Kolumne

Zabune, zablude (2. dio)

Objavljeno: 04.08.2014. 10:56

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Zabune, zablude (2. dio)

Judas Priest se 1973. godine, nakon nekoliko godina s frontmanom Alom Atkinsom, osobom odgovornom za osnovni koncept poznatih pjesama poput „Dreamer Deceiver“ i „Victim of Changes“ koje su se, doduše u izmijenjenom obliku, pojavile tek na izuzetno važnom drugom albumu Judasa „Sad Wings of Destiny“, konsolidirao u klasičnoj postavi: Rob Halford (vokal); Glenn Tipton, K.K. Downing (gitare); Ian Hill (bas gitara). Bubnjara namjerno ne navodim jer su oni na neki način bili potrošna roba u dotičnom bendu, sve dok 1990. nije „kliknulo“ sa Scottom Travisom. Iako je, gledano po talentu i svestranosti, najbolji bubnjar legendi iz Birminghama zapravo bio Les Binks (u grupi od 1977. do 1979.) Problem s bubnjarima u Judas Priestu zapravo je bio u tome da su (posebice) Tipton i Halford izbacivali i dovodili dotične ovisno o zvuku kojemu su težili u danom trenutku. Njihova je svirka s godinama ipak tendirala k nešto minimalističkijem pristupu i smanjenju broja tehničkih bravura. što se tiče ritma, naravno - zato je, primjerice, ograničeni Dave Holland proveo praktički cijele osamdesete u ulozi bubnjara grupe. Ali da skratim, po mojem je mišljenju na iznimno podcijenjenom prvijencu „Rocka Rolla“ (1974) upravo John Hinch bio ono što im je tada trebalo. Sasvim solidan bubnjar, pomalo mekan i jazzy orijentiran, smetao je primarno Tiptonu koji je vjerojatno najzaslužniji za naknadno odvođenje Judasa prema žešćem i metaliziranijem stilu po kojemu ih danas svi poznajemo. Od bubnjara, zna se, sve počinje, pa bi zlobnici rekli da raščlanjujem već drugi album zaredom na kojemu je svirao nedovoljno kvalitetan čovjek s palicama. Prvo i osnovno, album je bio praktički izmasakriran odbijanjem diskografske kuće Gull Records i producenta Rodgera Baina da se uvrste neke Tiptonove skladbe koje su kasnije ipak objavljene na spomenutom drugom LP-u, kao i zajedničkim (od strane grupe i producenta) kasapljenjem Atkinsovih originalnih zamisli i skraćivanjem pjesme „Caviar and Meths“ - koja se devedesetih pojavila na njegovom sjajnom solo albumu „Victim of Changes“ – na razinu kratkog i nepotrebnog instrumentala. A što tek reći o nizu od tri „pjesme“ (ako ih mogu tako nazvati) – „Winter“, „Deep Freeze“ i „Winter Retreat“ - na tri naslova nepotrebno razlomljenom i teško shvatljivom nizu eksperimentalnog trkeljanja po gitari, na kojemu tek mjestimice prosijava dobra atmosfera, i to tek kad Halford malo zapjeva. Ali nepravedno je suditi i ovome albumu izvan konteksta (loši uvjeti u studiju; relativno neiskustvo benda; blistava kasnija diskografija koja bi i bolje ostvarenje od „Rocka Rolle“ vjerojatno, komparativno gledano, ostavila u zapećku; odnosi s producentom; relativno kasni dolazak Halforda i Tiptona u grupu, te posljedično blago nesnalaženje oko pitanja što da se zapravo učini s Atkinsovom ostavštinom).


Judas Priest: "Rocka Rolla"



Judasi su ovdje zapravo ponudili nekoliko pravih dragulja – stilski u rasponu od pomalo sramežljivo metaliziranog zvuka, ali sjajnog beata i efektnog konačnog dojma (uvodna „One for the Road“), preko bluesirane „Cheater“ s usnom harmonikom i tekstom s kojim bi se mnogi mogli identificirati, sve do naslovne pjesme koju treba poslušati u live izvedbi u emisiji BBC-a „The Old Grey Whistle Test“ (travanj 1975.) da bi se shvatila njezina kvaliteta – klasične hard rock stvari s mnogo naboja i bez mnogo filozofije (pitanje je da li je tekst zaista bio o ženskoj osobi ;)) na kojoj su se Downing i Tipton već nadopunjavali sasvim korektno (bilo u kontekstu riffova, bilo kraćih solo dionica - Tiptonova završna posebno blista) i tako najavili svoj budući legendarni dvojni napad. A vrhunac je možda „Run of the Mill“. Proggy stvar na kojoj Halfordov vokal jednostavno obara s nogu, a duljina pjesme, unatoč pukotinama kroz koje mjestimično prodire blagi osjećaj zamora, zapravo ne oduzima ništa od njezine kvalitete i konačnih pozitivnih impresija o njoj. Komercijalnog uspjeha, naravno, nije bilo, kao, iskreno rečeno, niti neke veće fokusiranosti, kompaktnosti i koherentnosti LP-a kao cjeline, iako je potencijal itekako najavljen. Kasniji zadrti fanovi uglavnom su otpisivali ovaj album kao kuriozitet i proglasili period 1976./1977. pravim početkom Judasa, ali emocionalna vrijednost ove ploče za mene je osobno (što se može) prevelika, pa bih joj danas udijelio solidnih 7/10. Većina recenzenata rock časopisa onog vremena (a i naknadno stvorenih razvikanih muzičkih portala), naravno, uz obvezne iznimke, nije bila tako blagonaklona. A svi prigovori da bi Judas Priest ostao u žabokrečini opskurnosti da je nastavio stilom s prvog albuma padaju u vodu pred činjenicom da su glazbena vizija i ambicija Halforda, Tiptona i Downinga naprosto bile presnažne da ne bi odvele bend u nove hrabre pothvate i promjene glazbenih horizonata. To se jednostavno moralo dogoditi kada su se jednom riješili Atkinsove ostavštine. A i legendarna '77. i punk (koji je mnoge natjerao da se zamisle i muzički preispitaju) također su pridonijeli tome. To je jednostavno bio prirodni slijed događaja. Opcija da se nastavi sa zvukom koji je obilježio dobar dio albuma „Rocka Rolla“ zapravo nije niti postojala.



Rob Halford 1975.


Švicarski Krokus, osnovan 1975. u Solothurnu, mnogi poznaju primarno kao heavy metal/hard rock sastav osamdesetih koji je prilično generičkim riffovima, solažama i (općenito) pristupom koji je prečesto asocirao ni na što kvalitetnije ili inventivnije od bljedunjave kopije izvođača u rasponu od Judas Priesta preko Scorpionsa do AC/DC-a, najblistavije (ili najmanje blijede) trenutke ostvario albumima „One Vice at the Time“ (1982), „Headhunter“ (1983) i „The Blitz“ (1984), a što se pjesama tiče izdvojile su se „Long Stick Goes Boom“, „Screaming in the Night“, „Midnite Maniac“ i „Ballroom Blitz“, obrada grupe Sweet. Unatoč prisutnim glam/hair metal elementima, u tom kontekstu nisu bili dovoljno atraktivni da u većoj mjeri i na duge staze privuku poklonike grupa poput Mötley Crüea ili Ratta, a za istinskim veličinama poput Def Lepparda ili već spomenutih Judasa i AC/DC-a debelo su zaostajali u svakom smislu. Istina, Halford im je pjevao back vokale na pjesmi „Ready to Burn“ s „Headhuntera“. Međutim, prije promjene stila, inicirane posjetom koncertu prije spomenutih australskih velikana krajem sedamdesetih, koja je dokazala da je uistinu riječ o besramnim „bandwagon hopperima“ (iako bi zlobnici mogli – neopravdano, naravno - prigovoriti da je i fascinantni „Painkiller“ Judasa – objavljen nakon „Ram it Down“ koji je bio jedan od njihovih najgorih albuma - zapravo samo proračunato uskakanje u trend još ekstremnijeg i bržeg metala koji je uvelike ovladao krajem osamdesetih), Krokus je 1976. snimio svoj istoimeni album prvijenac koji je bio nefokusirana, ali prilično zanimljiva kombinacija različitih stilova; evidentna želja grupe da se okuša u raznim pravcima i da se glazbeno dokaže odmah na debutu. Ovdje ću istaknuti negativnu ocjenu od strane Eduarda Rivadavije, recenzenta Allmusic.coma, koji je albumu (opet kao žrtvi konteksta, tj. naknadne stilske promjene koja je, budimo pošteni, Krokusu donijela i određenu količinu komercijalnog uspjeha) udijelio mizernu jednu zvjezdicu od mogućih pet. Njegov argument da se grupa okušava u raznim stilovima, a da niti u jednome ne uspijeva, ruši se pred činjenicom da je „No Way“ zapravo jedinstvena i jako atmosferična pjesma na razmeđi hard rocka i countryja, na kojoj slide gitara dodatno popravlja opći dojam; ne predugačak broj i definitivno stvar koja se izdvaja ekscentričnošću u pozitivnom smislu. Nadalje, „Mostsaphin“ uopće nije poor man's jazz fusion, kako se Rivadavia izrazio, već dobar, relativno kratak i i fokusiran instrumental koji je na razini solidnog prosjeka u tom žanru, a „Freak Dream“ je još jedna vrlo interesantna i ugođajna pjesma s cool i efektnim zahvatima na gitari te upečatljivim ritmom - nikako besciljni soft rock kakvom ju je okarakterizirao poznati recenzent. Istina, donekle je pohvalio dvije pjesme koje je i morao: „Insalata Mysta“, zanimljiv i hvalevrijedan sedmominutni pokušaj psihodelične/progresivne jam improvizacije koja se naslanja na solidnu i pamtljivu bazičnu temu; također i „Majale“, uvodnu boogie veselicu. "Just Like Everyday" je još jedna kompozicija koja ostaje u očekivanim okvirima hard rocka tipičnog za sedamdesete, obilježena prilično generičkim gitarističkim riffom, ali i efektnim solo dionicama.


Krokus: "Krokus"




Već iz ovoga je jasno da album jest mišmaš svega i svačega, kao što reče Rivadavia, ali ne toliko u smislu kaotične i besmislene nabacanosti, već više kao simpatičan i poticajan dokaz ljubavi prema glazbi i većem broju muzičkih pravaca. Ima blijedih dijelova, naravno, čak i potpuno besmislenih („Eventide Clockworks“, srećom vrlo kratak komad na klaviru), ali konačna ocjena Krokusovog debuta ipak će reflektirati određenu (naravno, umnogome subjektivnu) dobrohotnost, i to zapravo - po mojem skromnom mišljenju - baš u kontekstu njihove kasnije diskografije koja mi nikada nije sjela upravo zato što sam u njoj čuo samo kopirantske odjeke mnogo zaslužnijih izvođača. Dakle, u slučaju „Krokusa“ trebalo bi se manje orijentirati na evidentnu nefokusiranost albuma, a više na sveukupni „feel good“ ambijent, nekoliko zaista unikatnih i ugođajnih brojeva, instrumentalističku solidnost i simpatičnu intenciju. Krokus je tada bio daleko od kasnijeg stila, vidljivo je to već i po postavi – nije bilo kasnijih perjanica grupe, pjevača Marca Storacea i gitarista Fernanda von Arba, a kasniji basist Chris von Rohr bio je na bubnjevima. Ostatak postave činili su anonimci Hansi Droz (gitara) i Remo Spadino (bas gitara), te zlosretni Tommy Kiefer (vokal, gitara) čiji relativno nenametljivi vokal, naravno, nije bio tehnički savršen, ali je kolorirao pjesme dodatnom, pomalo neodredivom atmosferičnošću. Kiefer je ostao u grupi do 1981. (na narednim albumima, počevši od „To You All“ (1977), samo kao gitarist), a 1986. je počinio samoubojstvo nakon dugogodišnje ovisnosti o heroinu. „Krokus“ je na trenutke zvučao ekscentrično, čak i pomalo poremećeno, pa bi se duhovito trebali prisjetiti da je bend tada održavao probe prije snimanja u prostorima bivše mentalne ustanove. Danas bih ovom simpatičnom djelcu dodijelio 6 ili 6,5/10. Vrlo teška dilema, pa ostajem pri ambivalentnoj ocjeni. Naravno, album je u usporedbi s prethodno navedenim izdanjima Judas Priesta, Rusha i Pavlov's Doga ipak najmanje uvjerljivo i najnekvalitetnije djelo. Konačno, Rivadavia ima pravo glede toga da su se sedamdesetih godina mnoge grupe u nemogućnosti usavršavanja u jednom određenom žanrovskom usmjerenju, tj. ne mogavši se dovoljno fokusirati, često bez mnogo pokrića sklanjale pod gostoljubivi kišobran progresivnog rocka, pa je i u slučaju Krokusa donekle u pravu. Međutim, samo donekle. Njegov je problem što je prvenstveno metal kritičar, recenzent orijentiran na žešću glazbu, pa smatram da nije bio dovoljno sposoban staviti Krokusov prvijenac u odgovarajući glazbeni kontekst. Naravno da je čovjek naslušan i glede mnogih drugih muzičkih pravaca, u to sam siguran, ali najveća ljubav uglavnom odvodi u izvjesnu subjektivnost. Na tu boljku nije imun nitko tko pretendira na određenu svestranost u recenzijama, pa tako, naravno, niti moja malenkost. Ali svi bismo se zajedno trebali truditi biti što objektivniji, znajući da (naravno) nikada nećemo postići tu žuđenu maksimalnu nepristranost. Problem postoji i u obrnutom smjeru – kada klasično orijentirana rock kritika, odgojena i školovana na sasvim drugim zasadama, „pljuje“ po metal albumima. Tako je bilo početkom sedamdesetih kada je termin „heavy metal“ i ušao u širu uporabu, po mojem mišljenju nespretno i neadekvatno, označavajući sve i svašta. Ali toga je donekle bilo i početkom osamdesetih, u vrijeme pojave NWOBHM-a te (nešto kasnije) američkog thrash metala.





