AMORPHIS, Solstafir, Lost Society - Zagreb, Boogaloo, 01.11.2023. - galerija
Boogaloo se još jednom pokazao kao odlično mjesto gdje žanrovi žive i gdje se održavaju neki od najboljih koncerata koje imate priliku i možete posjetiti te se cijela večer pretvorila u jedno cjelovito i ispunjeno iskustvo. Ako me sjećanje dobro služi, a nadam se kako me to još nije napustilo, vjerujem kako je posjećenost koncerta bila donekle jednaka onoj iz 2014. godine te se nadam kako će možda s vremenom i kroz godine koje dolaziti, više ljudi svojom brojnošću i sluhom shvatiti o kakvom se ovdje bendu radi i kako bi isti trebalo podržati malo srčanije i malo posjećenije, jer Amorphis to stvarno zaslužuje. U trajanju večeri koja je iza nas, pridružili su im se još dva benda, finski Lost Society i islandski Sólstafir, no o svemu tome malo punije i temeljitije u odlomcima koji slijede.
Nakon putovanja, snalaženja u prometu i dolaska pred mjesto održavanja koncerta te susreta sa znanim licima, došlo je do trenutka ulaska u Boogaloo. Onda se trebalo pronaći odgovarajuće mjesto s kojega će se promatrati i uživati u ostatku večeri, odlučiti se treba li nam još jedna majica ili neki predmet sjećanja na još jedan koncert u nizu te naravno, dobra povezanost s mjestima gdje se može kupiti piće tijekom večeri... Znate kako to sve već ide. Za početak večeri bio je zadužen Lost Society, bend koji kao i Amorphis, dolazi iz Finske. Postoje od 2010. godine te su do sada u svoju diskografiju upisali pet studijskih albuma. Bend se sastoji od gitarističkog dvojca kojega čine Samy Elbanna i Arttu Lesonen te ritam sekcije koju tvore bubnjar Tapani Fagerström i bassist Mirko Lehtinen. Tijekom svog donekle kratkog postojanja, zadnjih godina su odlučili podosta promijeniti svoj pristup stvaralaštvu te se to sada ostavljan na prosudbu svakome ponaosob, je li ta promjena bila opravdana i uopće ispravna. Ukusi su različiti, slažem se, no nekako mi sam odabir benda i nije bio baš neki, pogotovo ako promatramo izričaje i pristupe koje njeguju bendovi nakon njih. Osobno, mogao bih izdvojiti dobre solo dionice dvojice gitarista, koje su svoje mjesto pronašle u tih nekoliko pjesama koje su predstavili publici tijekom tridesetak minuta što su se družili s nama, no to bi bilo to. Nažalost, neko pretjerivanje u pokušaju dokazivanja i stavu su bili pretjerani i neprirodni te je to ostavilo dojam kako se ne radi o nekom stvarnom mišljenju i pokušaju ostavljanja svog utiska na okupljene pred kojima se nalaze, već se tu samo radi o podosta površnom i prozirnom prividu nastupa i stvaranja. Možda ovo zvuči oštro i neki se neće složiti sa mnom, no to je isto u redu. Mišljenja se razlikuju pa bi bilo nepošteno napisati kako se u publici nije moglo vidjeti osoba koje su uživale u njihovom nastupu i s punom predanošću pratili svaku minutu njihovog nastupa. Ali to se brzo završilo, a nakon kratkog predaha, podijeljenih mišljenja i razgovora uz cigaretu, došlo je vrijem za nastavak glazbenog dijela večeri. Tada na pozornicu stupa Sólstafir...
Sólstafir je islandski bend koji svoje početke bilježi tamo negdje sredinom devedesetih godina te se kroz sve ove godine za vodstvo benda i njegov put brinuo Aalbjörn Tryggvason, gitarist i pjevače te jedini izvorni član. Pored njega je tu još i gitarist Saór Maríus Saórsson te ritam sekcija koju tvore bubnjar Hallgrímur Jón Hallgrímsson i bassist Svavar Austmann. Do sada su u svoju diskografiju uvrstili sedam studijskih albuma. Iako su i oni tijekom svog postojanja malo promijenili svoj glazbeni pristup i stvaralaštvo pokušali obogatiti drugačijim pogledima, može se reći kako su se oblikovali i uputili na jedan put koji je podosta drugačiji i svakako upečatljiviji od onoga koji je odabrao Lost Society. Tijekom nastupa se moglo primijetiti i to kako su doista uronjeni u sve ono što rade i stvaraju te kako se u potpunosti predaju osjećajima i porukama koje žele prikazati i podijeliti s okupljenima ispred njih. To je svakako vidljivo i nije prošlo neopaženo, izuzmemo li činjenicu i malenu opasku kako se odnos s publikom i razmjena ponekih rečenica svela na malo i tek toliko. Njihovo dodijeljeno vrijeme i prostor koji su imali za predstavljanje okupljenima u Boogaloou je bilo dosta duže od onoga koje je imao Lost Society, što je posve razumno, ali se Sólstafir svakako pokazao kao ispravniji izbor za predgrupu Amorphisu na ovoj turneji. Ispravniji, svakako. No dovoljno dobar? Opet stvar osobnog ukusa i onoga što volite, mislim. Iskreno, bilo je tu dijelova u kojima se moglo uživati i prepustiti se uzvišenim riffovima i dijelovima pjesama koji su uistinu prekrasno odrađeni i prepuni predanosti koja se baš osjeti kod članova benda, ali... Dolazimo i do tog kobnog „ali“. Ali to su samo ti dijelovi koji čine njihov koncert zanimljivim i pamtljivim. Nije čak niti jezična razlika (navodim to pošto je dobar dio pjesama otpjevan na islandskom) prepreka koju se ne može razumjeti i koja ne doprinosi dojmu. Štoviše, doprinosi itekako i onda ti neki raštrkani dijelovi pjesama stvarno dobiju neku novu razinu. No sve ono prije, između i nakon njih je podosta zamorno i traje. Uistinu traje i stvara jedan osjećaj kako bi se svakog trenutak trebalo nešto dogoditi, ali nikako doći do tog trenutka i nekog zaključka. Nećemo sada biti brzopleti i reći kako „ja to ne razumijem“ ili kako ja „nisam dovoljno upoznat s takvim izričajem pa ne mogu suditi“. Stvar je vrlo jednostavna, zapravo. Sav njihov izričaj i pristup su dobri i dosta dugo vremena nisam čuo takav bend uživo, ali pretrpavanje pjesama s nepotrebnim prijelazima, promjenama, slojevima koji se čine razumni i dijelovima jednostavno uništi dojam i onda samo čekate kako bi ta određena pjesma samo završila. No onda se počnu nizati jedna za drugom, to sve traje podosta dugo te se na trenutke gubite i pokušavate shvatiti je li to pjesmi kraj, traje li ona još uvijek ili se možda nalazimo već u drugoj... Dosta zbunjujuće i pomalo naporno, uzmemo li u obzir kako su svirali sat vremena. Možda mi se više svide s vremenom, tko zna. Za sada, bilo je jasno kako predgrupe i nisu nešto značajno učinile za nas okupljene te su samo popunile vrijeme prije noga zbog čega je većina i došla, a to je Amorphis.
Odmah pri početku ovog dijela, jedna opaska na jednu podosta bitnu stvar. A to je jučerašnji zvuk tijekom večeri. Netko od glavnih i odgovornih za vođenje brige o tome kako će sve zvučati u smjeru od pozornice ka ostatku dvorane nije bio dobro raspoložen i nije baš na trenutke radio svoj posao kako treba. Razglas je bio u redu i osvjetljenje je radilo kako treba, bendovi i stvari na pozornici su se izmjenjivali na razini i sve je po tim točkama bilo kako treba, ali što se samog zvuka tiče, bilo je tu ponekih propusta i nedostataka koji se nisu smjeli događati i koji su u određenoj mjeri utjecali na sveopći dojam večeri. Koliko se god to krilo unutar moje podsvijesti, ne mogu reći kako sam bio pretjerano opterećen s tim dok sam gledao i slušao Amorphis. Bend je svoj koncert započeo instrumentalnim uvodom i onda su se pojavili na pozornici jedan po jedan te započeli jedno iznimno i jako dobro glazbeno putovanje kroz dijelove svoje diskografije. Odvažno je popis pjesama bio popunjen odabirom s njihova posljednja tri studijska albuma, a ostatak njihovog koncerta su upotpunile pjesme iz ostalih razdoblja benda. Ponavljam, odvažno, uzmemo li u obzir kolika je njihova diskografija i koliko su oni stariji obožavatelji i poklonici benda povezani sa starijim albumima i pjesmama koje ih uistinu obilježavaju. U njihovom se opusu nalazi petnaest studijskih albuma, tri albuma snimljena uživo te pregršt ostalog pa je razumno kako je teško složiti popis pjesama koji će udovoljiti svakome ili barem većini, no svakako vrijedi ponoviti kako je odvažno većinu popisa posvetiti svojim posljednjim objavljenim albumima. Od prvog, do jučer i jedinog puta, što su nas posjetili u Hrvatskoj, Amorphis je temeljito radio i stvarao te još bolje potvrdio svoj značaj i svoju dugotrajnost, gdje se jedino može navesti kako se Olli-Pekka Laine, izvorni bassist benda, vratio 2017. godine. Izuzev toga, sve ostalo je nepromijenjeno i očito je to jako dobar pristup koji i doprinosi dugotrajnosti benda i njihovom uspjehu. Uz njega su tu i dalje gitaristički dvojac Esa Holopainen i Tomi Koivusaari, klavijaturist Santeri Kallio, bubnjar Jan Rechberger i pjevač Tomi Joutsen.
Bend je počeo i završio koncert snažno i udarno, moćno i predano do te mjere kako je lako zaboraviti kako se nismo „čuli i vidjeli“ devet godina. A to je dosta godina za bilo koga, pogotovo za bend koji neumorno i neprestano odrađuje turneje i pritom objavljuje i dalje bitne i dobre albume. Pjesme su se nizale, okupljeni su to srčano i u potpunosti prihvaćali i bilo je osjetno i vidljivo kako se radi o jednom od bendova koji su kod nas itekako dobrodošli i koji su dobro prihvaćeni. Iako se može reći kako se tu radi o malobrojnom skupu ljudi koji je došao čuti i vidjeti bendove tijekom prošle večeri, to niti malo ne umanjuje njihov, niti naš ushit jednih s drugima. Sve je odrađeno na razini zadatka i svaka pjesma vas uspije odvesti na jedno maleno putovanje kroz finske mitove, legende i dijelove folklora koji su dio njihove narodne predaje. Naravno, ima tu raznih drugih motiva i tema te je sve uklopljeno kako bi okupljenima pružilo potpuni doživljaj prepun ugode i dato nam je na izbor ili potpuno se prepustiti doživljaju ili, kao ja, malo to sve promatrati sa strane i pokušati pronaći još neku dubinu kako bih vam je, barem malo ,pokušao približiti kroz svoje riječi dan nakon. Nadam se kako to nekada uspijem, a ako ne, znajte kako mi riječi ponekad možda i nedostaje, jer me obuzme trenutak lutanja. A kako i ne bi, a vjerujem kako nailazim na potpuno razumijevanje po tom pitanju, kad se svi glasovi i instrumenti prepliću i nižu, sve skladno i ispunjeno, a svaka pjesma samo nastoji održati vašu pažnju i zatim ju dodatno njegovati s onom idućom. Iznimni su to glazbenici koji svoj zanat shvaćaju ozbiljno i njemu pristupaju s ljubavlju i stvaralačkim žarom koji je itekako postojan, čak i preko trideset godina nakon svog osnutka. Samo se nadam kako za njihovo ponovno pojavljivanje nećemo trebati čekati skoro desetljeće. I skoro sam zaboravio! Popis pjesama s jučerašnjeg koncerta izgledao je ovako:
01. Northwards
02. On The Dark Waters
03. Bad Blood
04. The Moon
05. Thousand Lakes (Instrumental)
06. Into Hiding
07. Black Winter Day
08. Silver Bride
09. Sky Is Mine
10. Wrong Direction
11. Amongst Stars
12. Seven Roads Come Together
13. My Kantele
14. House Of Sleep
15. The Bee
Iako se ovdje nalazi svega petnaest pjesama, utkanih u nekih devedeset minuta koncerta, vjerujem kako nakon jučerašnje večeri nitko nije otišao doma razočaran i nikakvog raspoloženja. Iako nas je većinu čekao duži put i probijanje kroz noć, poneko stajanje zbog cigarete, okrijepe i borbe sa snom, mislim kako je ovo bio sasvim dobar početak studenog. Iako će nas kroz cijeli dan pratiti umor i očita bezvoljnost za bilo kakvim obavezama, vjerujem kako je sve podnošljivije znajući kako i koliko dobro smo se proveli sinoć. Bendovi su odradili svoje, predano i stručno, predstavivši se po prvi put domaćoj publici ili potvrdivši još jednom svoje ime i sve što uza njega ide. Nekima je to prošlo bolje, nekima lošije. Neki možda trebaju odlučiti što svirati i kako pristupiti svom stvaralaštvu, a neki možda trebaju smanjiti pretjerivanja i dodavanja nepotrebnih dijelova u pjesme te tada stvoriti nešto puno prihvatljivije i ujednačenije. A Amorphis samo treba nastaviti ovo što radi, temeljito i vjerodostojno stvarajući glazbu koja nema loše trenutke, već samo manje ili više dobre. I tako neumorno i s prepoznatljivim pristupom kročiti kroz četvrto desetljeće svog postojanja i stvaralaštva, kao odličan primjer uspjeha temeljnog na dugotrajnosti članova i postave, predanosti radu i stvaralaštvu koje, očito, nadilazi sve prepreke i stvara naraštaje vjernih pratitelja i slušatelja. Nije to niti tako loše, kada se ovako sroči, zar ne? Godina nam se polako bliži kraju i još je ostala nekolicina zanimljivih koncerata dragih nam izvođača i bendova pa tome treba posvetiti još malo pažnje i prisustvovati onome što nam dozvole mogućnosti i vrijeme. A sada bi se trebalo razbuditi, prihvatiti se odrađivanja nekih fakultetskih obaveza, a trebalo bi otići i na posao, uz što manje kašnjenje. Do sljedećeg puta...
.jpg)
