Iako je njihovo ime i danas predmet zahuktanih rasprava i ljudi nerijetko dijele ime na „pravu“ i „fejk“ Batushku, njihova popularnost je definitivno zamijećena u obje varijante. Ovdje ne bih previše ulazio u pozadinu problema i čija je Batuushka ona „pravija“ već bih se prepustio mračnim tonovima teškometalne mise. Večer je bila krcata kvalitetnim imenima, a otvorili su ju latvijski heavy metalci Varang Nord. Njihov nastup nisam popratio zbog ranog termina no već idući na redu, Aeternam ostavili su zanimljiv dojam. Sjećam se kada sam 2012. nabasao na njihov album „Moongod“ koji na kvalitetan način spaja melodic death metal, simfonijske elemente i tekstove o drevnim civilizacijama s bliskog istoka i arapskog poluotoka. U međuvremena su izbacili još nekoliko albuma od kojih je najnoviji, „Heir of The Rising Sun“ izašao prošle godine. Njihov ambijentalni zvuk sinoć je bio interesantan, ali kao da nisu uspjeli razdrmati ne baš velikom brojnu zagrebačku publiku. Unatoč solidnoj tehničkoj izvedbi, zvuk je nešto štekao pa su mi Aeternam ostali više za slušanje unutar vlastita četiri zida na umjesto u live varijanti.
Problemi sa zvukom nastavili su se i na već domaćoj Arkoni. Ruski pagan/folk/black metal sastav čest su gost naših prostora i njihova kvaliteta nije upitna no prva polovica nastupa (koji je trajao više od sat vremena) bio je karakteriziran pomalo izgubljenim zvukom. Da, Masha se čula korektno (iako su se njezini tiši dijelovi gubili) dok su gitare i bubnjevi zvučali korektno. No nešto je ipak nedostajalo. Publika je to isto osjetila te je nastup prošao s tek pokojim benganjem i malo jačim mrdanjem glave. Općem dojmu nije pomogao ni manjak komunikacija benda s publikom što očekujem od Batushke, ali od jednog sastava poput Arkone malo više angažmana oko publike bi dobro došlo. Na otprilike polovici nastupa stvari se popravljaju, zvuk postaje nešto jači, a publika življa. Dio razloga su nešto poznatije pjesme koje su krasile drugi dio seta. Mashina pojava kretala se od nježne slavenske djevojke do opasne vještice demonskog glasa, a lakoća s kojom prelayi iz jednog karaktera u drugi je impresivna. Njezin intenzitet pretače su u cijelu fizikalnost i kretnje nastupa, a ne samo na vokalne sposobnosti. Uistinu upečatljiva pojava na pozornici no ne mogu se oteti dojmu kako bi bend mogao postići jaču atmosferu uz pjesme poput „Stenka na Stenku“, „Slovo“ ili „Yarilo“. Način na koji su se jučer predstavili neću dugo pamtiti jer usporedivši ga s ostalim gostovanjima u Zagrebu, znamo da Arkona može bolje.
Svi problemi sa zvukom koji su bili prisutni tijekom večeri ugasili su se u trenutku kada su se svijećnjaci na pozornici upalili. Uz revijalno kašnjenje od par minuta, na pozornicu se penju dvoje, troje, petero, ma koliko ih je zamaskiranih, metalnih svećenika koji su u Zagreb došli održati seansu mračnih sila. Kao što sam rekao na početku teksta, ne ulazim u raspravu koja je Batushka bolja već se samo osvrćem na audio vizualni događaj kojega smo sinoć doživjeli. A on je bio uistinu snažan. Dvije osmožičane gitare bile su predvodnice teškog, atmosferičnog i okultnog zvuka, a kao kostur svemu tome (kao da nije bilo dovoljno lubanji na pozornici) stoje intenzivni bubnjevi. Već na prvoj pjesmi uočila se razlika u kvaliteti te je cijela dvorana bila zavijena u crno i mistično, jednako kao i članovi benda. Koja god bila, Batushka spretno pleše između okultnog, gotovo psihodeličnog zvuka i dobro poznatog black metala. Uporaba glavnog clean i pratećih vokala kao da smo na misi samo da bi se trenutak kasnije pjesma okrenula za 180 stupnjeva uz blast beatove i moćnu distorziju. Hm, kada smo već kod bubnjeva, mogao bih cjepidlačiti i reći kako je bas bubanj mogao biti jači, tek toliko da osjetimo svaki od tih udaraca kroz cijelo tijelo. Jer od svih članova, bubnjar je bio daleko najviše fizički aktivan. Ima smisla, jer cijela poanta priče je statičan i okultni nastup u prvom planu za vrijeme kojega su se izmjenjivale slike, svijeće i plamenovi u peharima, a bubnjeve je nemoguće svirati smireno. Nakon nešto više od sat vremena, teškometalna misa privedena je kraju, a publika (koje, ruku na srce, nije bilo puno) se budi iz okultnog transa, većinom zadovoljna. Bila je to večer dobrih bendova, nešto slabijeg zvuka, mračne atmosfere i prije svega metala. Do idućeg koncerta u dobrom nam i dragom zagrebačkom Boogaloou.
