Kolumne

Zabune, zablude (1. dio)

Objavljeno: 30.07.2014. 10:09

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Zabune, zablude (1. dio)

Razmišljajući o nepravedno podcijenjenim albumima iz bogate povijesti rocka, kao i o onima neumjereno i gotovo neukusno hvaljenima, prirodno je pomisliti na habitus određenih kritičara, posumnjati u njihovu objektivnost i u krajnjoj liniji - stručnost. No, sasvim je jasno da je svaka kritika zapravo na određen način subjektivna (a opet, izvjesne glazbene osobine pojedinog uratka, tehnički detalji itd. moraju se navesti objektivno) i da podliježe osobnom ukusu recenzenta. Primjerice, nitko valjda neće poslati ortodoksnog punkera da napiše izvještaj s jazz fusion koncerta. Ova pomalo banalna opservacija može se primijeniti na svakoga, pa i moja malenkost mora istaknuti da nije bila imuna na neke površnosti, nepotpuno definiranje nekih pojmova i glazbenih detalja na pojedinim albumima, kao i na neizbježne tipfelere nastale u brzini. A subjektivnosti vlastitoga ukusa ponovno ću podlijeći u pogledu na tri (jer o četvrtome kandidatu za analizu, "Pampered Menialu" Pavlov's Doga, pisao sam u prethodnoj kolumni, a o debitantskom albumu grupe Journey - zapanjujuće negativno ocijenjenom od strane nekih etabliranih kritičara, prvenstveno zbog navodne nefokusiranosti, zamornosti i pretencioznosti, uz potpuno ignoriranje njegove glazbene snage i instrumentalističke skoro-pa-savršenosti - još i prije) albuma za koje bi se generalno moglo reći da nisu doživjeli posebno dobar tretman većega dijela kritike, a koji imaju tu (ne)sreću da pripadaju kategoriji mojih muzičkih favorita. Žanrovski donekle različiti, odabrani nakon prilično kratkog razmišljanja i načelno podcijenjeni te bačeni u zapećak u kontekstu diskografskih opusa grupa koje su ih snimile (iako je svaki od njih doživio i veći ili manji broj blagonaklonijih recenzija), ti su albumi, naravno, ipak imali svojih loših strana koje jednostavno ne mogu promaknuti niti jednom upućenijem slušatelju, pa ću svakako pokušati ukazati i na onaj dio negativnih opservacija o njima koji je točan. Posljedično, ovdje pretenzija neće biti nametanje osobnog ukusa drugima. Sva tri albuma o kojima će biti riječi su debuti i to vjerojatno nije slučajno. Pripadali su redom: Rushu, Judas Priestu i Krokusu. Međutim, naslov teksta koji referira na roman Theodora Fontanea s kraja 19. stoljeća dobro pristaje i drugim rock nedoumicama i zanimljivostima koje nekima evidentno nisu bile razrješive baš odmah na prvu, od kojih ću (kao malo podulju digresiju) izdvojiti jednu koja se tiče važnih epizoda u razvoju metala i punka.


Dio britanske kritike samim je početkom osamdesetih godina dvojio o utjecaju punka i novog vala na NWOBHM, a svakome je odmah trebalo biti jasno da bez legendarne i višestruko simbolične 1977., možda ključne godine za etabliranje žešćeg i brutalnijeg zvuka lišenoga blues osnovice, koji i danas čini temelj ogromnog broja metal i punk podžanrova, nije moglo biti ni buduće progresije sastava poput Iron Maidena, Def Lepparda, Holocausta i drugih - iako su neki od tih bendova, naravno, osnovani i prije te godine. Jednostavno, počelo se svirati brže i povratka više nije moglo biti. Uz uvažavanje doprinosa svih grupa koje su napravile karijeru u prethodnom razdoblju, u velikom rasponu od Iron Butterflyja, Deep Purplea i Uriah Heepa (možebitnih preteča power metala), preko Led Zeppelina, Black Sabbatha, Sir Lord Baltimorea, Buffala, AC/DC-a i Hawkwinda (po nekim ekstremnijim ocjenama, prazačetnika deatha; skupine koju je u jednoj fazi uvelike obilježio mladi Lemmy na bas gitari), sve do Stoogesa i New York Dollsa, '77. je sve, gotovo odjednom, postalo kristalno jasno. Temelji su stvarani i ranije, ali tada se, da se slikovito izrazim, čaša prelila. Perspektiva se nepovratno otvorila. Sex Pistols, The Clash, pa i grupe poput Wirea (pravih pionira post punka u Britaniji, s debitantskim albumom izdanim samo oko godinu dana poslije legendarnog nastupnog singla Pistolsa, "Anarchy in the UK"; jedinstveni Pere Ubu je s druge strane Atlantika ipak bio relativno čudna biljka koja glazbu nije shvaćala kao natjecanje u žestini, a 1976. su već bili svojevrsni "post-punk prije punka", primjerice izvanrednim singlom "Final Solution") i drugih žarili su i palili mladom i energičnom punk scenom.


Legende metala Judas Priest su na albumu "Sin After Sin" odsvirali svoje posljednje ostatke iole blažeg i bluesiranijeg zvuka (iako u obliku prekrasne pjesme "Last Rose of Summer"), a Motorhead je izdao - "Motorhead", službeni (jer je nesuđeni album prvijenac koji je trebao biti objavljen 1976. izdan tek krajem '79. pod naslovom "On Parole") početak jedne impresivne karijere bez koje ne bi bilo naknadnog proboja npr. Disordera ili Dischargea (koji je '77. bio tek mladi i gotovo redikulozno amaterski punk bendić), kao i gomile drugih crust, HC, grindcore sastava. Tako da se komotno može reći da je Lemmy pradjed D-beata, specifično brutalnog i donekle repetitivnog zvuka definiranog naknadno, na glasovitom drugom LP-u spomenutog Dischargea "Hear Nothing See Nothing Say Nothing" (1982).:) Jer teško se može reći da je D-beat (zvuk kojega su kasnije, naravno, prakticirali i dalje razvijali razni imitatori, a za čije je utvrđivanje od samih članova Dischargea vjerojatno ipak najzaslužniji Bones, prvo bubnjar, a kasnije gitarist grupe) nastao već 1977. A zatim se priča teoretski može dalje nastaviti o troboju između Venoma, Celtic Frosta i Bathoryja za poziciju pravih očeva blacka... O sličnim nedoumicama i ambivalentnosti naziva AOR pisao sam u prethodnim kolumnama. Zaključno, naravno da treba uvažiti činjenicu da su agresivni zvuk, gitarističke distorzije i ostali tipični elementi nečega što ću nazvati "hard rock" postojali i desetak godina prije te kultne godine, ali izraženije ubrzavanje svirke i nova, moćnija i povećana žestina, uvelike lišena obojenosti bluesom i znatnijih primjesa melodioznosti, eksplodirahu baš nekako u to vrijeme. Ili da pojasnim, grupe kojima su te karakteristike spadale u temeljnu filozofiju baš su se tada počele pojavljivati i ostvarivati zapažene karijere u sve većem broju. Samo da je glasno.



A sada nešto o albumima koje sam najavio na početku. 1974. je, iako se neki možda ne bi složili, bila fenomenalna godina za rock glazbu. Springsteen se (artistički gledano; komercijalna eksplozija bila je tek "Born to Run" iz 1975.) meteorski uspinjao na krilima izvanrednog LP-a "The Wild, the Innocent & the E Street Shuffle“ (1973), Neil Young impresionirao na svakom koraku, McCartneyevi Wingsi su u prosincu '73. izdali svoj daleko najbolji album "Band on the Run" koji je bio najprodavanije studijsko izdanje u Britaniji '74., progresiva je cvjetala, a diskografske su prvijence realizirali Kansas, Kiss, Rush, Pavlov's Dog, Judas Priest... Štoviše, Sjevernoamerikanci su ih objavili u kratkom razdoblju od nepuna dva mjeseca, od veljače do travnja te godine! Samo su Judasi svoju "Rocka Rollu" objavili početkom rujna. Svi su oni odlično ispunili procijep između prve progresivne eksplozije (i, recimo to tako, propasti hipijevskih snova) i punkom obilježene '77. Problem je bio samo u tome što, uz iznimku Kissovog eponimnog debuta, niti jedan premijerni album navedenih bendova nije bio komercijalno uspješan. Kissom se ovdje ne namjeravam baviti, a Kansasov, također eponimni album, naknadno je ipak doživio barem malo priznanja koje mu je isprva nezasluženo izmaklo.