Tommy Kiefer (Krokus)


Zaključio bih pomalo neobavezno, s intrigantnom i zanimljivom, koliko i suludom tezom putnika namjernika, starog britanskog hipija (mislim da se zvao Paul) koji se 2011. našao u Šibeniku u vrijeme održavanja dva potpuno različita festivala – Terranea i Martinske fešte – a da nije pripadao senzibilitetu niti jednoga od njih. Nakon što se izjadao da skupina slovenskih punkera s kojima je pio u parku nikada nije čula za Led Zeppelin, izvalio je da su tri grupe dugoročno upropastile rock glazbu. Upravo Zeppelini, stoga što su - prema njegovom mišljenju - pretvorili rock u natjecanje u žestini i distorziranosti zvuka i tako na duge staze otvorili put razvoju raznih ekstremnih žanrova metala (koje on kao hipik, naravno, ne može podnijeti). Zatim Black Sabbath, jer su na silu uveli sotonističke/okultne teme u rock (iako je svakome jasno da ih je bilo i prije njih) i tako nakrcali budući metal istima, što također jako iritira Paula. Konačno, Pink Floyd. Jer su, eto, u rock glazbu uveli pretjerano grandiozne i seriozne teme koje su privukle razne kvaziintelektualce i nadrifilozofe koji su zatim krenuli s uništavanjem duha zabave i opuštenosti u rocku. Zanimljivo, zar ne? Ne čudi činjenica da su starom majstoru (koji se pohvalio da je gledao grupe u rasponu od Jethro Tulla do The Falla – a za njihov nastup na Terraneu nije niti znao – na njihovim najranijim gažama u londonskim klubovima poput Marqueea itd.) najdraži izvođači bili blues rockeri poput Stevea Millera, zatim (po njegovom mišljenju) ekscentrični, duhoviti i nepretenciozni progresivci poput spomenutog Jethro Tulla, ali i Genesisa, a od post punk sastava – velikog li čuda – The Fall u kojemu je još '79. vidio jedinstvenu umjetničku žicu. Od hard rock bendova alfa i omega su mu bili i ostali Deep Purple. Navodim ovu simpatičnu anegdotu sa ciljem ukazivanja na nemogućnost izbjegavanja personalnih (pomalo i generacijskih) predrasuda u prosuđivanju, ali i na relativnu konzistentnost jednog pogleda na rock glazbu, naizgled od strane običnog čovjeka, ali zapravo nekoga čije osobno iskustvo, vezano uz razne smjerove glazbe koju svi volimo na ovaj ili onaj način, umnogome natkriljuje poneke pisanije mladih i zagriženih nadobudnika.:) Ili ne…?

Pročitaj više o temama: rock, hard rock, heavy metal, progressive, judas priest, krokus



Kalendar

TUSTA POD ZVIJEZDAMA, 04.07.2020., Boogaloo, Zagreb

04.07.2020. - subota

TUSTA POD ZVIJEZDAMA, 04.07.2020., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo

OH SEES, 08.07.2020., Vintage Industrial Bar, Zagreb

08.07.2020. - srijeda

OH SEES, 08.07.2020., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar
100 kn/120 kn

'80S PARTY I PLESNI SHOW, 11.07.2020., Boogaloo, Zagreb

11.07.2020. - subota

'80S PARTY I PLESNI SHOW, 11.07.2020., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
Besplatno/ Nakon 00:00h 20 kn

JERRY RICKS BLUES FESTIVAL - Kastav, Opatija, 24.07. - 01.08.2020.

24.07.2020. - petak

JERRY RICKS BLUES FESTIVAL - Kastav, Opatija, 24.07. - 01.08.2020.

Opatijska rivijera, Klana i Kastav, razno
ulaz slobodan

HEADBANGER'S HOLIDAY - Pula, Vallelunga, 5. – 9. 08.2020.

05.08.2020. - srijeda

HEADBANGER'S HOLIDAY - Pula, Vallelunga, 5. – 9. 08.2020.

Pula, Vallelunga
210 / 430 / 580 kn

PIPSCHIPS&VIDEOCLIPS, 12.09.2020., ŠRC Šalata, Zagreb

12.09.2020. - subota

PIPSCHIPS&VIDEOCLIPS, 12.09.2020., ŠRC Šalata, Zagreb

Zagreb, ŠRC Šalata
85kn/100kn7120kn

STANLEY JORDAN - Zagreb, Tvornica kulture, 20.10.2020.

20.10.2020. - utorak

STANLEY JORDAN - Zagreb, Tvornica kulture, 20.10.2020.

Zagreb, Tvornica kulture
120 kn pretprodaja / 150 kn na dan koncerta

ZUCCHERO - Zagreb, Lisinski, 29.10.2020.

29.10.2020. - četvrtak

ZUCCHERO - Zagreb, Lisinski, 29.10.2020.

Zagreb, Lisinski
210, 280, 350, 420 i 490 kn

ONE REPUBLIC - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.11.2020.

09.11.2020. - ponedjeljak

ONE REPUBLIC - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.11.2020.

Ljubljana, dvorana Stožice

SKUNK ANANSIE, 19.11.2020., Dom Sportova, Zagreb

19.11.2020. - četvrtak

SKUNK ANANSIE, 19.11.2020., Dom Sportova, Zagreb

Zagreb, Dom Sportova
200 kn / 230 kn/ 260 kn

Srpanj / 2020

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031 

Must Read

2017. - 2018. PRED OBJEKTIVOM DANKA CRNKOVIĆA - galerija

Galerije

2017. - 2018. PRED OBJEKTIVOM DANKA CRNKOVIĆA - galerija
YAMMATOVO dovodi JACKA SAVORETTIJA u 2021.!

Vijesti

YAMMATOVO dovodi JACKA SAVORETTIJA u 2021.!
Proletjeli ispod radara (2. dio)

Kolumne

Proletjeli ispod radara (2. dio)
Proletjeli ispod radara (1. dio)

Kolumne

Proletjeli ispod radara (1. dio)
2018. PRED OBJEKTIVOM SANJE MATIĆ - galerija

Galerije

2018. PRED OBJEKTIVOM SANJE MATIĆ - galerija
DADO TOPIĆ, BE HA VE, TONY LEE KING (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, 27.06.2020.

Izvještaji

DADO TOPIĆ, BE HA VE, TONY LEE KING (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, 27.06.2020.
DADO TOPIĆ, BE HA VE, TONY LEE KING (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, 27.06.2020. - galerija

Galerije

DADO TOPIĆ, BE HA VE, TONY LEE KING (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, 27.06.2020. - galerija
'Veliko Trojstvo' koje je promijenilo glazbu

Kolumne

'Veliko Trojstvo' koje je promijenilo glazbu
Najavljeno 2. izdanje Jerry Ricks blues festivala

Vijesti

Najavljeno 2. izdanje Jerry Ricks blues festivala
JERRY RICKS BLUES FESTIVAL - Kastav, Opatija, 24.07. - 01.08.2020.

Kalendar

JERRY RICKS BLUES FESTIVAL - Kastav, Opatija, 24.07. - 01.08.2020.
DADO TOPIĆ I BE HA VE u subotu na Velikogoričkom festivalu

Vijesti

DADO TOPIĆ I BE HA VE u subotu na Velikogoričkom festivalu
TONY LEE KING, DADO TOPIĆ, BE HA VE... (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, Tuđmanov park - 27. 06. 2020.

Kalendar

TONY LEE KING, DADO TOPIĆ, BE HA VE... (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, Tuđmanov park - 27. 06. 2020.
2017. PRED OBJEKTIVOM SANJE MATIĆ - galerija

Galerije

2017. PRED OBJEKTIVOM SANJE MATIĆ - galerija
Močvarine putujuće radionice tehničke produkcije

Vijesti

Močvarine putujuće radionice tehničke produkcije
JOSIPA LISAC na šibenskoj tvrđavi u kolovozu

Vijesti

JOSIPA LISAC na šibenskoj tvrđavi u kolovozu
THE KILLERS  objavili novi singl  'My Own Soul's Warning'

Vijesti

THE KILLERS objavili novi singl 'My Own Soul's Warning'
Pozitivan ritam i Radio 808 večeras donose novi 'Online koncert' #2

Vijesti

Pozitivan ritam i Radio 808 večeras donose novi 'Online koncert' #2
Pobjednik The Voicea Vinko Ćemeraš objavio prvi singl

Vijesti

Pobjednik The Voicea Vinko Ćemeraš objavio prvi singl

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK