Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Polu-površni poznavaoci me uglavnom označavaju "rokericom", i mada to nije nikako neistina, više sam se razljutila na naše vodstvo domaće glazbene nagrade Porina kada su ukinuli kategoriju nagrade za blues glazbu nego bi se namrgodila ne neke druge nebuloze kada je u pitanju rock. Istina, mala Hrvatska ima mala žanrovska tržišta, no kako mi stalno ponavljaju domaći glazbenici kada razgovaram s njima "glazbu ne treba stavljati u ladice žanrova", ergo što onda fali još jedna nagrada za blues koji se, za razliku od prijašnjih godina, naglo "zjačao" u Hrvatskoj (kapa dolje Draženu Buhinu Buhi i Tomislavu Golubanu osnivačima Hrvatskih blues snaga i diskografu Sponi) i sad umjesto da to "odgovorni" (ne znam kako bi nazvala te koji sad mrdaju Porinom) podrže i daju mu vjetar u leÄ‘a i krila, sad ajmo blues "cvaknut" i ajmo na početak. 

Bitno je da imamo more kategorija za žanrove (znamo koje) koje nisu baš tako potrebne. Znamo onu narodnu, kakvo vodstvo takav narod, a ja - kao ne baš tako rosni predstavnik medija i to onaj "stare profi škole" - se držim one, kako ćeš dijete odgojiti takvo će biti. 
Dok god budu naši mediji (većina ali ne svi dakako) forsirali teme i glazbu "kakvu narod želi" (a narod i ne zna što želi dok ne čuje i dozna sve) dotle ćemo se žaliti što nam mladež na ringtoneu mobitela slušaju Karleušu. 

Sreća u nesreći jest da, koliko god je mala ta hrvatska blues scena, više nema baš "jen-dva" izvoÄ‘ača, a ni šaku publike, pa tako iako loše tretiran od naših medija - ona se jednostavno ne da. Vjerojatno djelomično i stoga jer je u nas situacija deprimirajuća dakle idealna za bluesere. 
Ja bih imala cijeli jedan blues album bez problema napisati koliko je "inspiracije" oko nas. Dapače, ozbiljno razmišljam o tome. U stilu "Howlin' Howlinga". 

Ova tirada, odnosno uvod naravno ima smisao.  Uza sve gore navedeno, pred nama je jedan, recimo tako, prilično optimističan barem po energiji i dinamici glazbe, ako ne i po svim riječima - blues-americana album "One of These Days", domaćeg blues benda BE HA VE (iliti "BeHaVe").

Budući da na albumu prevladava više "americana stil", očekujte jedan dinamičniji, plesniji, pjevniji album, nešto u stilu Robbena Forda, J.J. Calea i slično - a ne baš toliko u stilu mračnijeg delta bluesa, tmurnijeg Claptona ili žešÄ‡eg blues rocka recimo u stilu Kenny Wayne Shepherda ili pokojnog Steve Ray Vaughana. 

Što se kod nas ionako pokazuje isplativijim, Hrvati se vole veseliti i kada nemaju razloga za to, dakle ovo bi trebao biti idealan album za nas. Potencijalni problem postoji što BeHaVe ne pjeva o "Bižuteriji" ili "Mojoj štikli", a bogme ni o "Svijetu glamura" niti "Teškim vremenima" - komentar ide na autorske pjesme čiji tekstovi nisu Hrvatima prijemčljiviji, a tu ne mislim nikako na kvalitetu nego na jezik. BeHaVe je odabrao kao svoj izričaj engleski jezik i iako bih ja to isto napravila, pitanje je koliko će BeHaVe "probiti" naše zabavnoglazbeno mainstream tržište. 
Osobno se nadam da će se to pokazati kao prednost, a ne nedostatak. Vrijeme će pokazati. Sami tekstovi na albumu su jako dobro napisani (dio je od Dražena Buhina Buhe) što je meni veliki plus jednog domaćeg albuma.

Ono što je posebna odlika ovog albuma što je jako dobro produciran i baš nimalo ne zvuči kao pretpotopno izdanje iz 70.-tih kako je jedan naš uvaženi kritičar napisao, baš obratno jasno je kao bijeli dan da je ovo "nova stvar" koja vuče inspiraciju iz starih blues standarda i da, naravno i velikih bendova 70.-tih, naročito CSN&Y. Mada, meni to uopće nije palo na pamet dok nisam to pročitala kod drugih recenzenata. Iskreno, ja baš ne vidim toliko jaku poveznicu ovog benda i ovog albuma s Crosby, Stills, Nash & Young koliko drugi kolege, osim višeglasnog pjevanja (ali pobogu zar jedino CSN&Y imaju ekskluzivno pravo na takvo što?), ali to isto zavisi s koje strane gledaš neki album. Neke dionice nekih pjesama mi zvuče čak kao da će se pretvoriti u nešto što su radili Creedence Clearwater Revival ili Eagles (meni izuzetno dragi bendovi, naročito prvi).
Kao netko tko je izrazito eklektičnog glazbenog ukusa, teško ću ukalupiti ikoji album ukoliko nije baš tipski sam po sebi (i time dosadan jer ne donosi ama baš ništa novo). 

"One of these Days" je sve samo ne to, iako se mora biti iskren i reći da je jasno da je ovo debi album s previše nastojanja da pjesme bude sličnije nekim starim pjesmama i da se tu slila sva sila utjecaja - mada bih više rekla glazbenog iskustva i znanja, jer mi se čini da je BeHaVe napravio nešto što - probat ću pogoditi, a dečki neka me isprave -  bi sami voljeli slušati i uživati u tome od nekog drugog. 
Za mene ovo je dovoljan razlog, ukoliko je u miksu još i zrno talenta, rada i sviračkog znanja, da se napravi kvalitetan album. Naroćito debitantski. U svakom slučaju je ovo za mene najbolji album te vrste u nas ove godine, i to ne strogo americana-blues stila.

15 autorskih pjesama je impresivna brojka koja jasno govori da bend ima što reći.  E sad, ono sjajno troglasno pjevanje ipak daje jednu informaciju: da se ne radi o mladom i nadobudnom blues bendu (sjetimo se samo Rolin Humesa), već o iskusnim glazbenicima, odnosno starijoj ekipi. 
Glavni vokal koji pripada Davoru Bunčiću Buni vrlo jasno daje do znanja da se radi o zrelom glasu. Drugi lead vokal, Vedran Žanko bi se još mogao "prošvercati", ali ono što mene jedino zapravo malčice ne oduševljava na albumu jest izgovor engleskog jezika. Što ću, komentirala sam svima našim glazbenicima bez iznimke, ljutili se oni ili ne, ako "od šuba" skužim da je riječ o nekome kome engleski ne teče glatko, na mene to djeluje u startu s ocjenom manje. Vjerojatno je nepravedno, no tako je. Ako mogu Danci, Švedi, Nizozemci, IslanÄ‘ani i ostali koji su svjetske zvijezde to savladati a da ne shvatimo da se radi o pjevačima kojima engleski nije maternji onda se može. 

Mada, čula sam da je Amerima (odnosno publici/recenzentima) s anglo-američkog područja to čak jako simpatično i prihvatljivo, mišljenja sam da se engleskog pjevanja moraš primiti tek kad ti riječi glatko teku. Netko od njih više, neko manje, ali eto malo grebe po uhu.
Ovo spominjem zato što sam BeHaVe čula uživo i taj engleski zvuči daleko bolje nego ovdje na albumu, što znači prvo da se moglo još malo to ispolirati prije snimanja, a drugo da će naredno izdanje ako ga bude (a nekako sam sigurna da hoće) zvučati daleko bolje. 

Od spomenutih 15 pjesama ima tu boljih i nešto manje boljih, ali nijedna nije filler, što je velika stvar. Odlični aranžmani, dobre ideje, izvrsna usna harmonika, mandoline - za mene je to dovoljno za prvi album. 

Moj pickup pjesama bi bio ovaj: glazbeno "Who can say", "Don't bring  your blues to me", "High river blues", "These days" jer su baš retro iskonskog bluesa kojeg jako volim, a ukupno uvjerljivo "Chocolate Fudge" koja je blues bomba, te "Stay tuned" koja je baš nabrijana. Uz njih su možda ne toliko moderne i orginalne, ali pjevne i "zabavne": "Leave it all behind", "Save me from your spell",  "Mean woman" i "Memphis in my mind". Ako zbrojim navedene, to je 10 pjesama. Neki albumi nemaju ni toliko pjesama ukupno, a većina ima barem filler-dva. 

Mislim da sam time sve rekla. 

Još ukratko o članovima benda: bend su formirali već spomenuti Davor Bunčić Buna,  Vedran Žanko  i Zoran Haraminčić Hara ((otud izvorno ime "behave"  kojeg možete čitati i tumačiti na dva načina),  basista Miroslav Bjelajac i bubnjar Rober Jurčec-Muha.

www.youtube.com/watch?v=hLKze19pylo

Recenzija je izvorno napisana 03.02.2018.