I zaista, uz prva dva energična EP-ja Giddy Up i Big Attraction, Sniffersi su dokazali da mogu i bolje, izdavši 2019. izvrstan eponimni prvijenac, e da bi nadišli sebe i izazvali malu senzaciju dvije godine kasnije svojim drugim albumom Comfort to Me, punog neodoljivih, ali zajebanih minijatura inspirativnih naziva poput Don't Need A Cunt (Like You To Love Me) ili Knifey, od kojih su bar dvije stvari; Hertz i Don't Fence Me In automatski postali klasici žanra. Glavni benefit banda je njihova frontwoman Amy Taylor, hiperaktivna sitna plavuša, čiji vokalni izražaj neodoljivo posjeća na Poly Styrene, pjevačicu besprijekornog banda X-Ray Spex, jednog od bandova iz prvog britanskog punk vala. No veličina i uzbudljivost Sniffersa ne počiva samo na atraktivnoj frontwoman. Gitarist Dec Martens se razvio u kreativnog gitaristu izvrsnih rifova i efektnih sola, dok čvrsta ritam sekcija bubnjar Bryce Wilson i basist Gus Romer dodaju onaj specifični groove po kojem se Sniffersi prepoznaju.
Kako je od Comfort To Me prošlo tri godine, prevladalo je mišljenje da je band upao u onu poznatu zamku trećeg albuma. Po toj teoriji novi rock sastavi imaju dovoljno materijala da ih iscrpe za prva dva albuma, a onda zapnu na narednom albumu, gdje im ponestane inspiracije pa snime loš alibi album ili godinama čekaju muzu koja nikako da dođe. Ipak, u svibnju ove godine band je izdao izvrstan singl i spot U Should Not Be Doing That, kandidat za novi klasik u rangu Don't Fence Me In, no s novim žanrovskim pomakom, uz nenadjebiv bas uvod, Bryce Wilson upada u efektni pseudo funk ritam, a Mertensova gitara nadmašuje bilo što što je ranije radio, razigrana, kreativna svirka koja s Amynim vokalom čini svojevrsnu polifonsku tvorevinu. Briljantno. U kolovozu izlazi opet izvrsni singl Chewing Gum. Svojevrsno iznenađenje je predstavljao singl i spot Big Dreams izdan 25. rujna, mjesec dana prije izlaska novog albuma. Bila je to pjesma poprilično različita od svega onoga što su Amyl and the Sniffers ranije radili, spori komad koji se polako razvija u krešendo banda da bi se opet vratio na polagani početak koji je istodobno i kraj pjesme.
Spot je bio snimljen u jednom kadru, znalački realiziran, ali moram priznati da mi je poprilično glup, Amy Taylor je suvozačica na chopperu i pjeva tekst pjesme o prolaznosti i siromašnim ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem. Sve to lijepo izgleda, ali je bedasto. I napokon 25. listopada izlazi Cartoon Darkness, dugo očekivani treći album, najavljen singlom i spotom pjesme Jerkin' početne pjesme albuma. I premda je taj agresivni, gnjevni, brzi kroki možda idealan za početak ploče, meni je to osobno najmanje dobra pjesma na albumu. Prvo, ona ne predstavlja nikakav napredak u odnosu na prvobitne infantilne stvari banda. Tekst je usmjeren na, čini se mrzitelje banda i pjevačice s društvenih mreža, jadnike koji nemaju drugog posla nego vise na mobitelima i podjebavaju. No njezin gnjev promašuje cilj, kao da viče na crveno svjetlo na semaforu ili poput onog jadnog nogometaša Marka Livaje koji u Rijeci na provokaciju iz gledališta skače na tribinu kako bi se obračunao s gledateljem provokatorom, umjesto da ga ignorira i radi svoj posao, tj. lupa po lopti. Jerkin' započinje stihovima kakvi ne ostavljaju nimalo dvojbe o Amynom stavu o looserima na društvenim mrežama; „You're a dumb cunt, You're an asshole.“ Za utjehu, pjevačica je svjesna da je njezin gnjev beskoristan, ali je bar katarzičan.
Spot istoimene pjesme je rađen u dvije verzije, jedna pristojna je išla na youtube, a ona necenzurirana se može vidjeti na njihovom siteu. U biti ništa posebno. Sve što vidimo u tom spotu možemo u raznim varijantama vidjeti u ogledalu, ako skinemo gaće. Naredna stvar Chewing Gum je ono što se očekuje od zrelih Amyl and the Sniffers, idealna glazbeno vokalna sinteza savršeno uklopljenog banda, uz jebeno dobar solo Declana Mehtensa, kako se Dec Martens potpisao na novom albumu. Tiny Bikini dokazuje da se i deplasiranom temom o baby doll imageu može realizirati izvrsna pjesma. Ovdje Amy izobličuje svoj glas do stupnja infantilnosti. U stvari band na ovom sjajnom albumu premošćuje svoja ranija ograničenja i ruši granice prelazeći u sviračku i vokalnu perfekciju da se čini kako mogu što god hoće. Utjecaji su brojni, ali je u svakom od njih jasno da slušamo Amyl and the Sniffers. Tako u Motorbike Song suptino čujemo njihove genijalne sunarodnjake Radio Birdman, a u Tiny Bikini Pixiese u kontrastima između buke i tišine. Bailing On Me pokazuje suptilniju stranu Amy Taylor bez ljutnje na svijet, kao običnu curu slomljena srca. A nakon nje slijedi nenadjebiva U Should Not Be Doing That o kojoj sam već pisao hvalospjeve, ali se i dalje ne mogu načuditi njenoj genijalnosti. Album završava s dvije sjajne, ali znakovite stvari srednjeg tempa. Prva je pjesma o rastanku Going Somewhere u kojoj nalazimo ključan programatski stih; „And don't you know the best roses are always grown out of cow shit.“.
Za kraj je ostavljena Me nad the Girls s kasačkim ritmom i Riot Girrrls tekstom koji je Amy snažno i sugestivno odrepala. Ukratko, curama je svejedno što su ružne, idu se vani napiti, a vi se dečki, kako im poručuje frontwoman Amy Taylor, jebite. Ovo je do sada žanrovski i ugođajno najraznovrsniji album banda i bojim se da će uskoro, ako se to već nije dogodilo, prerasti status underground banda.
