Kolumne

Veliki blues gitaristi današnjice

I premda u današnje doba svjedočimo eklekticizmu u svim vidovima umjetnosti, ipak postoje određene struje koje dominiraju i u mainstream medijima i u alternativnim krugovima te su širim masama nepoznata djela mnogih izrazito kvalitetnih umjetnika čiji stil ne odgovara preferencijama onih koji diktiraju trendove i naizgled se ne uklapaju u vizuru umjetnosti 21. stoljeća. Tako je pored hiperseksualiziranih elektro-pop poskočica, izlizanih repera koji nemaju puno toga za reći, indie rocka u koji je svrstano sve od bućkuriša nasljeđa Dylana, Bowieja, Kraftwerka, Joy Divisiona i R.E.M.-a do banalnih pjesmuljaka odsviranih na gitarama i spajanja svih ekstrema zamislivih u metal krugovima ostala ignorirana vrlo kvalitetna međunarodna blues scena 21. stoljeća.

Objavljeno: 09.10.2020. 09:00

Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Veliki blues gitaristi današnjice

Makar su današnji najbolji blueseri uglavnom izvođači koji njeguju vintažni zvuk i ne donose frapantne invencije, među njima se kriju neki od najboljih instrumentalista pa i vokalista današnjice te njihovi albumi ipak donose neke promjene i distinkciju u odnosu na blues i blues-rock nastao do sredine sedamdesetih kad je za mnoge zvuk s delte umro, a kad se većina protagonista ove priče još nije ni rodila. Naime, ukoliko zanemarimo mnogo poznatiju mješavinu ušminkanog plesnog indie rocka i kaotičnog garažnog blues-punka u režiji Black Keysa, projekata Jacka Whitea i njihovih poklonika, riječ je uglavnom o električnim izvođačima čiji je stil ipak najviše inspiriran blues-rockom Jimija Hendrixa, Creama, Allman Brothers Banda i Stevieja Ray Vaughana , makar imaju i čvrsto uporište u čikaškom električnom bluesu Buddyja Guyja, Muddyja Wattersa i Paula Butterfielda te sklonost koketiranju sa soulom i R&B-jem koju duguju B.B. Kingu i J.J. Caleu, ali ih nerijetko vodi i u potpuno drugačijem smjeru te im daje karakterističan i prepoznatljiv zvuk.

 

Tommy Castro

Tommy Castro

Prvi i najstariji čovjek na o kojem ću pričati je Tommy Castro, izvrsni gitarist i pjevač rođen u San Joseu 1955, koji je postao diskografski aktivan 1994. izdavši solidan album „No Foolin'“ s autorskim kompozicijama i obradama blues klasika, a za njegovu karijeru se krucijalnim pokazao fenomenalan treći album „Can't Keep a Good Man Down“ iz 1997. koji je postao favorit na američkim radijskim postajama specijaliziranim za blues. Na tom albumu je Tommy Castro do perfekcije doveo svoj elegantan i ponekad istovremeno furiozan stil sviranja gitare kojim odaje počast blues velikanima poput Elvina Bishopa, Freddieja Kinga i Elmorea Jamesa, a i kad svira riffove bliže rock teritoriju, tu je saksofon Keitha Crossana koji nas podsjeća na puhače u pratećim sastavima B.B. Kinga, ali i Motownove soul hitove iz šezdesetih. No, osim što je impresivan gitarist, Tommy Castro je i izvrstan pjevač koji svoji blagi bjelački glas može transformirati u snažno blues i soul oružje kojeg se ne bi posramili ni Ray Charles ni Otis Redding te je jednako uvjerljiv kad izvodi dorađene autorske stvari i obrade starih majstora poput Alberta Kinga i Buddyja Guyja. A da nije samo izvrstan studijski muzičar, nego i koncertni performer s izvrsnim uigranim pratećim bendom, Tommy Castro je dokazao 2000. izdavši album uživo „Live at Fillmore“ na kojem se osim za Castra očekivanog repertoara našla i interesantna prolongirana obrada funk hita Jamesa Browna „Get Up (I Feel Like Being a) Sex Machine“. Tommy Castro je u novom mileniju nastavio snimati studijske albume na kojima je osim utjecaja starih blues, classic rock i soul izvođača osjetan i utisak mlađih blues tradicionalista. Castrov posljednji album „The Devil You Know“ izašao je početkom 2014. godine.

 

 

 

Warren Haynes

Warren Haynes

Da bi netko svirao u The Allman Brothers Bandu, pionirskom southern rock sastavu i jednom od najkompleksnijih rock sastava s močvarnom dušom bluesa, mora biti vraški kompetentan, virtuozan i maštovit muzičar koji izvrsno barata glazbenom baštinom starijih generacija te istovremeno biti spreman da ga improvizacija na profesionalnoj razini odvede u nepoznato. Upravo je sve to gitarist Warren Haynes, koji je bio jedan od glavnih atributa tog legendarnog benda od reuniona 1989. do konačnog raspada 2014, a od 1994. vodi i Gov't Mule, jedan od najboljih bendova specijaliziranih za covere, izdao je dva izuzetno dobra autorska bluesy hard rock/southern rock albuma („Tales of Ordinary Madness“ 1993. i „Man in Motion“ 2011) te svirao s glazbenicima poput bivših članova Grateful Deada, Boba Dylana i Taja Mahala.

 

 

S obzirom na to da je Warren Haynes na svojim Gibsonima odradio veliku kilometražu svih aspekata dobre stare roots muzike, teško je njegov stil sviranja gitare sažeti u par rečenica. Naime, taj čovjek je u stanju jednako kvalitetno, nadahnuto i perfekcionistički odsvirati predivne emotivno nabijene melankolične dionice, žešće hard rock riffove na tragu grupa Cream, Free i Led Zeppelin, brze i tehnički zahtjevne solaže, spore blues dionice i beskrajne improvizacije, a na svom kontu ima izvrsne povratničke albume Allman Brothersa iz devedesetih kao što su „Seven Turns“ i „Shades of Two Worlds“, na kojima je Haynes koautor većine kompozicija, mnoštvo vrhunskih obrada u rasponu od poznatih pjesama grupa Black Sabbath („War Pigs“) i Free („Mr. Big“) do manje poznatih remek-djela kao što je „Sad and Deep as You“ podcijenjenog gitarista Davea Masona, koji je počeo karijeru u revolucionarnom bendu Traffic, te manjeg broja autorskih stvari s bendom Gov't Mule, spomenuta dva studijska solo albuma i jako puno objavljenog koncertnog materijala.

 

Gov't Mule

Gov't Mule

Također, treba napomenuti da je tijekom devedesetih odsvirao većinu slide dionica za Allman Brotherse igrajući u bendu ulogu sličnu onoj koju je igrao Duane Allman do tragične smrti 1971, a po odlasku Dickeyja Bettsa i dolasku dvadesetogodišnjeg gurua slide gitare Dereka Trucksa, Haynes jednako uvjerljivo preuzima Bettsovu ulogu, što se može čuti na brojnim novijim koncertnim snimkama Allman Brothersa te studijskom albumu „Hittin' the Note“ iz 2003. Osim što je izvrstan i prilagodljiv gitarist, Warren Haynes je i jako dobar pjevač prepoznatljivog promuklog glasa te velika koncertna atrakcija koja mlađoj publici približava zvuk starog rock'n'rolla te se nadam da će nam se što prije ukazati u Hrvatskoj. Bilo samostalno, bilo s Gov't Mule.

 

Derek Trucks

Derek Trucks

Derek Trucks
je kao nećak Butcha Trucksa, bubnjara Allman Brothers Banda, imao tu sreću da odrasta okružen izvanrednim muzičarima koji su ga usmjeravali i uz koje je učio te postao jednim od najboljih slide gitarista svih vremena. Osim što je od 1999. do raspada 2014. svirao u matičnom sastavu svog ujaka uspješno noseći tešku odgovornost preuzimanja dionica i stila veličanstvenog slide gitarista Duanea Allmana, Derek Trucks je glazbenu scenu obogatio i kao vođa izvanrednih sastava The Derek Trucks Band i Tedeschi Trucks Band te član Frogwingsa, offshoota Allman Brothers Banda i Aquarium Rescue Unita iz devedesetih.

 

U odnosu na ostale gitariste navedene u ovom tekstu, Derek Trucks je imao puno izraženije utjecaje cool jazza i post-bopa iz pedesetih i šezdesetih, što je najočitije u specifičnim obradama jazz standarada Johna Coltranea, Milesa Davisa i Waynea Shortera koje su se našle na istoimenom prvom albumu The Derek Trucks Banda, ali i funky gitarskim dionicama koje su se protezale na njegovim ranijim solo uratcima pored maestralnih bluesy slideova kakvih se ne bi posramili ni Elmore James i Duane Allman te klasičnih blues/rock pasaža u maniri Buddyja Guyja, Grateful Deada, Erica Claptona i, naravno, Allman Brothersa, a njegov interes za istočnjačku glazbu zapečaćen je na uvodu i epilogu spomenutog prvog albuma odsviranih na sarodu, indijskom žičanom instrumentu.

 

Oženivši Susan Tedeschi, Derek Trucks je u svoju obitelj doveo još jednu vrlo impresivnu muzikalnu personu. Naime, riječ je o bostonskoj blues pjevačici snažnog glasa te gitaristici čistog i jasnog tona koja je između 1995. i 2008. izdala pet studijskih albuma i nastupni „Live in Austin TX“ na kojima se nalazi vrlo zrelo aranžirani blues upotpunjen utjecajima swamp popa, gospela, dixieland jazza i rocka s kraja šezdesetih.

 

Derek Trucks i Susan Tedeschi

Derek Trucks i Susan Tedeschi

Od kraja 2010. Susan Tedeschi i Derek Trucks nastupaju i snimaju zajedno predvodeći jedanaesteročlani ansambl Tedeschi Trucks Band. U glazbi tog sastava su na najbolji mogući način srasle sličnosti i različitosti u izričaju tandema koji ga vodi. Naime, stil koji njeguju Tedeschi Trucks Band objedinjuje interes Susan Tedeschi za iskonsku glazbu Louisiane i soul te iskustvo Dereka Trucksa s Allman Brothersima, a osim prepoznatljivih Derekovih masnih slideova i Susaninog pjevanja, koje bi se jednako dobro uklopilo u intimu piano barova i žustrinu gitarijada, njihovom glazbom dominiraju i profinjeni distinktivni klavir i orgulje Kofija Burbridgea. Tedeschi Trucks Band su dosad objavili dva studijska albuma („Revelator“ i „Made Up Mind“) i jedan live („Live: Everybody's Talkin'“) .

 

Murali Coryell

Murali Coryell

Murali Coryell
je jedan od rijetkih sinova velikih glazbenika koji prihvaćanjem muzičkog zanata nisu postali bijedna kopija svojih roditelja. I premda nije revolucionaran gitarist kao njegov otac Larry Coryell, koji je rock elementima i energijom obogatio zvuk jazz sastava Chica Hamiltona i Garyja Burtona prije nego što je Miles Davis izazvao fusion boom, riječ je o vrlo kvalitetnom i zanimljivom izvođaču koji se sredinom devedesetih s ležernom mješavinom bluesa, soula i rocka nametnuo kao legitimni nasljednik J. J. Calea s povremenim reminiscencijama na Jimija Hendrixa. Murali Coryell se pojavio 1995. s albumom „Eyes Wide Open“, nakon čega je izdao još sedam studijskih i jedan live album, a s ocem Larryjem i bratom Julianom je izdao zanimljiv jazz/blues/pop/folk crossover album „Coryells“. Ove je godine izdao izrazito dobar album „Restless Mind“, s kojim je dokazao da i dalje spada u sam vrh izvođača blažeg bluesom obojenog R&B-ja na tragu J. J. Calea, a njegove čiste i ritmički precizne gitarističke dionice popraćene dojmljivim promuklim soulful vokalom uspješno pokrivaju one praznine u današnjem bluesu koje nisu uspjeli popuniti Warren Haynes i Joe Bonamassa svojim žešćim stilom.

 

Joe Bonamassa

Joe Bonamassa

I dok je u blues i blues-rock krugovima sasvim normalno da su glazbenici s Britanskog otočja opčinjeni izvođačima iz Amerike, rijetko koji američki blueser će se više pokušavati približiti legendama s druge strane Atlantika nego vlastitim nacionalnim herojima iz Chicaga i Memphisa. Takva anomalija je upravo njujorčanin Joe Bonamassa, jedan od najuspješnijih blues-rockera današnjice, koji je muzičku ostavštinu Erica Claptona, Garyja Moorea, Roryja Gallaghera, Jimmyja Pagea i Petera Greena prenijeo u Ameriku 21. stoljeća. Shodno tome, on svira žestok, energičan i ritmičan blues-rock kojem ne fali ni vintažnih hard rock riffova ni distorzijom i funky ritmom podebljanih blues jamova i solaža, a osim toga zna napisati lijepu baladu, održati impresivan akustični set (njegovo glasno ritmično istrzavanje na akustičnoj gitari je možda i ono u čemu je najoriginalniji) i napraviti jako dobre obrade pjesama autora u rangu od B.B. Kinga i Johna Mayalla do rock grupa Jethro Tull, Free i Blind Faith.

