Postani fan na Facebooku ako već nisi!

IZVJEŠTAJ BY HRVOJE TELIŠMAN

BOBI WINE: NARODNI PREDSJEDNIK
Christopher Sharp, Moses Bwayo

Petak je dan za fenomenalne fimove na Zagreb DOXu. Bobie Wine je jedan od dva filma koja sam poželio pogledati i nisam požalio. Osjećaj koji imate tijekom gledanja i onaj naboj za pravdom nakon su
top. Možete pretpostaviti da je riječ o filmu koji tematizira borbu za pravdu, ljudska prava - i u pravu ste.
Film govori o poznatom pjevaču, a kasnije aktivistu i političaru iz Ugande - Bobie Wineu, samoprozvanom kralju geta Kempale (naravno i on se sprda s tim naslovom). Nestvarna je to priča za današnje vrijeme o borbi protiv diktature Yowerija Musevenija koju na čelu opozicije predvodi Bobi Wine. Tko je Bobi? Bobi je uberpopularan pjevač iz Ugande, roÄ‘en i odrastao bez roditelja u getu Kempale. ÄŒovjek je to visoke empatije za svoj napačeni narod koji je jedan od najmlaÄ‘ih populacija na svijetu (naime ¾ Ugande čini stanovništvo ne starije od 35 godina). Uganda je, kako u filmu kažu, zemlja koja ide iz diktature u diktaturu i nema mirnog prelaska od jednog predsjednika na drugog.
Sve su to motivi za našeg heroja dana, jer ovo je prikaz pravog heroja koji se po cijenu svojeg života zalaže da se njegova zemlja demokratizira. Gledajući film na trenutak možete zbog tijeka i dinamike dogaÄ‘aja prikazanih na filmu (koji su toliko nevjerojatni i nestvarni) pomisliti da riječ o nekom hollywoodskom akcijskom filmu, no sve je brutalno iskreno prikazano. Od snimki premlaćianja, pucanja po nenaoružanim prosvjednicima, do onog najtužnijeg a to je opravdanja Musevenija za sve zločine koje je počinio kako bi spriječio pobjedu običnih ljudi koje zastupa Bobi.
Zbog dinamike i nevjerojatnih prizora koji su proizašli što iz arhive, a što većinom nastali tijekom praćenja dijela životnog puta Bobija Winea (njegove muzike i stihova kojima i danas progovara protiv represije diktatorskog režima Ugande) ovo je film koji se na festivalu ne smije propustiti. Svakako to je film dana, a možebitno zbog prikazane teme i odlično režiranog filma - najbolji film festivala.

OPASNO
Karl Malakunas

Film je o nekolicini hrabrih ljudi. Jedna je El Nida Nieves - gradonačelnica jednog od mjesta na velikom Filipinskom otoku Palawanu. Drugi su odvjetnik Bobbie i njegov tim u kojem se ističe jedan pojedinac Tata. Oni su moderni, izolirani i proganjani borci za okoliš na svojem otoku koji izlažu svoj život te kreću u borbu protiv korumpiranih političara koje predvodi guverner otoka, te kako će se kasnije ispostaviti - sam predsjednik Filipina. Naši hrabri pojedinci odlaze u džunglu ne bi li prekinuli nelegalnu sječu stoljetne šume i pretvaranje njihove zemlje u farme. Izlažući se pogibelji i tijekom snimanja filma jedan od ovih odvažnih ljudi koji goloruk s nekolicinom ljudi
odlazi u šumu - kapetan Ruben Arzaga, nažalost i pogiba. Ostalim sudionicima filma se prijeti i proglašava ih se personama non grata ili ih se neosnovano optužuje da su dio narko kartela – i to od strane predsjednika Filipina. Dakle, predsjedniku je kišobran za korupciju poslužila navodna borba filipinske vlasti protiv droge.
Užas i horor s kojim se moraju ovi ekološki ratnici suočavati je uz fenomenalnu kameru i fotografiju glavni razlog što se ovaj film apsolutno ne smije propustiti.

IZVJEŠTAJ BY ANASTAZIJA VRŽINA

NOTHING COMPARES
Kathryn Ferguson

Za ovaj, takoÄ‘er "čisti" glazbeni film, uistinu sam mislila da će biti jedna od zvijezda festivala, ali na kraju tome nije bilo tako. Plan je bio da ga se pogleda još u utorak kako bismo mogli "reklamirati" drugu projekciju koja je bila jučer, no nije bilo suÄ‘eno. Ne znam da li da ga pohvalim dovoljno da vas potaknem na gledanje istog u nekoj prilici kada vam se ukaže.

NagraÄ‘ivana redateljica Kathryn Ferguson je napravila zanatski odličan film o pop ikoni Sinéad OʼConnor, s vrlo uskim fokusom na umijeće, utjecaj i nasljeÄ‘e O'Connor. Vrlo uskim i kratkim. "Nothing Compares" prati uspon Sinéad OʼConnor do svjetske slave, te prikazuje kako je na svom vrhuncu podizala glas protv svega što je smatrala nepravdom, sve dok zbog svoje ikonoklastične osobnosti nije "izbačena" iz pop mainstreama, no publika je ta koja te podržava ili ne, a tu je takoÄ‘er gubila bitku, što zbog nerazumijevanja iste za njen aktivizam, što radi svoje drastičnosti i, budimo precizni, svoje mentalne nestabilnosti, koja joj je i službeno dijagnosticirana mnogo godina kasnije, a ne podmetnuta tih godina slave kada su je razne strukture pokušale diskreditirati ili barem (djelomično) uništiti karijeru.

Ovaj film prati OʼConnor od 1987. do 1993, i donosi autorski, bogat filmski portret neustrašive umjetnice kroz suvremenu feminističku prizmu. Ipak, kao dokumentarna biografija je prilično manjkav. Neki dijelovi njenog života koji su u filmu prikazani, spomenuti i od same O'Connor ili na koje se referira materijalom (glazbeni spotovi, koncerti, dosad neviÄ‘ene snimke iz tog razdoblja i intervju sa mladom OʼConnor), zamućuju neke činjenice bez kojih realno ne dobivamo cijelu sliku o njoj (njeno djetinjstvo i odnosi oca i majke, njen privatan život, suradnja sa Princeom, njene kontradiktorne izjave i aktivnosti koje u najmanju ruku dovode u pitanju tu njenu autentičnost).
Suradnja s Princeom je tu naročito pogrešno izbačena (na odjavnoj špici je napisano da Princeova zaklada nije dala dozvolu da se njena verzija pjesme "Nothing Compares 2 U" uvrsti u film, pa je to možda bila mala "osveta" redateljice) - ali da nije bilo te Princeove pjesme i globalnog hita radi kojeg je i postala planetarno poznata, mi danas ne bismo pričali o O'Connor uopće.

Dobro u filmu je što redateljica nudi dodatne uvide suvremenih umjetnika, glazbenika i  društvenih komentatora koji analiziraju šire teme irske povijesti, politike i globalnog aktivizma, a koje su definitivno povezane s djelovanjem O'Connor. Najvrednije u filmu je dio koji raskrinkava irski patrijarhalni toksični odnos spram ženama, ali ne samo irski. Film bi bio daleko bolji da je fokus bio na tim širim temama (koje je O'Connor "raspravljala" u i s javnosti i bila njihova glasnogovornica), ili da se jače fokusiralo na samu O'Connor ali bez glorificiranja iste, odnosno da film o O'Connor ne završava tako naglo još u njenom naponu snage početkom 90.-tih, jer je ona itekako još živa i aktivna, ali i prilično kontradiktorna što se pokazalo u godinama nakon, pa naravno da to nije "pasalo" u ovaj film. Kao da se željelo prikazati samo onaj dio O'Connor kojem možemo priljepiti etiketu svojevrsne Joan d'Arc. Prikazana prilično dvodimenzionalno, izgleda kao da je ideja filma bila da se O'Connor njime, uvjetno rečeno, rehabilitira u očima šire javnosti.

Mi koji smo pratili O'Connor u real-timeu (isto smo godište) od početka, znamo koliko je kontradiktornosti, demantija i isprika na neka svoja djela (ne glazbena dakako) O'Connor tijekom godina dala ("pogazila samu sebe") i što je sve kasnije isplivalo na vidjelo. Primjerice, promijenila je svoje ime dva puta (zadržala je dakako ovo svoje umjetničko), mijenjala religije i trenutno je muslimanka koja nosi hidžab, a svi "bijelci su smeće" (muslimani se kao ne računaju "bijelima"). Do ovog zadnjeg sve to nije ništa problematično da se ona ne prikazuje kao ultimativna free-women ikona. Sigurna sam da je bila autentična u svoje vrijeme i osobno mi je bila totalno cool, no nisam baš sigurna da joj traume toliko iznakazile život (traume za koje i ne znamo da li su zaista i bile baš toliko veće od prosjeka nesretnijih ljudi, barem po onome što u filmu saznajemo, majka "luÄ‘akinja" i naizgled baš super otac koji se možda nije mogao nositi s majkom? - krala je kao klinka i tako završila u instituciji, ergo traume - djeluje prejednostavno).

Gledala sam je uživo dva puta i iako je uistinu talentirana i upečatljiva pjevačica sa stavom koja je nekoliko puta u svojoj mladosti baš bitno reagirala (ukazivanje na prava žena i pedofiliju u irskoj katoličkoj crkvi) - moram reći da nisam imala dojam da je netko jako bitan ispred mene. Više djeluje kao krhka, prkosna, izgubljena, ljuta i ranjiva žena koja i dalje traži samu sebe.
Ako znate nešto više o Sinéad OʼConnor film vam neće biti naročiti hit, ako ne, našli ste novu heroinu.

SVE JE U REDU, KRUMPIRI PO SLIJEDU
Piotr Jasiński

Ovaj zabavni kratki film govori o pograničnom političkom sukobu Poljaka i ÄŒeha. Poljski rudnik ugljena Turow štetno je utjecao na okoliš kraj češko-poljske granice, te dizao tenzije u meÄ‘unarodnim odnosima. Poljacima je Turow izvor egzistencije, dok se češki lokalci boje mogućeg širenja pogona koje bi dovelo do manjka pitke vode i drugih ekoloških problema. Nakon što se češka vlada požalila Europskom sudu, poljskoj je odreÄ‘ena dnevna kazna od 500.000 eura dok se problem ne riješi. Tisuće Poljaka boje se da će ostati bez posla. Jedna od njih, 51-godišnja Teresa, čija obitelj radi u pogonu, odlučuje se boriti protiv ÄŒeha - na lokalnom natjecanju u krumpir-salati. Tradicionalno natjecanje prerasta u važan dogaÄ‘aj, a Poljaci i ÄŒesi se u konačnici dogovore oko kompromisa: rudnik će još raditi barem do 2044, a Poljaci će poduzeti sve da se utjecaj rudnika na okoliš smanji na minimum.

ARALKUM
Mila Zhluktenko, Daniel Asadi Faezi

Aralkum je bolna, postapokaliptična priča u formatu kratkog filma o mukotrpnom životu nakon obilja i - života. Na području centralne Azije, izmeÄ‘u Uzbekistana i Kazahstana, do 1960. je postojalo veliko jezero - Aralsko More, četvrto najveće u svijetu. Nepredvidih, snažnih vjetrova i valova s obiljem ribe, prepuno flore i faune. Stanovnici koji su okruživali Aralsko More većinom su se bavili ribarenjem. Od 1960. godine jezero se počelo sušiti, djelomice radi utjecaja klimatskih promjena, većinom kao posljedica smrtonosnih ljudskih radnji  - tada su Sovjeti preusmjerili rijeke koje su jezero punile na stepu koju su navodnjavali radi polja pamuka. Od 68,000 m2 do 2014. od Aralskog Mora ostalo je još samo par siromašnih "flekica" vode koje danas možete vidjeti na Google maps. Stari ribar koji nas šutke vodi kroz film i Aralkum - Aralsku pustinju - isplovio je 2014. posljednji s tri prijatelja na ono malo vode što je od jezera ostalo i ulovili su samo jednu ribu, koju su podijelili na četiri obitelji.
Od obilja do neimaštine, gladi, velike ekološke katastrofe, a područje se danas smatra takoÄ‘er i velikim zdravstveno rizičnim područjem. Šokantan i upečatljiv film.