Kolumne

Značajni koncertni hard rock albumi druge polovice sedamdesetih

Sedamdesetih je godina vrijedilo nepisano pravilo da se rock izvođač do kraja potvrđuje tek kada snimi uvjerljiv, kvalitetan i barem donekle komercijalno uspješan koncertni album. Gotovo svaka grupa koja je držala do sebe imala je ambiciju izbaciti na tržište što suvisliji, koherentniji i energičniji live uradak već nakon tri ili četiri studijska izdanja.

Objavljeno: 02.08.2019. 13:18

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Značajni koncertni hard rock albumi druge polovice sedamdesetih

 U desetljeću kojim su dominirali hard rock giganti, kao i svirački izuzetno potkovani majstori progresivnog izričaja, za koje je spektakularan nastup uživo, prošaran blistavim, često i produljenim i improviziranim solo dionicama, bio karakteristična osobina, ambicija prikazivanja svega što se može izvesti uživo, i to u obliku LP-a, po mogućnosti dvostrukog ili čak trostrukog, bila je svojevrsna norma; nešto što se podrazumijeva. Međutim, druga polovica desetljeća o kojemu je ovdje riječ često se percipira isključivo kroz prizmu dolaska punka i new wavea. I, posljedično, momentalnog narušavanja ugleda i važnosti tzv. rock dinosaura, tj. grupa u rasponu od Led Zeppelina do Emersona, Lakea & Palmera. Međutim, neki izvođači koje ne svrstavamo u specifičnu pošast (šalim se, ali u svakoj šali pola istine) koja je zahvatila svijet oko 1977. godine upravo su u drugoj polovici sedamdesetih snimili legendarne, izuzetno važne i ponekad zapanjujuće efektne koncertne albume. Nitko ne može negirati barem jedan oblik utjecaja (tada) novih zbivanja na već etablirane izvođače. Naime, neke je eksplozija popularnosti grupa poput The Clasha i Sex Pistolsa na neki način natjerala da se zamisle i eventualno inkorporiraju tvrđi, brži i minimalistički zvuk u svoj opus. O tome sam već pisao glede, primjerice, Judas Priesta ili Motorheada. Naravno, te su vrste utjecaja bile uzajamne, višesmjerne i reverzibilne. Međutim, moj je dojam da su fascinantna live ostvarenja o kojima ću ovdje ukratko nešto napisati postigla svoj status prvenstveno zbog same glazbe koja se nalazi na njima. Usprkos nečijoj mogućoj percepciji o tome što je tih godina bilo „u điru“, a što nije. Usporedbe s ovim ili onim pokretom, kao i eventualne priče o izuzetnoj važnosti vizualnog imidža, ne drže vodu, pa čak niti u slučaju Kissa i njihovog albuma „Alive“ (1975), kojemu nikakva šminka ne bi pomogla da nije sadržavao iznimno snažan materijal. O toj izvanrednoj prekretnici u karijeri našminkane njujorške četvorke ovdje ipak neće biti više spomena. Navest ću nešto o šest koncertnih hard rock albuma koji su objavljeni u periodu od 1976. do 1979. godine. Te su ploče prikazale svoje tvorce u najboljem mogućem svjetlu, donekle izvršile utjecaj i na neke mlađe glazbenike, postigle veći ili manji tržišni uspjeh, te ostale trajno upisane u rock antologije. Često se posprdno govorilo da je punk spasio rock glazbu i definitivno poslao u ropotarnicu povijesti grupe čije su solo dionice na gitari, klavijaturama ili, ne daj bože, bubnjevima, trajale i po desetak minuta. Autori takvih izjava uopće ne razumiju muziku i ne znaju razlikovati razine relevantnosti pojedinih izvođača, a svaka takva dionica, ukoliko je prisutna na nekom od šest albuma koje ću ukratko opisati, definitivno ima svoje mjesto i glazbenu opravdanost.

Peter Frampton - Frampton Comes Alive!

Peter Frampton - Frampton Comes Alive!

Peter Frampton je počeo ozbiljniju muzičku karijeru u grupi Herd, a definitivno si je stvorio ime i ugled kao rock gitarist samim početkom sedamdesetih kao član benda Humble Pie. Njegov samostalni dvostruki koncertni album „Frampton Comes Alive!“ objavljen je u siječnju 1976., a snimljen je na četiri američka koncerta tijekom prethodne godine. To je ostvarenje predstavljalo svojevrstan šok. Frampton nije postigao znatniji komercijalni uspjeh sa svoja prethodna četiri samostalna studijska dugosvirajuća izdanja, a ovaj ga je uradak vinuo do samog vrha i ubrzo postao jedan od najprodavanijih live LP-a ikada. I u tome se krije njegov povijesni značaj. Unatoč raznim zlobnim komentarima da je riječ o ostvarenju lišenom pravog glazbenog sadržaja i da je Framptonov uspjeh racionalno neobjašnjiv, „Frampton Comes Alive!“ je impresivna zbirka pjesama odsviranih s entuzijazmom, strašću i, naravno, instrumentalističkom kompetencijom par excellence. Produljene verzije originalnih studijskih brojeva, ekstatične solo dionice, izuzetno emotivni trenuci (poput izvedbe pjesme „Lines on My Face“) i prisustvo kompozicija „Show Me the Way“ i „Baby I Love Your Way“ kojima je ovaj album pomogao da postanu hitovi i bezvremenski klasici – sve su to bili faktori kojima se Framptonov uspjeh '76. može itekako racionalno objasniti. Neki bi dodali da je i vakuum prije pojave punka bio sretna okolnost. Glazbeno, riječ je o relativno konvencionalnom, uglavnom gitaristički orijentiranom hard rocku, utemeljenom na uobičajenoj pentatonici, ali odsviranom prvoklasno, uvjerljivo i suvereno. Akustične balade poput „All I Want To Be (Is By Your Side) pomažu u dodatnom popravljanju dojma i prikazuju Framptona kao iznadprosječnog vokalista koji može osjećajno i kompetentno odraditi svoj posao i na tom planu. Sladunjavost je na pjesmama ljubavne tematike uglavnom uspješno izbjegnuta, a treba spomenuti još i frapantnu, nabrijanu, žestoku i pomalo usporenu „Jumpin' Jack Flash“, produljenu verziju klasika The Rolling Stonesa. Vrhunac albuma ukazao se u liku atmosferične pjesme „Do You Feel Like We Do“, ovdje izvedene u četrnaestominutnoj verziji. Korištenje gitarističkih efekata, točnije talk boxa, uopće nije ispalo pretjerano i isforsirano, a promjene tempa, mirniji središnji dio (pomalo jazzy) obilježen klavijaturama Johna Maya (kojega je Frampton tijekom izvedbe pjesme, pod utjecajem tko zna čega, prekrstio u Boba) i završna provala energije, elementi su putem kojih ova kompozicija odvodi slušatelja izravno u rock raj, ukoliko takvo nešto postoji. Oko „Frampton Comes Alive!“ nema neke duboke filozofije. Riječ je o utjelovljenju rock slavlja sedamdesetih; simbolu epohe. To je kolekcija uživljeno i energično odsviranih, uglavnom ekstenzivnih verzija skladbi gitarista i pjevača iz Kenta. Krcatih improvizacijama, naravno – Frampton je fenomenalan gitarist s jedinstvenim osjećajem za ritam i melodiju. Oni koji ovo smatraju ispraznim, promašenim, pretencioznim, patetičnim i pompoznim, promašili su, što bi se reklo, „ceo fudbal“. Deluxe izdanje iz 2001. s nekoliko dodanih brojeva nije previše narušilo originalni ugođaj dvostrukog LP-a iz 1976.

Ted Nugent - Double Live Gonzo!

Ted Nugent - Double Live Gonzo!

Ted Nugent, razulareni „Motor City Madman“, pokrenuo je solo karijeru nakon konačnog raspuštanja detroitskog sastava The Amboy Dukes sredinom sedamdesetih. Nije mu trebalo dugo da svoju frenetičnu svirku te ekstravagantan i pomalo bezobrazan i vulgaran pristup, krcat seksističkim dosjetkama, predstavi uobličene u dvostruki koncertni album „Double Live Gonzo!“. LP je objavljen u siječnju 1978. godine, a snimljen je na šest američkih koncerata u gradovima poput Nashvillea i San Antonija tijekom 1976. i 1977. Uz pomoć relativno samozatajnog suradnika, gitarista i povremenog pjevača Dereka St. Holmesa, kao i pouzdane ritam-sekcije sastavljene od basista Roba Grangea i bubnjara Cliffa Daviesa, The Nuge je ostvario snimku uživo visokog intenziteta. Nabijena furioznim solo dionicama na njegovom vjernom Gibson Byrdlandu, zatim karakterističnim vrištećim vokalnim dionicama, poslovičnim produljenim verzijama studijskih originala (neki od njih bili su još iz vremena The Amboy Dukesa) i ponekad vrtoglavim improvizacijama, ova ploča zaslužuje reputaciju jednog od pet najboljih koncertnih albuma nekog sjevernoameričkog rock izvođača svih vremena. Hit „Cat Scratch Fever“ na kraju je čak spadao u manje inspirirano izvedene brojeve na albumu. „Gonzo“ je trominutni vatromet energije prožet Nugentovim vrištanjem i brzom izmjenom kratkih solaža s temeljnim maštovitim i efektnim riffom. Obrada standarda „Baby Please Don't Go“ energijom i ugođajem nadmašuje bilo koju drugu verziju dotične pjesme, pa čak i onu AC/DC-evu. A „Great White Buffalo“ je posebna priča. To je jedna od onih stvari idealnih za „urlanje uz stereo“, kako se slikovito izrazio jedan naš poznati rock kritičar. Izuzetno dopadljiv gitaristički riff, gradnja atmosfere kroz mirniji središnji dio, tekst s tematikom Divljeg zapada, s kojim se jedan notorni obožavatelj Bonellijevih stripova (poput mene) može vrlo lako identificirati, te završna ekstatična erupcija žestine, elementi su koji dugo ne izlaze iz glave. „Stranglehold“ i „Hibernation“ obje traju dulje od deset minuta i pokazuju svu vještinu Uncle Teda i St. Holmesa. „Wang Dang Sweet Poontang“ je tipična Nugentova varijacija na temu seksa, a privođenje pjesme kraju kroz još jednu „nugentovsku“ solo dionicu na gitari prava je metafora za seksualni vrhunac, tj. muzički odraz orgazma. Tko ne vjeruje – neka posluša. Moje je skromno mišljenje da u tom kontekstu dotična pjesma ne zaostaje mnogo za „Whole Lotta Love“ Led Zeppelina. Nugent je definitivno lud; ekstremni je desničar i još mu se mnogo toga može prigovoriti, ali „Double Live Gonzo!“ je sve što jedan pravi zaljubljenik u hard rock može očekivati od live albuma. Evidentna ukorijenjenost u američku tradiciju, blues i zvuk Srednjeg Zapada, ali na tipičan način Nugenta iz sedamdesetih, može biti samo dodatni argument za preslušavanje ovog remek-djela, apsolutnog vrhunca karijere luđaka iz Michigana. Prava muzika za malo pomaknutiji tulum, ljudi.

Cheap Trick - Cheap Trick at Budokan

Cheap Trick - Cheap Trick at Budokan

Članovi Cheap Tricka su na početku karijere stalno bili euforično dočekivani od strane japanske publike, pa niti dvije večeri krajem travnja 1978. u kultnoj dvorani Nippon Budokan u Tokyju nisu bile iznimka. Zafrkantski nastrojena grupa iz Illinoisa koja je svojom izuzetno prijemčivom kombinacijom hard rocka i pop senzibiliteta (jedan su od prvih sastava u povijesti kojima je istinski odgovarala žanrovska odrednica power popa) tada dovela gomilu vrištećih japanskih tinejdžerica do ekstaze, nije se nadala ogromnom uspjehu izvrsnog live albuma „Cheap Trick at Budokan“, objavljenog u listopadu 1978. Početno objavljen samo u Japanu, LP je objelodanjen u ostatku svijeta početkom 1979. i tijekom te godine postigao je ogroman uspjeh, postavši uvjerljivo najprodavanije izdanje kvarteta iz Rockforda. Bila je to jednostavna, distorzirana i glasna svirka koja je donekle odražavala neke od tipičnih punk manirizama, ali također i omogućavala marljivom i nadarenom gitaristu Ricku Nielsenu (inače i glavnom generatoru humora na sceni) da dođe do izražaja. Uobičajeni uvodni diptih „Hello There“/“Come On“ služio je kao pozdravljanje i motivacija za ostatak koncerta, a dalje su slijedili melodiozni, pamtljivi i dinamični momenti poput skladbe „Big Eyes“. Na devetominutnoj izvedbi pjesme „Need Your Love“ bend se, iskreno rečeno, ipak pomalo i gubio, ali strana B je donijela sve same glazbene dragulje. Razigrana hard rock/pop prerada klasika Fatsa Domina „Ain't That a Shame“; pomalo šećerasti, ali nevjerojatno zarazni hit „I Want You to Want Me“ (originalno s albuma „In Color“ iz 1977.); zatim „Surrender“, svojevrsna himna tinejdžera u životnim nedoumicama; „Goodbye Now“ kao oproštajna varijanta „Hello There“; konačno, furiozna, ali popična „Clock Strikes Ten“, dostojan oproštaj od albuma. Naknadno prošireno izdanje pod nazivom „The Complete Concert“ malo je narušilo snagu i efekt originalnog LP izdanja, jer se pokazalo da je snimka cijelog koncerta s točnom kronologijom pjesama ipak pomalo zamorno iskustvo. Međutim, pružilo nam je, primjerice, fenomenalnu obradu pjesme grupe The Move „California Man“, nabrijaniju i definitivno bolju od originalne verzije, ako bi se moralo ići u međusobnu komparaciju. Cheap Trick je u svojim boljim vremenima bio vizualno lako prepoznatljiv sastav. Nielsen sa svojom šiltericom i izgledom preizraslog klinca; plavokosi pjevač, gitarist i idol šiparica Robin Zander; bubnjar Bun E. Carlos s imidžom sredovječnog računovođe, brkat, lagano proćelav, s naočalama, u bijeloj košulji…  Slušajući „Cheap Trick at Budokan“ točno možemo vizualizirati članove grupe koji se dobro zabavljaju svirajući na pozornici.

AC/DC - If You want Blood You've Got It

AC/DC - If You want Blood You've Got It

Ako želite krv… Vjerojatno je proliveno i nešto krvi, ali zasigurno je poteklo na hektolitre znoja tog 30. travnja 1978. u Apollo Theatreu u Glasgowu. Koji datum! Na drugom kraju svijeta, u Japanu, Cheap Trick je već bio odradio jednu od svojih svirki u Budokanu, a AC/DC je nakon nekoliko sati „prašio“ u Škotskoj, rodnom kraju braće Young. Taj je nastup zabilježen na vinilu u obliku legendarnog live albuma „If You Want Blood You've Got It“, objavljenog u listopadu iste godine. Ovdje se zapravo nema previše toga za napisati. Suludo je očekivati od AC/DC-a iz tog perioda, kada je neprežaljeni Bon Scott bio na svom vrhuncu, išta manje od predanog i žestokog rock'n'rolla i boogieja, a od Angusa išta manje od njegovog klasičnog paradiranja i ludovanja po bini, sve do zadnje kapi znoja. Ovaj koncert (i album na kojemu je jedan njegov dio ovjekovječen) nije iznimka. Od uvodne „Riff Raff“ (s tada aktualnog, genijalnog, ali tragično podcijenjenog studijskog albuma „Powerage“), preko „Problem Child“ i majstorski izvedene „Whole Lotta Rosie“, sve do produljene verzije himne „Let There Be Rock“ i kratkog brzog boogieja „Rocker“. Sve je tu na svome mjestu. Ništa se ne mora oduzeti i dodati. AC/DC je imao i boljih službenih live snimki, ali 95 % bendova može samo sanjati o ovako kvalitetnom koncertnom izdanju.

UFO - Strangers in the Night

UFO - Strangers in the Night

Virtuozni gitarist Michael Schenker podignuo je londonski UFO na višu razinu svojim dolaskom u grupu, i to već znaju i vrapci na grani. To se dobro vidjelo, točnije čulo, već na nekoliko njihovih studijskih albuma sredinom sedamdesetih, poglavito na prvom pojavljivanju poročnog Nijemca, nazvanom „Phenomenon“ (1974) i albumu „No Heavy Petting“ (1976) na kojemu je svoj primjetni doprinos dao i privremeni član Danny Peyronel, klavijaturist rođen u Argentini. Nakon odmaka od nemuštog eksperimentiranja sa space rockom na početku karijere, UFO je do kraja dekade postao jedna od perjanica blistavog hard rocka; jedan od najuspjelijih egzemplara dotičnog žanra u sedamdesetima. Vrhunac Schenkerove faze u grupi predstavljao je fascinantni dvostruki koncertni album „Strangers in the Night“, snimljen tijekom američke turneje 1978., a objavljen samim početkom 1979. Što se tiče pojedinih pjesama, gotovo su sve izvedene bolje, dinamičnije i poletnije nego u studijskim varijantama. Highlighte je teško izdvojiti. „Let It Roll“ je briljantan primjer Schenkerovog sviračkog umijeća. Odsvirana je s furioznom energijom te se definitivno može smatrati izvrsnim primjerom stvari od kakvih su krajem sedamdesetih bili sačinjeni snovi tipičnih headbangera. „Love to Love You“ počinje gromoglasno da bi se ubrzo pretvorila u nježnu ljubavnu pjesmu s prilično čujnim klavijaturama Paula Raymonda i emotivnom stranom vokala Phila Mogga (čija je srednje visoka boja glasa inače izvrsno pristajala ovakvom tipu hard rocka). Dotična pjesma završava u frenetičnom Schenkerovom gitarističkom krešendu, još jednom momentu koji garantira dovođenje poklonika hard rock i metal legende iz Hannovera u ekstazu. Uostalom, malo koja izvedba na ovom sjajnom koncertnom albumu to ne garantira. Prilično jednostavna, ali izravna „Natural Thing“, koja je otvarala prvu ploču originalnog dvostrukog LP izdanja, s tekstom koji sadrži neke od zabavnijih seksualnih aluzija na rock sceni sedamdesetih, prelazi u „Out in the Street“, ispresijecanu zanimljivim izmjenama tempa, blažim ambijentalnim dionicama na klavijaturama i uobičajenim žestokim Schenkerovim soničnim napadom na svojoj „Gibson Flying V“ gitari. „Doctor Doctor“ je besmrtni klasik, ovdje izveden znatno uvjerljivije, žešće i dinamičnije nego na spomenutom albumu „Phenomenon“ na kojemu se originalno pojavio. „I'm a Loser“ je još jedna provala strasti na kojoj se uz, naravno, Schenkera, ističe i Moggov uvjerljiv vokal. Kombinacija čistoće tona i svojevrsne ulične uvjerljivosti učinila ga je jednim od mojih osobnih favorita među hard rock frontmanima iz tog perioda. Slušajući Mogga vrlo su se lako mogli zamisliti zadimljeni pubovi i lake žene - kao u pjesmi „Cherry“, primjerice - ili beskućnici na londonskim ulicama, kao u spomenutoj „I'm a Loser“. „Rock Bottom“ je neosporni tour de force UFO-a. U ovoj izvedbi trajala je više od jedanaest minuta i omogućila Schenkeru da se razmaše do neslućenih visina. Ponovno izdanje albuma iz 1999. sadržavalo je dvije pjesme kao bonus: „Hot'n'Ready“ i već spomenutu „Cherry“. Također, redoslijed skladbi bio je izmijenjen.

Queen - Live Killers

Queen - Live Killers

Queen je do kraja sedamdesetih postao rock institucija. Trendovi su se mijenjali, a ekstravagantni i eklektični britanski kvartet naspram njih se odnosio na tri načina u gotovo jednakom omjeru. Sam ih je stvarao, uskakao u njih preko noći ili ih relativno uspješno ignorirao. Nakon raznovrsnog i donekle eksperimentalnog studijskog albuma „Jazz“ (1978) kojega su neki kritičari sasjekli uz nebulozne argumente, Queenovci su odlučili realizirati koncertno full-length izdanje. Rezultat te ideje bio je „Live Killers“, snimljen tijekom prve polovice 1979. godine na koncertima u sklopu europske turneje kojom  su promovirali spomenuto ostvarenje iz prethodne godine. Poprišta su uglavnom bile dvorane u njemačkim gradovima poput Bremena, Frankfurta, Münchena itd. Album je, naravno, bio dvostruko izdanje, a objavljen je u lipnju '79. Prema njemu ću možda biti i suviše blagonaklon. Naime, to je bio prvi koncertni album kojega sam kupio. Originalna kazeta već je odavno odslužila svoje, ali uspomene ostaju. Od početne, ubrzane verzije „We Will Rock You“, preko šarolikog (naknadno kreiranog miksanjem snimljenog materijala) medleyja sastavljenog od pjesama poput „Killer Queen“ i „I'm in Love with My Car“ bubnjara Rogera Taylora, sve do „Get Down, Make Love“, skladbe Freddieja Mercuryja s naglašenim basom Johna Deacona, kao stvorene za soundtrack nekog erotskog filma, prva strana prve ploče originalnog LP izdanja kao da je na brzinu htjela predstaviti sva lica Queena preko kraćih i pristupačnijih pop/rock formi. Drugu stranu otvara osmoipolminutna izvedba pjesme „Now I'm Here“ na kojoj legendarni i karizmatični frontman Mercury ostvaruje odličan kontakt s publikom, a nastavak prolazi u blažem tonu obilježenom zvucima Mercuryjevog klavira i akustične gitare Briana Maya (skladbe poput relaksirajuće „Dreamer's Ball“ i dirljive balade „Love of My Life“), a prvu ploču zatvara „Keep Yourself Alive“, Mayeva energična hard rock kompozicija s debitantskog albuma grupe iz 1973. godine. Drugi dio albuma počinje u atmosferi pravog rock tuluma, i to pjesmom koju se (pre)često može čuti tijekom izlazaka u zagrebačke klubove, „Don't Stop Me Now“. „Brighton Rock“, u trajanju od oko dvanaest minuta, poslužio je kao showcase nikad dovoljno naglašenog gitarističkog umijeća Briana Maya, jedinog pravog Freddiejevog konkurenta u borbi za naklonost auditorija. Najveći aduti ostavljeni su za kraj. Nakon izvedbe „Bohemian Rhapsody“, za koju je odmah jasno da uživo nikada ne može u potpunosti rekreirati tehnički fascinantnu studijsku verziju iz 1975., album kraju privode vrsno odsvirani (hard) rock klasici. Teško je zamisliti bolji niz za završnicu: „Tie Your Mother Down“, „Sheer Heart Attack“, „We Will Rock You“ (konvencionalna verzija), „We Are the Champions“. Koncertno izdanje poput „Live Killersa“, ostvarenja koje slavi rock glazbu kao takvu i vodi nas kroz prizmu osjećaja u rasponu od vedrog raspoloženja za party do ruba suza, uz jedinstvenu karizmu i nenadmašan vokal jednog i jedinog, neprežaljenog Freddieja Mercuryja, koji se mogu osjetiti i preko starog kazetofona, ne može snimiti nitko osim Queena. Na stranu to što su sami članovi grupe bili donekle nezadovoljni konačnim rezultatom.

 

 

Originalno objavljeno 18.11.2014. na Perun.hr

Pročitaj više o temama: rock, hard rock, peter frampton, ted nugent, cheap trick, ac/dc, ufo, queen, zvonimir lucić

Ovaj članak je pročitan 3229 puta



Kalendar

THE RUMJACKS - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 26.09.2019.

26.09.2019. - četvrtak

THE RUMJACKS - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 26.09.2019.

Zagreb, Vintage Industrial Bar
60 / 80 kn

SHORTPARIS, 28.09.2019., Močvara, Zagreb

28.09.2019. - subota

SHORTPARIS, 28.09.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
50 kn / 65 kn

KAWASAKI 3P, 28.09.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

28.09.2019. - subota

KAWASAKI 3P, 28.09.2019., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
70 kn / 90 kn

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

02.10.2019. - srijeda

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

Zagreb, Močvara

STONED JESUS, 02.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

02.10.2019. - srijeda

STONED JESUS, 02.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

02.10.2019. - srijeda

BLACK MIDI - Zagreb, Močvara, 02.10.2019.

Zagreb, Močvara

KENSINGTON LIMA, 03.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

03.10.2019. - četvrtak

KENSINGTON LIMA, 03.10.2019., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar

SOULSIDE, 07.10.2019., Močvara, Zagreb

07.10.2019. - ponedjeljak

SOULSIDE, 07.10.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
65 kn / 80 kn

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

09.10.2019. - srijeda

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
60 kn

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

09.10.2019. - srijeda

CORPSESSED, GRAVEYARD, LIFE IN RUINS, 09.10.2019., Močvara, Zagreb

Zagreb, Močvara
60 kn

Rujan / 2019

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
30 

Must Read

SACRED REICH - Awakening

Recenzije

SACRED REICH - Awakening
ZLOČIN BEZ KRIVNJE: SLUČAJ COLLINI (The Collini Case)

Recenzije

ZLOČIN BEZ KRIVNJE: SLUČAJ COLLINI (The Collini Case)
TARJA - In The Raw

Recenzije

TARJA - In The Raw
MICHAEL BUBLÉ - Zagreb, Arena, 16.09.2019.

Izvještaji

MICHAEL BUBLÉ - Zagreb, Arena, 16.09.2019.
ISON - Inner Space

Recenzije

ISON - Inner Space
SONATA ARCTICA - Talviyo

Recenzije

SONATA ARCTICA - Talviyo
Otkazan zagrebački koncert grupe Beirut

Vijesti

Otkazan zagrebački koncert grupe Beirut
Počele su prijave za 11th Croatian Blues Challenge

Vijesti

Počele su prijave za 11th Croatian Blues Challenge
Veliki ARTURO SANDOVAL u Zagrebu

Vijesti

Veliki ARTURO SANDOVAL u Zagrebu
BILO JEDNOM U HOLLYWOODU (Once upon a time in....Hollywood)

Recenzije

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU (Once upon a time in....Hollywood)
Blaženstvo drugog albuma

Kolumne

Blaženstvo drugog albuma
MGLA, Martwa Aura - Zagreb, Mochvara, 06.09.2019. - galerija

Galerije

MGLA, Martwa Aura - Zagreb, Mochvara, 06.09.2019. - galerija
ARISES - Žestoki zadarski odgovor trulom i dekadentnom sistemu

Vijesti

ARISES - Žestoki zadarski odgovor trulom i dekadentnom sistemu
PURE ELECTRO PARTY:

Intervjui

PURE ELECTRO PARTY: "Kao ljubitelji glazbenog žanra dark electro, te DJ entuzijasti, došli smo na ideju raširiti tu vrstu elektronske glazbe."
EDITORS - Zagreb, MD Doma Sportova, 08.02.2020.

Kalendar

EDITORS - Zagreb, MD Doma Sportova, 08.02.2020.
EDITORS donose turneju najvećih hitova u Zagreb

Vijesti

EDITORS donose turneju najvećih hitova u Zagreb
A DREAM OF POE:

Intervjui

A DREAM OF POE: "Doom Metal is genuinely about sharing the sentiment of angst, of loss, of saudade and the darkness of one’s soul."
A DREAM OF POE:

Intervjui

A DREAM OF POE: "Doom metal predstavlja dijeljenje osjećaja straha, gubitka, "saudade" i tame nečije duše."

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK