično izvedena s pridruženim članom E street banda Barrye Danieliaom na trubi, te na drugom bisu, opet akustično izvedenu "I'll See You in My Dreams" divnu pjesmu punu značajnih poruka, koja je zatvorila koncert pomalo sjetno - ne želimo da to bude oproštajka sa Springsteenom, ali ako bude, bilo je unikatno, svobuhvatno emotivno-fizičko iskustvo koji se nikad, ali nikad ne zaboravlja.
I ja pišem ovaj tekst pomalo u tom nekom feelingu, možda mi je još presvjež odlazak moje heroine Tine Turner.
No, nepravedno bi bilo ne reći da Springsteen u Beču (osim što više ne sakuplja zahtjeve za pjesme, i dovodi fanove na pozornicu da plešu s njim) nije otprašio (oko 2.45) baš pun energije, sretan i zadovoljan (a i fantastičan E Street Band također) cijelu nisku perli za otkidanje: "Prove it All Night", "Promised Land", pa dizalice "Darlington County" i "Working on the Highway", i nakon njih dugosvirajuću, fantastičnu "Kitty's Back" u novijem aranžmanu s dugim solažama benda koje su baš jako sjele. Nils Lofgren je sjajan gitarista, a nećak The Big Mana, Clarencea Clemonsa, Jake Clemons kao da je reinkarnirao svog ujaka Clarencea. Roy Bittan je savršen na klaviru... i tako možemo nabrajati cijeli bend, ali naravno Steven van Zandt (Little Steven) "pegla" onu svoju ritam gitaru s najcoolerskijim piratskim outfitom ikad. Nakon nje je bio drugi veliki highlight večeri uz novu (obradu Commodoresa) pjesmu "Nightshift" sa posljednjeg albuma "Only the Strong Survive" sjajni vokalni duel s Curtisom Kingom. Nismo čuli "My Hometown" ali smo zato čuli "The River" koja nije često na repertoaru i na koju je ponovo zavrilo na stadionu...
"Backstreets" u nešto malo drugačijoj verziji, izvrsno, osvježavajuće iako je to jedna od pjesmama koje su savršene kakve jesu. Na čuvenoj "Because the Night" koju je Springsteen napisao za Patti Smith (točnije, s njom) pjevalo se iz sveg glasa. Cijeli set do kraja "regularnog" koncerta bio je fantastičan, a Springsteen se zalijetao u prve redove publike kao nekad: "She's the One", "Wrecking Ball", "The Rising", "Badlands
", "Thunder Road", na kojoj se Springsteen naslonio na Little Stevena i rekao mu "Stevie, nobody wants to go home!!"
I nismo.
Doslovce je stadion urlao "Baby, we are Born to Run", pjevao, plesao i raspametio se na "Bobby Jean" i "Glory Days", a totalna katarza nam je stigla na "Dancing in the Dark" na kojoj je predstavio članove benda (“The heart-stopping, pants-dropping, house-rocking, earth-quaking, booty-shaking, Viagra-taking, love-making – Le-gen-dary E – Street – Band!”) i "Tenth Avenue Freeze-Out" na kojoj smo se pozdravili još jednom od preminulih Dannya Federicija i Clarenca Clemonsa.
Iako je kao posljednju, drugi bis, "I'll See You in My Dreams" otpjevao kao da se oprašta, za svaki slučaj, ja Springsteenu poručujem da po svijetu trenutno (a i nekada) još vrlo uspješno i živahno nastupaju i puno stariji od njega i da je to što je postao djed ne mijenja apsolutno ništa. A ako ga išta može dići od rupa depresije, to može njegova publika.
90% velikih, najvećih imena rock i pop glazbe sam gledala, ali samo je jedan Springsteen. Nekada sam pisala o "velikom trojstvu" (Michael Jackson, Prince, i Springsteen) 80.-tih, ali u konačnici nije ga bilo. Bili su kralj popa, kralj funka i Bruce Springsteen. The Boss. Šef.
setlista:
1. No Surrender
2. Ghosts
3. Prove It All Night
4. Letter to You
5. The Promised Land
6. Out in the Street
7. Darlington County
8. Working on the Highway
9. Kitty's Back
10. Nightshift (Commodores cover)
11. Mary's Place
12. The River
13. Last Man Standing
14. Backstreets
15. Because the Night
16. She's the One
17. Wrecking Ball
18. The Rising
19. Badlands
20. Thunder Road
Bis 1:
21. Born to Run
22. Bobby Jean
23. Glory Days
24. Dancing in the Dark
25. Tenth Avenue Freeze-Out (Tribute to Danny Federici, Clarence Clemons)
Bis 2:
26. I'll See You in My Dreams