Rush je od samih svojih skromnih početaka u predgrađu Toronta krajem šezdesetih bio bend koji je naporno radio. Njihovi su prvi heroji bili Hendrix, Cream, The Who, Led Zeppelin... Tek su kasnije otkrili Pink Floyd, Yes, Genesis itd. I tu nastaje problem; njihov eponimni prvijenac, objavljen u veljači 1974. nakon napornog i vremenski isprekidanog snimanja u katastrofalnim terminima u studiju, bio je "cepelinovski" po štihu i cjelokupnom dojmu. Primjetna je njegova stilska izdvojenost od kasnijih, fascinantnih, kompleksnih i znatno progresivnije intoniranih albuma, poput "2112" (1976), "Hemispheres" (1978), pa i - također neopravdano podcijenjenog - "Caress of Steel" (1975) čiji problem uopće nije kratka i simpatična rockerica "I Think I'm Going Bald" (kao što mnogi tvrde), već eventualno nefokusirani heavy prog ep "The Fountain of Lamneth", dok svatko tko razumije glazbu mora priznati kvalitetu energičnoj i izvrsno odsviranoj hard rock pjesmi "Bastille Day", čiji se tekst bavi Francuskom revolucijom, kao i odličnoj progresivnijoj "Necromancer" (nema poveznice s istoimenom pjesmom Van der Graaf Generatora) sastavljenoj od tri raznolika stavka. Upravo je ta stilska izdvojenost pridonijela slabijoj ocjeni debuta kanadskog terceta od strane mnogih: „Rolling Stonea“, Allmusica (naknadno), NME-a, čiji je novinar Paul Morley bio dežurni mrzitelj Rusha... Upravo to je i zanimljivo - većina negativnih recenzija prvijenca stigla je naknadno, nakon što je Rush iza sebe već imao svoj najkomercijalniji album, "Moving Pictures" (1981), malo remek-djelo i zbirku kraćih pjesama više prilagođenih epohi. To je dokaz da je većina zainteresiranih promatrala "Rush" u kontekstu kasnijeg glazbenog razvoja grupe. Možda je to i ispravan put, ali pokušamo li biti pošteni prema impresivno upornom tandemu prijatelja iz djetinjstva, Alexu Lifesonu, tj. Aleksandru Živojinoviću (gitara) i Geddyju Leeju (bas gitara, vokal), tada - nažalost - još uvijek pojačanima bubnjarom Johnom Rutseyem, apsolutno inferiornim naspram svojega nasljednika, Neila Pearta, boga perkusija koji se pridružio grupi prije snimanja drugog albuma "Fly By Night" (1975), vrlo zanimljivog i na neki način tranzicijskog za ontarijski trio (na njemu su primjerice bile fenomenalna i utjecajna "Anthem" koja je iznenađivala žestokim nabojem i Peartovim objektivističkim stihovima, te možda prva prava heavy prog pjesma ikada, "By-Tor & the Snow Dog"); nadalje, imajući pri tome na umu njihovu tadašnju dob od 20 godina i entuzijazam kojim su pristupali glazbi, Rushev se premijerni album jednostavno mora više cijeniti.




Naravno, na njemu ima generičkih i dosadnjikavih riffova, pokupljenih više-manje izravno od istaknutih uzora. Uz Zeppeline čuje se tu čak i malo Sabbatha. Tekstovi su bili jednodimenzionalni, pomalo naivni i uglavnom su se vrtili oko mladenačkih seksualnih fantazija. Uglavnom ih je potpisivao Lee. Ovdje treba istaknuti da su pojedini rock novinari - poput već spomenutog Morleyja - još više zamrzili Rush glede stihova u periodu poslije 1974. Naime, tada je njihovo stvaranje preuzeo pretenciozni Peart, obožavatelj objektivističke filozofije Ayn Rand, historijske, fantasy i SF literature. Danas pokojni Rutsey jednostavno je bio samo prosječan bubnjar. Nije imao talent i grandomaniju jednog Pearta. Ali, s druge strane, vrhunci albuma bili su "Working Man", druga pjesma po duljini na albumu s par efektnih izmjena tempa i blistavim gitarističkim solažama Lifesona koji je već tada pokazivao ogroman potencijal; zatim "Need Some Love" i "In the Mood" (koja se godinama poslije pojavljivala kao dio medleyja na live izvedbama), dvije vrlo dobre, pamtljive, kraće, čak i plesne hard rock stvari koje kvalitetno ispunjavaju svoju osnovnu svrhu - prodrmati headbangere. Tu je bila i, primjerice, "Finding My Way", rani koncertni favorit, još jedna podulja pjesma na kojoj Lifeson i Lee, dvojica odličnih instrumentalista, imaju priliku da se razmašu, a potonji i da dobrano pusti svoj legendarni vrisak kojega se voli ili mrzi. Ja evidentno ono prvo. I upravo su ti vrhunci razlog za svojevrsni revizionistički stav prema ovom izdanju koje, zaključno, nije imalo dubokoumnost i glazbenu kompliciranost nekih svojih nasljednika, ali ću se usuditi tvrditi da je možda riječ o jednome od deset, a sigurno jednom od petnaest najboljih primarno gitaristički (dakle, bez ili s vrlo malo klavijatura, pa zato u tu kategoriju neću ubrojiti Deep Purple, Uriah Heep itd.) orijentiranih hard rock albuma prve polovice sedamdesetih godina, odmah iza nekih uradaka spomenutih Led Zeppelina, Black Sabbatha, Queena, UFO-a, ZZ Topa, pa i grupe The Who (kojoj su zapravo klavijature učinile album „Who's Next“ (1971) pravim remek-djelom), a u blizini su i proto-punkeri The Stooges... Dakle, kvalitativno negdje u razini ranog Kissa ili pak REO Speedwagona. Fokusa mu zapravo uopće ne nedostaje, nije isprazno pretenciozan, a s remek-djelima poput "2112" ga je zaista glupo uspoređivati. Rush je nakon kratke krize izazvane relativnim neuspjehom prije spomenutog albuma „Caress of Steel“ dostigao zvjezdane vrhunce u periodu 1976.–1982., prvo dugim formatima i poigravanjem s progresivom, a onda otprilike od '79. malo kraćim i tržišnijim oblicima, dok bih kasniju traljavost i dezorijentiranost koje traju do današnjeg dana uvijek dao za barem mali tračak mladenačke nabrijanosti i dobrog duha koji su krasili često zanemarivani prvijenac. Nije to, da se razumijemo, bilo nešto posebno revolucionarno niti u kontekstu doprinosa metalu kao žanru, ali upravo su tu navedenu žestinu, predanost i naboj neki recenzenti tada, odmah nakon izlaska albuma, čak i prepoznali i pohvalili („Billboard“ i još neke tiskovine). Da ga danas moram ocijeniti, „Rushu“ bih dao 7,5 ili 8 od 10. Bio je to pravi žestoki rock'n'roll.

Pročitaj više o temama: hard rock, heavy metal, punk, rush, motorhead



Kalendar

FUL KUL BUVLJAK, 04.07.2020., Boogaloo, Zagreb

04.07.2020. - subota

FUL KUL BUVLJAK, 04.07.2020., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
Besplatno

TUSTA POD ZVIJEZDAMA, 04.07.2020., Boogaloo, Zagreb

04.07.2020. - subota

TUSTA POD ZVIJEZDAMA, 04.07.2020., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo

OH SEES, 08.07.2020., Vintage Industrial Bar, Zagreb

08.07.2020. - srijeda

OH SEES, 08.07.2020., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Zagreb, Vintage Industrial Bar
100 kn/120 kn

'80S PARTY I PLESNI SHOW, 11.07.2020., Boogaloo, Zagreb

11.07.2020. - subota

'80S PARTY I PLESNI SHOW, 11.07.2020., Boogaloo, Zagreb

Zagreb, Boogaloo
Besplatno/ Nakon 00:00h 20 kn

JERRY RICKS BLUES FESTIVAL - Kastav, Opatija, 24.07. - 01.08.2020.

24.07.2020. - petak

JERRY RICKS BLUES FESTIVAL - Kastav, Opatija, 24.07. - 01.08.2020.

Opatijska rivijera, Klana i Kastav, razno
ulaz slobodan

HEADBANGER'S HOLIDAY - Pula, Vallelunga, 5. – 9. 08.2020.

05.08.2020. - srijeda

HEADBANGER'S HOLIDAY - Pula, Vallelunga, 5. – 9. 08.2020.

