Slično se dogodilo i norveškoj Wardruni koja je za 2020. godinu spremala pozamašan broj nastupa, kao i izbacivanje dugoočekivanog petog studijskog izdanja ''Kvitravn''. Sukladno s time, njegova promocija započela je još prije godinu dana izbacivanjem određenih pjesama, no radi već znanih razloga sve skupa je odgođeno za neki kasniji datum. Napokon je došao taj dan i album je izbačen sredinom prvog mjeseca te je u samom startu stekao brojne nove poklonike i pridobio neprekinuto poštovanje od strane starijih obožavatelja koji ih prate već neko vrijeme.
Wardruna su danas već odavno opravdali svoj ravnopravni status i to na više načina. Njihova glazba nije niti jednom razočarala zahtjevan krug slušatelja, a način na koji progovaraju i pjevaju o starim nordijskim vjerovanjima, običajima i općenito tradicijama, ispričana je kroz glazbu kakva se rijetko viđa. Nebrojeno smo puta pisali kako Wardruna svoju glazbu isporučuju na ispravan način i teško da će nešto što se ne radi na silu ispasti loše.
Glavni čovjek iza Wardrune, multi instrumentalist Einar Selvik je svoje ime urezao na sva moguća medijska mjesta, počevši od televizije, pa sve do moderne industrije video igara. Njegov glazbeni doprinos je na te načine prikazan i kroz seriju Vikings, ali isto tako i kroz prošlogodišnju nagrađivanu video igru Assassins Creed Valhalla. Uz nebrojene televizijske koncertne nastupe, pa naposlijetku i Wardrunin koncert u zagrebačkom Lisinskom 2019. godine evidentni su primjeri kako je nordijska kultura kroz glazbu doprijela u sve pore današnjih modernih medija.
To nažalost ima i svoje negatinve strane sa kojima se neće svi složiti, a činjenica je kako je ona previše eksponirana do te mjere da postaje prenaporna. Za to ipak ne možemo krivit u konkretnom primjeru Wardunu koji nisu ni na koji način utjecali na moderne trendove u svijetu, ali zato im se mora priznati kako iste te trendove ''ne prate'', nego su se, eto našli uslijed trenda čiji vrhunac traje, i trajat će neko neodređeno vrijeme.
Peti album ''Kvitravn'' je prvi album izvan Runaljod trilogije (ne računajući prepjeve sa albuma ''Skald'') i kao takav ima nešto drugačiji pristup prema slušatelju. U prvom redu pjesme su poslagane tako da su sve takve, bez potpuno instrumentalnih ili onih ''zazivajućih'' od svega dvije-tri repetitivne riječi. S duge strane, ovo izdanje je najsložnije izdanje koje su Wardruna složili i doslovno svaka pjesma ima zapanjujuću težinu svojim višeslojnim instrumentalnim detaljima tako tvoreći arhaičnu atmosferu jednog drevnog zaboravljenog doba.
Einar se potrudio da sva tradicionalna glazbala, od udaračkih pa sve do puhačkih instrumenata dobiju dovoljno prostora kako bi nekad relativno zahtjevna glazba postala pitkija i time pristupačnija većem broju slušatelja. Ovo možemo shvatiti i kao minorni pokazatelj pilagođavanja trendovima i potražnji za ovakvom glazbom, ali s druge strane ne može se reći kako je ona napravljena kao brza zarada preko nečega što se u metal glazbi muze već gotovo tri desetljeća.
U jedanaest pjesama teško je naći favorita, a svaka za sebe pjeva o određenoj tematici nordijskog paganizma počevši od štovanja prirode, životinja i povezanosti sa njima kroz spiritualni pojam. Einarovi karakteristični vokali zajedno sa ženskim vokalima Lindy-Fay Helle čine neponovljivu simbiozu gdje se glazbena podloga savršeno povezuje i čini upravo ono što slušatelj traži od ovakve glazbe.
Ambijentalni spiritualni folk kakvog Wardruna isporučuju već gotovo dvadeset godina danas je upao pod etiketu moderneih medijskih trendova, no to nipošto ne znači da kvaliteta ovdje ispašta. Wardruna dokazuje kako im zasad nema kreativno ravnopravnih glazbenika u ovakvom glazbenom žanru, a dugogodišnja publika će to znati prepoznati.
''Kvitravn'' možda ima poneku određenu manu u obliku jednostavnosti i lakšoj pristupačnosti cijelokupnog novijeg repertoara što za rezultat nema gotovo uopće negativnih utjecaja na konačnu objektivnu ocjenu.
