Konstantnim držanjem kvalitete svojih izdanja, isto kao i energičnim live nastupima, postali su prepoznatljivo i jedno od vodećih lica novog, modernog vala thrash metal bendova. Napraviti pet odličnih albuma za redom je teško i rijetko pa se postavlja pitanje može li Woe To The Vanquished ponoviti uspjeh svojih prethodnika?
Definitivno može! Woe To The Vanquished nam donosi „samo“ osam novih pjesama, međutim tih osam pjesama u nešto više od četerdeset minuta pruža eksplozivno iskustvo na koje smo od Warbringera već naviknuli. Od prve minute kreće žestoko i ta žestina ne posustaje do zadnjih taktova. Ovo je jedno od onih izdanja koje se navije do kraja, izdanje koje će prouzročiti brojne vratobolje i izdanje koje se ne zaobilazi. Recept je ostao isti kao i na prethodnicima, pa tako i na novom izdanju dominiraju vrišteće gitare koje drže glavnu riječ tokom cijelog albuma. Nedostatak inovacija ili ništa što već nismo čuli? Nikako. Sve priloženo je novo, odlično i eksplozivno, a pritom zapakirano u prepoznatljivo, Warbringer ruho. Osim gitara, veliki plus je dakako John kevillov vokal. Opet susrećemo njegovu žestinu i agresiju koja toliko paše ovom bendu i temama pjesama. U vokalu se osjeti ljutnja, bijes i čista energija. Uparivši to s već spomenutim, eksplozivnim gitarama dobivamo brutalno odrađen thrash album koji definitivno opravdava Warbringerovu poziciju kao jednog od predvodnika modernih thrash metal bendova.
Bubnjevi? Udaraju u glavu odmah na uvodnoj „Silhouettes“, moćnoj, galopirajućoj pjesmi koja odjednom iznosi najjače adute benda. Opasno zarazne riffove, borbene ritmove bubnjeva i agresivne vokale. Bas je, isto tako, odmah primjetan. Na novom izdanju je dosta pojačan i daje taj jedan mračniji, teži i siroviji ton. Razarajući riffovi i brze solaže nastavljaju se i na naslovnoj „Woe To The Vanquished“ koja nas vraća u krvave ratne pohode rimskog carstva. Tekstovi i teme pjesama su ostale iste: rat, razaranje, nasilje i smrt. Naravno, odličan posao na gitarama nastavlja se i dalje na pjesmi nešto umjerenijeg tempa „Remain Violent“, a zatim na ultrabrzoj „Shellfire“. Lako je pomisliti kako će nakon 3 ili 4 pjesme, ostatak albuma zvučati gotovo isto, to ovdje nije slučaj. Svaka pjesma donosi novi ritam i novi masni riff ili „face melting“ solažu. Gotovo je nemoguće pronaći najslabiju ili najjaču kariku. Konzistentnost se provlači kako kroz albume tako i kroz same pjesme. Premda je bilo doista teško, kao najjači adut izdvojit ću „Descending Blade“. Sa svojim laganijim, više heavy nego thrash uvodom prerasta u opasno brzu stvarčinu. Odličan je efekt postignut kombinacijom teksta (I see my own face in the crosshairs/A red dot between my eyes /There's only one second 'til the instant when I die/I never saw the bullet/Never felt the impact/Just a sound of the rifle's crack/And everything went black) i naglim, nedovršeniom završetkom pjesme. Za kraj je ostavljena kolosalna „When The Guns Fell Silent“ koja sa svojih 11 minuta lagano postaje najduža pjesma u povijesti Warbringera. Tu vidimo nešto drugačiji, više old school pristup pri skladanju pjesme. Gitare su više melodične i blaže, ritmovi nisu toliko ubojito brzi, a vokal je težak i mračan isto kao i tekst s kojim završava pjesma i album.
Warbringer svakim novim izdanjem donosi upravo ono što od njih očekujemo. Kvalitetan, američki thrash metal predstavljen je i Woe To The Vanquished. Osam novih pjesama donosi ubojitih i prepoznatjivih 40 minuta koje su i više nego dovoljne za utvrditi kakav je Warbringer kalibar.