Pula, Vallelunga
210 / 430 / 580 kn

PIPSCHIPS&VIDEOCLIPS, 12.09.2020., ŠRC Šalata, Zagreb

12.09.2020. - subota

PIPSCHIPS&VIDEOCLIPS, 12.09.2020., ŠRC Šalata, Zagreb

Zagreb, ŠRC Šalata
85kn/100kn7120kn

STANLEY JORDAN - Zagreb, Tvornica kulture, 20.10.2020.

20.10.2020. - utorak

STANLEY JORDAN - Zagreb, Tvornica kulture, 20.10.2020.

Zagreb, Tvornica kulture
120 kn pretprodaja / 150 kn na dan koncerta

ZUCCHERO - Zagreb, Lisinski, 29.10.2020.

29.10.2020. - četvrtak

ZUCCHERO - Zagreb, Lisinski, 29.10.2020.

Zagreb, Lisinski
210, 280, 350, 420 i 490 kn

ONE REPUBLIC - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.11.2020.

09.11.2020. - ponedjeljak

ONE REPUBLIC - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.11.2020.

Ljubljana, dvorana Stožice

Srpanj / 2020

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031 

Must Read

Proletjeli ispod radara (2. dio)

Kolumne

Proletjeli ispod radara (2. dio)
Proletjeli ispod radara (1. dio)

Kolumne

Proletjeli ispod radara (1. dio)
2018. PRED OBJEKTIVOM SANJE MATIĆ - galerija

Galerije

2018. PRED OBJEKTIVOM SANJE MATIĆ - galerija
DADO TOPIĆ, BE HA VE, TONY LEE KING (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, 27.06.2020.

Izvještaji

DADO TOPIĆ, BE HA VE, TONY LEE KING (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, 27.06.2020.
DADO TOPIĆ, BE HA VE, TONY LEE KING (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, 27.06.2020. - galerija

Galerije

DADO TOPIĆ, BE HA VE, TONY LEE KING (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, 27.06.2020. - galerija
'Veliko Trojstvo' koje je promijenilo glazbu

Kolumne

'Veliko Trojstvo' koje je promijenilo glazbu
Najavljeno 2. izdanje Jerry Ricks blues festivala

Vijesti

Najavljeno 2. izdanje Jerry Ricks blues festivala
JERRY RICKS BLUES FESTIVAL - Kastav, Opatija, 24.07. - 01.08.2020.

Kalendar

JERRY RICKS BLUES FESTIVAL - Kastav, Opatija, 24.07. - 01.08.2020.
DADO TOPIĆ I BE HA VE u subotu na Velikogoričkom festivalu

Vijesti

DADO TOPIĆ I BE HA VE u subotu na Velikogoričkom festivalu
TONY LEE KING, DADO TOPIĆ, BE HA VE... (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, Tuđmanov park - 27. 06. 2020.

Kalendar

TONY LEE KING, DADO TOPIĆ, BE HA VE... (VG BRC FESTIVAL) - Velika Gorica, Tuđmanov park - 27. 06. 2020.
2017. PRED OBJEKTIVOM SANJE MATIĆ - galerija

Galerije

2017. PRED OBJEKTIVOM SANJE MATIĆ - galerija
Močvarine putujuće radionice tehničke produkcije

Vijesti

Močvarine putujuće radionice tehničke produkcije
JOSIPA LISAC na šibenskoj tvrđavi u kolovozu

Vijesti

JOSIPA LISAC na šibenskoj tvrđavi u kolovozu
THE KILLERS  objavili novi singl  'My Own Soul's Warning'

Vijesti

THE KILLERS objavili novi singl 'My Own Soul's Warning'
Pozitivan ritam i Radio 808 večeras donose novi 'Online koncert' #2

Vijesti

Pozitivan ritam i Radio 808 večeras donose novi 'Online koncert' #2
Pobjednik The Voicea Vinko Ćemeraš objavio prvi singl

Vijesti

Pobjednik The Voicea Vinko Ćemeraš objavio prvi singl
Preminuo Sir Ian Holm, popularni Bilbo Baggins

Vijesti

Preminuo Sir Ian Holm, popularni Bilbo Baggins
LIVE VREMEPLOV IZ 2009. - galerija

Galerije

LIVE VREMEPLOV IZ 2009. - galerija

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK