Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Ali stvarno, Budimpešta je uvijek bila nezaobilazna postaja gotovo svih bendova i izvođača no otkako se cijeli svijet nakon pandemije opustio i otkako su turneje krenule u punom zamahu, pojam glazbene prijestolnice poprima novu dimenziju. Ako odete bilo koji tjedan u Budimpeštu, garantirano ćete naći neku žestoku rock ili metal svirku. Pod time ne ubrajam uopće male, regionalne bendove već samo turneje poznatih imena, turneje koje su jedan dan u Budimpešti, a dan kasnije u drugoj državi. E pa tako nekako bilo je i ovaj vikend kada je Budimpešta ugostila atraktivnu kombinaciju bendova Volbeat, Skindred i Bad Wolves.

Mjesto radnje je MVM Dome, sportska arena smještena odmah uz autobusni kolodvor te svojim impresivnim osvjetljenjem prikupljala je pozornost čim je svijetlo dana zašlo za obzorom. Dvorana je jednako lijepo sređena bila i iznutra, a u trenutku kada sam našao svoje mjesto na tribinama večer je već otvorila prva grupa, Bad Wolves. Američki četveročlani sastav svojim čvrstim pjesmama i stavom pokazali su kako već imaju iskustva iako su nastali ne tako davne 2017. godine. U to kratko vrijeme uspjeli su izbaciti tri studijska albuma čije su pjesme uvrstili u svoj set od pola sata. Najjače je dakako sjela obrada pjesme „Zombie“ koja ih je i na neki način pogurnula u medijsko svijetlo. Od prošle godine Bad Wolves imaju novog pjevača,  Daniel "DL" Laskiewicz, kojemu arena i velika pozornica ne predstavlja izvor treme već samouvjereno koristi sav mogući prostor. Svoje vrijeme iskoristili su na dobar način i žestokim, distorziranim gitarama pokrenuli i zagrijali publiku za ono što tek slijedi.

To što slijedi je u slučaju Skindreda bio totalni šou. Welški bend predvođen karizmatičnim i humorističnim Benjijem priredio je pravu festivalsku zabavu. Skindred je jedan od onih bendova kojemu nije briga jesu li predgrupa ili headlineri, sviraju li usred bijela dana ili kasno u noć. Oni će svakom nastupu i svakoj publici pristupiti na isti način, u prijevodi, došli su se zabaviti i prirediti nam plesni, metalni šou kakvog još nismo vidjeli. Komunikacija s publikom tekla je od prve pjesme, a Benji je na „That's My Jam“ podijelio publiku i dao joj pjevne zadatke. Naravno, publika je odmah prihvatila dobro raspoloženog Benjija te je cijela svirka protekla dinamičnije i zabavnije u odnosu na Bad Wolves. Ali opet, to se može i očekivati od Regge metalaca kako sebe nazivaju dečki iz Skindreda. „Kill That Power“ frcala je energičnim skokovima i usklicima, „Gimme That Boom“ je savršen spoj žestine metala i nabrijavajućih beatova kakve bi našli u kojekakvom klubu i funkcionira odlično dok je „Nobody“ još bolja uživo nego na studijskoj snimci. Svoj dinamičan i zabavan set zaključili su uz „Warning“ gdje je Benji još jednom pozivao publiku da se uključi na što luđi način, a za to nas nije trebao puno nagovarati. Skindred sam već imao priliku gledati nekoliko puta i stvarno mogu reći da je to bend koji nikad ne razočarava jer je na njihovom nastupu zabava zagarantirana.

Još jedna ne toliko duga pauza, kratki odlazak po pivu koja se nažalost dosta dugo čekala (kao da barovi i šankeri nisu bili spremni na tu količinu ljudi) i sve je bilo spremno za popularni Volbeat. Danska četvorka (ok, imaju jednog Amera) u svojih sada već 20 godina postojanja oko sebe je okupila popriličan broj obožavatelja. Vidjelo se kako je velika većina dvorane i okupljenih došlo samo zbog njih te je od uvodne „The Devil's Bleeding Crown“ atmosfera bila za cijelu ljestvicu viša nego na predgrupama. Njihov zvuk koji kombinira heavy metal i hard rock znatno inspiriran američkim bendovima sjeda točno na crtu gdje ih mogu slušati „žešći“ metalci i ljubitelji klasične rock glazbe pa se tako i u publici moglo vidjeti pripadnici svih generacija. Velika pozornica koja je izlazila do prve trećine partera ne samo da je bila osvijetljena već je bila izvor dimnih mašina, konfeta i ostalih scenskih sadržaja koji su obogatili već sam po sebi snažan nastup. Ton je prvih par pjesama bio mrvicu zamućen s preglasnim basom no taj se problem brzo razjasnio te je ostatak svirke protekao s jasnim ozvučenjem (iako bih volio mrrrrrrvicu glasnije bubnjeve no sad već cjepidlačimo). Kako su Volbeat u Budimpešto došli u skopu Servant of The Road“ turneje gdje predstavljaju svoj novi album tako je prvi dio koncerta prošao obilježen upravo novim pjesmama. Zasjale su tako „Shotgun Blues“ i „Temple of Ekur“ koje gotovo najbolje predstavljaju novi/stari zvuk Volbeata.

Iako ne toliko divlji i pričljiv kao Benji, pjevač Michael Poulsen držao je profesionalnu i jasnu komunikaciju s publikom i najavljivao pjesme poput „Lola Montez“, meni osobno jako dragu „Last Day Under The Sun“ i „Black Rose“. Navedeni poznati hitovi izazvali su jaku reakciju publike koja je skoro cijele tekstove pjevala zajedno s bendom. Inače, Volbeat znaju uspoređivati s Metallicom i može se primijetiti kako su pokreti, kretnje i cijelo držanje na pozornici inspirirani od njih, ipak su jedno vrijeme i bili zajedno na turneji. No to nas en bi trebalo odvući od solidne, čvrste i prije svega profesionalne svirke koju su nam pružili. Pogotovo kada se tu nađu malo drugačije pjesme poput „Wait A Minute My Girl“ koja je vrhunski sjela i dala koncertu dašak raznovrsnosti i opuštenosti. Iznimno jako sjele su „Seal The Deal“ i zadnja stvar regularnog dijela seta „Dead But Rising“. Naravno, koncertu tu nije bio kraj već se Volbeat vraća na dodatne četiri pjesme od kojih je „For Evigt“ možda i svojevrsni vrhunac koncerta kada je dvorana u jedan glas pjevala na danskom. Da, Volbeat nije najčistokrvniji (ako to uopće moramo napominjati) heavy metal bend no pružaju kvalitetnu, čvrstu i atraktivnu rock svirku i zar nije to ono najbitnije. Sat i 45 minuta prošlo je poprilično brzo, a uz „Still Counting“ završena je još jedna glasna večer i još jedan glasan vikend, a nama ostaje da nastavimo brojati (ili bolje odbrojavati) do prve iduće svirke.