Poznato i drago nam lice, koje gotovo na anualnoj razini svojim prisustvom časti obožavatelje u regiji, i ove godine uzburkati će strasti zagrebačke publike. Nakon uspješne i rasprodane prošlogodišnje turneje Legacy of the Beast (vol II!), Bruce Dickinson, s ponešto drukčijim sastavom vraća se u hrvatsku metropolu – i to u sklopu Jon Lord Concerto for Group and Orchestra, u čijoj postavi će nastupiti John O’Hara na klavijaturama (Jethro Tull), Tanya O’Callaghan na basu (Whitesnake), Kaitner Z Doka na gitari (Jon Lord, Ian Paice), Bernard Welz na bubnjevima (Jon Lord, Don Airey) i Mario Argandonija – udaraljke (Jon Lord). Ovom prilikom Bruce Dickinson s All stars bendom i Zagrebačkom filharmonijom u košarkaškom centru Dražen Petrović 24. ožujka izvesti će glazbeno remek djelo jednog od najutjecajnijih klavijaturista svih vremena Jona Lorda “Concerto for Group and Orchestra” i najveće hitove grupe Deep Purple. Ne sumnjamo da će zagrebačka publika još jednom ostati zapanjena virtuoznošću ovog izuzetnog spoja glazbenika, a stoga smo se ovom prigodom odlučili prisjetiti presjeka bogate karijere jednog od najkarizmatičnijih vokalista rock glazbe, Brucea Dickinsona.
Glazbeni počeci
Paul Bruce Dickinson rođen je 7. kolovoza 1958. u Worksopu, Nottinghamshire (Engleska), a osim što ga poznajemo u ulozi pjevača Iron Maidena, Bruce je ujedno i zrakoplovni pilot, voditelj radio emisije, povjesničar, televizijski voditelj, mačevalac, producent, romanopisac i tekstopisac. Njegove glazbene početke obilježili su pokušaji sviranja gitare, koju je ubrzo zamijenio bubnjevima, a u lokalnim bendovima – Styx, Speed i Shots – okušao se u ulozi vokalista, u kojoj je naposljetku i ostao. Niti jedan od bendova nije se uspio probiti dalje od regionalnog statusa, što se promijenilo Bruceovim dolaskom u Samson. Naime, sredinom sedamdesetih godina Ujedinjenim Kraljevstvom počeo je drmati tzv. novi val britanskog heavy metala (NWOBHM), glazbeni pokret kojeg su obilježili tempo i energija punk rocka i glazbe novog vala, a koji je u povijesti rock glazbe katapultirao mnoge engleske bendove u središte međunarodne pozornosti, uključujući Iron Maiden, Def Leppard, Motörhead i Judas Priest.
Bruceova priča skreće na kolosijek britanske novovalne glazbe 1979. godine, kada ga Paul Samson poziva da se priključi njegovom bendu Samson, osnovanom u Sidcupu 1977. godine. Naime, novi vokalist benda nastupa na dvije studijske ploče benda i postaje poznat pod umjetničkim imenom „Bruce Bruce“, a Samson napušta 1981. da bi se pridružio Iron Maidenu, zamijenivši Paula Di'Anna na vokalu. Dickinson je debitirao je na jednom od najvećih heavy metal klasika The Number of the Beast iz 1982., no njegovo prednjačenje najvećem bendu koji je izašao iz cijele eksplozije NWOBHM-a u to vrijeme nije naišlo na sveopće oduševljenje. „The Air-Raid Siren“. Jednom prilikom, u intervjuu s Eddiejem Trunkom, Dickinson se prisjetio svoga nadimka „The Air-Raid Siren“ čija pozadinska priča je vrlo zanimljiva. Naime, riječ je o nadimku koji je Dickinsonu nadjenuo jedan od razočaranih obožavatelja benda nakon njihova nastupa u Rainbow Theatreu požalivši se u pismu pritužbe da zbog Dickinsona pjesme benda zvuče kao da ih pušta sirena za zračnu uzbunu. Nakon ovog incidenta, njihov menadžer Rod Smallwood smatrao je da je to briljantna ideja i prigodno mu dodijelio isti nadimak – koji se savršeno uklopio u uobičajenu praksu obožavatelja koji svojim omiljenim izvođačima na glazbenoj sceni daju prepoznatljive nadimke. Predvođen snažnim i karizmatičnim vokalom, novi Maiden predvođen Dickinsonom osvajao je ljestvice i arene diljem svijeta do kraja desetljeća – učvrstivši svoj položaj daljnjim hvaljenim izdanjima kao što su Piece of Mind iz 1983., Powerslave iz 1984., Live After Death iz 1985., Somewhere in Time 1986., i 1988. Seventh Son of a Seventh Son.
Solo vode
Unatoč ogromnom uspjehu Maidena, uvijek su kružile glasine o tome da se Dickinson često sukobljavao s osnivačem i basistom benda Steveom Harrisom, a izdavanje Dickinsonovog prvog solo albuma 1990., Tattooed Millionaire, samo je pojačalo nagađanja. Ali Dickinson se ubrzo nakon toga vratio Maidenu, što je iznjedrilo dva izvrsna ostvarenja – No Prayer for the Dying iz 1990. i Fear of the Dark iz 1992. godine. Dok je bend ostao iznimno popularan u gotovo svakom dijelu svijeta, Maiden je počeo gubiti uporište u SAD-u, a ponukan osjećajem da su najbolji dani benda iza njih, Dickinson je napustio grupu 1993. nakon oproštajne turneje. Maidenu će se u tom periodu pridružiti zamjenski pjevač Blaze Bayley, dok Dickinson nastavlja solo karijeru, što je rezultiralo albumom Balls to Picasso iz 1994., Alive in Studio A iz 1995., Accident of Birth iz 1997., The Chemical Wedding iz 1998. i Tyranny of Souls iz 2005., ali poput Maidena iz Bayleyeve ere, Dickinsonova solo karijera nije uspjela doprijeti do tako široke publike kao što je to pošlo za rukom Maidenu iz 80-ih. Dickinson i Maideni izmirili su svoje nesuglasice do kasnih 90-ih, kada se on ponovno pridružio grupi za uspješnu reunion turneju 1999., a godinu dana kasnije za album Brave New World i prateću turneju. Dok je Maiden ponovno bio njegov glavni prioritet – kasniji albumi poput Brave New World, Dance of Death, Final Frontier i The Book of Souls nastavili su rezultirati prepunim dvoranama – Dickinson je nastavio sa svojom solo karijerom, a svakako jedno od upečatljivijih ostvarenja jest objavljivanje koncertnog filma Scream for Me Sarajevo – podsjetnika na solistički koncert iz 1994. koji se održao tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
Uvijek buntovni
S intrigantnim i himničnim gitarama, galopirajućom ritam sekcijom i impresivnim vokalima, Iron Maiden postavio je standarde za nadolazeće generacije rock i metal glazbe, zbog čega je dobar dio glazbenog svijeta i dalje zapanjen činjenicom da ovi velikani još nisu prihvaćeni u Rock 'n' Roll Hall of Fame. Unatoč svemu, Dickinson svejedno tvrdi da niti sami nisu ljubitelji pretvaranja rock glazbe u muzejski izložak. – Stvarno sam sretan što nismo tamo i nikada ne bih želio biti tamo. Ako nas ikad uvedu, odbit ću – neće dovraga staviti moje tijelo unutra. Rock & roll glazbi nije mjesto u mauzoleju u Clevelandu. To je živa stvar koja diše i ako je stavite u muzej, onda je mrtva. To je više nego užasno – vulgarno je, jednom prilikom izjavio je Bruce.
.jpg)
