.jpg)
Proteklih dana sam nakon dosta vremena ponovno gledao Classic Albums, izvrsnu seriju dokumentaraca o nastanku nekih od najznačajnijih pop, rock i heavy metal albuma u posljednjih pedesetak godina. Paranoid, Machine Head, Electric Ladyland, The Number of The Beast, So i Rumours samo su neki od legendarnih albuma obrađenih u serijalu. U principu, radi se o making-of tipu dokumentarnog filma u kojem producenti seciraju pojedine pjesme uz prisjećanja samih glazbenika o nastanku albuma. Premda se radi o albumima koji su snimljeni u raznim vremenskim periodima, od strane drastično različitih umjetnika, jedna zanimljiva karakteristika ih stavlja u istu kategoriju. Naime, osim nepobitne činjenice da se radi o klasicima prodanima u milijunima primjeraka, svaki od tih albuma je umjetničko postignuće, koherentna i zakružena cjelina.
Uzmimo za primjer The Dark Side of The Moon, magnum opus Pink Floyda je drugi najprodavaniji album svih vremena, nalazi se samo iza Thrillera Michaela Jacksona koji drži primat sa oko 65 milijuna prodanih primjeraka. Album je ogledni primjerak produkcijske ingenioznosti, sam studio je poslužio kao instrument i izvor inspiracije za stvaranje remek-djela u kojem se isprepleteni koncepti sjedinjuju u jednu snažnu artističku tvrdnju. Dark Side je ostao na Billboard's top100 listi najprodavanijih albuma punih petnaest godina!
Međutim, već neko vrijeme se priča kako je glazbenom albumu kao formatu odzvonilo. Istini za volju, neki to govore već dvadeset godina. Koliko je koliko je situacija ozbiljna i ima li uopće budućnosti za jedan format koji je tako duboko utkan u DNK glazbe koju danas slušamo?
Nekoć, ne tako davno, glazbeni uspjeh se mjerio u milijunima prodanih albuma. Singlovi su praktički bili nužno zlo, malena reklama za kupnju novog albuma. U eri glazbenih albuma, negdje od kraja šezdesetih pa do početka ovog stoljeća, diskografske kuće su zarađivale desetke milijardi dolara godišnje na proizvodu koji je predstavljao vrhunac umjetničkog dosega za glazbenike.
Svi volimo hitove, upravo nas singlovi upoznaju sa izvođačem. Ne znam kada sam posljednji put slušao greatest hits kompilaciju nekog omiljenog benda. Bend upravo postane osobni favorit nakon što slušatelj otkrije nekomercijalne dragulje na albumu, pjesme koje su često preduge ili nedovoljno kompatibilne sa aktualnom pop glazbom da bi dobile tretman singla, premda u većini slučajeva kvalitetom nadmašuju ostale pjesme na albumu. Dobar album posjeduje dinamiku koja slušatelja motivira na daljnje slušatelje i inače dislociranim singlovima daje dodatni integritet i dozu pripadnosti.
Premda albumu posljednjih godina ne ide pretjerano dobro, nedvojbeno će ostati uz nas još neko vrijeme. Postoje razlozi zašto danas ne funkcionira kao prije. Album je uvijek bio fizičko iskustvo sa vizualnim i taktilnim aspektima. Dobar cover je prodavao primjerke. Čak su i audio-kazete sadržavale artwork sa textovima pjesama, uz albume su dolazili posteri i naljepnice što je svakako uvećalo poželjnost proizvoda. Rijetki se vjerojatno sjećaju music-shopova. Odlazak u trgovinu prepunu glazbenih medija svih vrsta i oblika je bio pravo religijsko iskustvo. Čovjek uvijek lakše percipira materijalno od nematerijalnog, premda danas imamo internet koji nam pruža pristup apsolutno svemu, teško može parirati višesatnom listanju kroz albume na policama, dok nam upušeni trgovac na kraju ne uvali neke anonimuse pod novi Megadeth samo da nas se riješi. Ali cijene albuma, posebice u nas su bile odvratno visoke, čak i u slučaju domaćih izvođača. Naravno da u svijetu streama i downloada nema mjesta za prenapuhane cijene.
Možemo razglabati o padu kvalitete unedogled, kvaliteta glazbe u globali značajno ne varira, jedino se glazbeni ukus masa mijenja. Za eventualni pad albuma kao formata najveći dio krivice zapravo snose slušatelji jer se glazba sve manje sluša aktivno, vrti se negdje u pozadini, iza nekoliko digitalnih aplikacija. Činjenica je da ljudi danas manje čitaju, manje slušaju i u konačnici manje razmišljaju. Već sam pisao o tome kako je svijet glazbe previše trom da slijedi korak tehnologije, ali u dobroj mjeri kaska i za suludim stilom života koji danas prevladava. Odlaskom music-shopova i sličnih izvora glazbe u ropotarnicu povijesti dolazi do pada prodaje CD-a, dok nove generacije nikad nisu usvojile taktilan pristup nosačima zvuka i potrebu za posjedovanjem fizičkog medija.
Također se postavlja legitimno pitanje da li je glazba današnjice prerasla tradicionalan format albuma? Album kao takav nikad nije posebno dobro odgovarao nekim glazbenim stilovima. Klasična glazba, stvarana u nekom drugom vremenu teško korespondira sa tako konzumerističkim formatom. Brojni prog-rock aktovi su znali izdati albume sa svega tri-četiri skladbe drastično različitog trajanja što je rezultiralo disproporcionalnim i neizbalansiranim cjelinama. Danas, ukoliko pričamo o mainstreamu, nalazimo se u invaziji EDM-a i popa s jedne strane imamo ljude koji snimaju 3-minutne singlove, krojene za radio airplay i DJ-e čiji mixevi katkad traju i preko sat vremena. Preostaje nam vidjeti kako će neki novi i nadolazeći glazbeni pravci redefinirati način kako konzumiramo glazbu.
Našlo se malo mjesta i za poetsku pravdu. Dok album polako ali sigurno odlazi u povijest, pridružuje mu se i .mp3, format koji je prije dvadesetak godina svojim dolaskom na neki način označio početak kraja za glazbene albume. Veći internetski bandwidth omogućuje lakše i jeftinije raspolaganje .flac datotekama, a YouTube i ostali gigantski stream servisi čine održavanje i skupljanje osobnih fonoteka na hard disku u velikoj mjeri redundantnim.
Moja bojazan dolazi iz spoznaje da se snima sve manje albuma (u odnosu na broj ljudi koji se profesionalno bavi glazbom), što zbog rentabilnosti, što zbog snažnih fluktuacija na glazbenom tržištu. Glazbenici danas većinu prihoda nalaze u live nastupima. Razočaran sam, primjerice, što Chickenfoot, sjajna rock supergrupa odustaje od snimanja trećeg albuma, jednostavno ga ne mogu prodati u dovoljnim količinama da pokriju troškove snimanja. S obzirom da članovi imaju druge značajne projekte, turneje im nisu dovoljno velike da rad na novom materijalu donese bilo kakav prihod. U svijetu recikliranih pjesama i plastičnih pop-zvijezda pokazuje se profitabilnijim i jednostavnijim snimiti pokoji single za radio, pridružiti mu spot (koji će generirati dovoljan broj klikova) i zatim prodavati ekskluzivne mixeve i remixeve.
Hoćemo li ostati upamćeni kao generacija koja je efektivno ubila album samo da možemo kliknuti na sljedeću pjesmu? Vrijeme će pokazati, premda nisam optimist. Na svu sreću, samnom se ne slaže Steven Wilson, vjerojatno najkreativniji čovjek u današnjem svijetu rocka. Zbilja, njegov aktualni album Hand. Cannot. Erase. je genijalan, a Wilson tvrdi kako će uvijek postojati publika željna dobrog albuma, kao što rock i metal scena vjerojatno neće podleći ovim mainstream trendovima. Gubitak relevantnosti albuma možda nije loša stvar, možda će ih snimati samo oni koji imaju nešto za snimiti, bez nepotrebnih fillera koji kvare balans konačnog rezultata. Arctic Monkeys i The Black Keys su rasturili proteklih godina, ove godine Muse, Faith No More i Blur su, između ostalih, isporučili sjajne albume. Sve to je premalo, tužno će zaključiti mnogi, ali odbijam završiti na negativnoj noti. Neuništivi Iron Maiden za nešto više od mjesec dana izdaju prvi dvostruki album u svojoj dugotrajnoj karijeri. Da, dvostruki.Album je mrtav? Not today.
-(23).jpg)