Osim što izdaje impresivne solo albume, među kojima se ističu prvijenac „A New Day Yesterday“ (2000), antologijsko izdanje „Had to Cry Today“ (2003) s izvrsnim hard rock numerama, prelijepom snažnom baladom „Reconsider Baby" i zanimljivom pretežito akustičnom drugom polovicom  te puhačima obogaćen album „Ballad of John Henry“ (2009), Joe Bonamassa je ostao zapažen i po članstvu u supergrupi Black Country Communion te zajedničkim albumima sa svojom djevojkom i pjevačicom Beth Hart, a zanimljivo raritetno ostvarenje je istoimeni album njegovog prvog benda Bloodline iz 1994.

Interesantno je da su u sastavu Bloodline s Joeom Bonamassom, koji je kasnije postao vjerojatno najpoznatiji muzičar od njih, svirala djeca legendarnih glazbenika: ritam gitarist Waylon Krieger je sin gitarista Doorsa Robbieja Kriegera, basist Berry Oakley, Jr. pokojnog basista Allman Brothersa Berryja Oakleyja, a bubnjar Erin Davis legendarnog jazz trubača Milesa Davisa. Njihov jedini album „Bloodline“ je vrlo dobar album na kojem je tada sedamnaestogodišnji Bonamassa već dobrim dijelom izgradio svoj svirački stil i glazbenu preferenciju, a vokal mu je tada zvučao dosta drugačije te je album u suštini bliži progresivnom rocku nego njegova kasnija ostvarenja.

 

 

Black Country Communion

Black Country Communion

Glazba koju je izvodila supergrupa Black Country Communion, u kojoj su uz Bonamassu bili klavijaturist Derek Sherinian (Dream Theater), basist i pjevač Glenn Hughes (Trapeze, Deep Purple, Black Sabbath) i bubnjar Jason Bonham (Jason Bonham Group, reunioni Led Zeppelina), je u odnosu na Bonamassine solo albume manje orijentirana na blues, a više na hard rock koji može zadovoljiti potrebe ljubitelja starih klasika, ali opet nije imitacija ni jednog sastava u kojem su ove četiri legende stažirale, dok su Bonamassini albumi s pjevačicom Beth Hart sastavljeni od obrada starih blues, soul i pop klasika.

 

Erja Lyytinen

Erja Lyytinen

Erja Lyytinen
iz grada Kuopio u središnjoj Finskoj spada među uvjerljivo najbolje slide gitariste današnjice. I premda dolazi s hladnog sjevera Europe, njezina glazba zvuči vruće i oprženo Suncem kao da se dobro oznojila vježbajući s Johnnyjem Winterom u suhim pustinjama Texasa ili Duaneom Allmanom u kišnim šumama Georgije, a svoje umijeće nošenja s materijalom kralja slide gitare Elmorea Jamesa dovela je do zavidne razine objavivši album obrada njegovih pjesama „The Sky Is Crying“ 2014. godine, a osim što je izvrsna gitaristica, koja osim slide gitare ponekad zasvira i dobro, Erja Lyytinen je i kompetentna vokalistica čiji je stil pjevanja negdje na pola puta između izražajnih soul pjevačica poput Bonnie Raitt i suzdržanijih vokala britanskih boogie rock bendova. Erja Lyytinen je od 2002. objavila devet studijskih albuma i nastupni „Songs from the Road“. Među njezinim albumima se ističu „Dreamland Blues“ iz 2006. i „Get Grip of the Blues“ iz 2008, kojima se dokazala kao majstorica pomalo disonantnog, ali čvrstog i prepoznatljivog slide guitar bluesa.

 

 

Matt Schofield

Matt Schofield

Matta Schofielda
smatraju najboljim i najinventivnijim britanskim gitaristom koji se pojavio nakon sedamdesetih te se našao na listi deset najboljih britanskih blues gitarista časopisa Guitar & Bass magazine. Matt Schofield je postao diskografski aktivan 2005. izdavši studijski album „Siftin' Thru Ashes“ i koncertni „Trio, Live“ sa svojim triom u kojem su osim njega svirali orguljaš Jonny Henderson i bubnjar Evan Jenkins. I premda je Schofield inicijalno inspiriran  blues-rock gitaristima poput Stevieja Raya Vaughana i Robbena Forda, u konačnici je zahvaljujući postavi gitara - električne orgulje - bubnjevi, koja se najčešće viđa u jazzu i soul jazzu, rezultat bio nešto bliži velikim jazzistima koji su njegovali tu postavu poput Johna Abercrombieja, Richarda „Groove“ Holmesa i Jimmyja Smitha, odnosno vrlo originalan miks bluesa, rocka i soul jazza. Uoči izlaska trećeg studijskog albuma i ujedno Schofieldovog najčišćeg blues izdanja „Head, Tails & Aces“, njegovu prateću grupu je napustio bubnjar Evan Jenkins, kojeg je zamijenio Alain Baudry. To je ujedno bio i prvi Schofieldov album na kojem je svirao i basist (Jeff Walker). Matt Schofield je ove godine s pratećim bendom koji čine orguljaš Jonny Henderson, basist Carl Stanbridge i bubnjar Jordan John objavio vrlo uvjerljiv peti studijski album „Far As I Can See“, koji spada među najbolja glazbena ostvarenja iz 2014.

 

 

Henrik Freischlader

Henrik Freischlader

Multiinstrumentalist Henrik Freischlader iz Wuppertala je vjerojatno najkvalitetniji njemački glazbenik s blues pretenzijama koji se pojavio nakon eklektičnih blues-rock grupa Frumpy i Atlantis iz sedamdesetih. Freischlader se pojavio na sceni 2006. godine s albumom „The Blues“, vrlo solidnim debitantskim albumom (interesantno je da većina izvođača na ovoj listi još nije objavila loš album, što dosta govori o kvaliteti današnje međunarodne retro blues i blues-rock scene), kojim se dokazao kao legitimni nasljednik Alberta Kinga, Alberta Collinsa, Garyja Moorea i Stevieja Raya Vaughana. Osim što je zanimljiv gitarist čvrstog tona koji svira elegantne ritmične blues-rock dionice s povremenim izletima u jazz, funk i soul te pjevač ugodnog blago promuklog glasa koji pjeva na engleskom bez nezgrapnog akcenta, Freischlader također solidno barata bas gitarom, bubnjevima i Hammond orguljama, što se može čuti na njegovom trećem studijskom albumu „Recorded by Martin Meinschäfer“, na kojem je sam odsvirao sve instrumente, te albumima „Still Frame Replay“ i „Night Train to Budabest“, na kojima je odsvirao većinu dionica. Inače, na koncertima nastupa sa svojim Henrik Freischlader Bandom u kojem trenutno sviraju basist Theofilos Fotiadis, bubnjar Björn Krüger te orguljaš Moritz 'Mo' Fuhrhop. Henrik Freischlader je za sad objavio šest studijskih i tri live albuma, a od 2009. vodi svoj label Cable Car Records.

 

Dani Wilde

Dani Wilde

U nizu kvalitetnih mlađih izvođača koji sviraju pasionirani blues s utjecajem soula našla se i mlada britanska pjevačica i gitaristica Dani Wilde. Ona je privukla pažnju 2008. izvanrednim nastupima u sklopu koncepta Blues Caravan unutar kojega mlađi blues izvođači dijele pozornicu na turneji. Nakon turneje je izdala impresivan debitantski album "Heal my Blues" na kojem se dokazala kao kompetentna autorica i gitaristica sklona takozvanom fingerpicking stilu sviranja, ali je ipak najviše pažnje privukla svojim raskošnim snažnim  soulom obojenim pjevanjem. Dani Wilde se već na debitantskom izdanju dokazala kao kompletna ličnost koja jednako dobro izvodi žešće blues stvari, zanimljive balade s utjecajima soula i folka te obrade poput John Lee Hookerove „I'm in the Mood", a na albumu je zasjao i njezin brat Will Wilde na usnoj harmonici. Nakon "Heal my Blues" Dani Wilde je izdala još dva samostalna albuma („Shine" 2011. i „Juice me Up" 2012.), a sa Samanthom Fish i Cassie Taylor, još dvije mlade blues pjevačice i gitaristice, je 2011. snimila kolaboracijski album

 „Girls with Guitars" na kojem je Dani Wilde odsvirala većinu gitarskih solaža, a na pjesmi „Reason to Stay" dokazala se i kao zanimljiva sviračica dobroa. Godinu dana nakon albuma izašao je i  dvostruki koncertni album „Girls with Guitars: Live" s prateće turneje.

 

Blues Pills

Blues Pills

Priča o mladom francuskom gitaristu Dorianu Sorriauxu je za sad priča o njegovom matičnom bendu Blues Pills, koji osim njega čine pjevačica Elin Larsson iz Švedske te basist Zack Anderson i Cory Berry iz SAD-a. U odnosu na ostale gitariste koje sam spomenuo, Dorian Sorriaux je stilski bliži Tonyju Iommiju (Black Sabbath), Paulu Kossoffu (Free), Johnu Cipollini (Quicksilver Messenger Service) i Jimiju Hendrixu te se ističe svojom mješavinom žestokih riffova, mantričkog psihodeliziranja, gitarskog vrludanja u maniri grupe Wishbone Ash i emotivnih, soulom obojenih solaža često prisutnih unutar jedne pjesme. S obzirom na to da su u njihovoj glazbi blues, psihodelija i hard rock dio nerazdvojne kompaktne cjeline, mogli bismo ih svrstati u stoner rock, međutim njihov je izričaj mnogo manje metaliziran i u njihovoj se svirci ne čuju utjecaji izvođača iz te domene te bih rekao da su ipak bliži Joeu Bonamassi s Beth Hart nego grupama poput Monster Magnet i Fu Manchu. Osim gitare darovitog Sorriauxa koji još nije navršio dvadeset, za zvuk Blues Pillsa je vrlo bitan i snažan, melodičan i prepoznatljiv vokal Elin Larsson. Blues Pills su formirani 2011, 2012. im je izašao prvi EP „Bliss“, a 2014. su objavili studijski EP „Devil Man“, koncertni EP „Live at Rockpalast“ i prvi dugosvirajući album „Blues Pills“. Rezidencija benda se trenutno nalazi u Švedskoj.

 

 

Originalno objavljeno 01.11.2014. na Perun.hr.

Pročitaj više o temama: blues, blues rock, tommy castro, derek trucks, warren haynes, murali coryell, joe bonamassa, erja lyytinen, matt schofield, henrik freischlader, dani wilde, dorian sorriaux, modern blues, soul blues



Kalendar

ONE REPUBLIC - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.11.2020. - ODGOĐENO

09.11.2020. - ponedjeljak

ONE REPUBLIC - Slovenija, Ljubljana, dvorana Stožice, 09.11.2020. - ODGOĐENO

Ljubljana, dvorana Stožice

SKUNK ANANSIE, 19.11.2020., Dom Sportova, Zagreb  - ODGOĐENO

19.11.2020. - četvrtak

SKUNK ANANSIE, 19.11.2020., Dom Sportova, Zagreb - ODGOĐENO

Zagreb, Dom Sportova
200 kn / 230 kn/ 260 kn

ZUCCHERO - Zagreb, Lisinski, 08.12.2020.  - ODGOĐENO ZA 30. 5. 2021.

08.12.2020. - utorak

ZUCCHERO - Zagreb, Lisinski, 08.12.2020. - ODGOĐENO ZA 30. 5. 2021.

Zagreb, Lisinski
210, 280, 350, 420 i 490 kn

OPETH, 22.03.2021., Tvornica Kulture, Zagreb

22.03.2021. - ponedjeljak

OPETH, 22.03.2021., Tvornica Kulture, Zagreb

, Tvornica Kulture
180/200/230 kn

THE SLOW READERS CLUB - Zagreb, Tvornica Kulture, 23.04.2021.

23.04.2021. - petak

THE SLOW READERS CLUB - Zagreb, Tvornica Kulture, 23.04.2021.

Zagreb, Tvornica Kulture
75 kn /na dan koncerta 90 kn

STEEL PANTHER, 12.06.2021., Tvornica Kulture, Zagreb

12.06.2021. - subota

STEEL PANTHER, 12.06.2021., Tvornica Kulture, Zagreb

Zagreb, Tvornica Kulture
160 kn/180kn/200 kn

PLACEBO, 26.06.2021., Zagreb, Šalata

26.06.2021. - subota

PLACEBO, 26.06.2021., Zagreb, Šalata

Zagreb, Šalata
220 kn/240 kn/260 kn

Listopad / 2020

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Must Read

SIGUR ROS - Zagreb, Dom sportova, 20.10.2017. - galerija

Galerije

SIGUR ROS - Zagreb, Dom sportova, 20.10.2017. - galerija
PRLJAVO KAZALIŠTE - Zagreb, Arena, 18.10.2019. - galerija

Galerije

PRLJAVO KAZALIŠTE - Zagreb, Arena, 18.10.2019. - galerija
Završen online festival JAZZ.HR/JESEN

Vijesti

Završen online festival JAZZ.HR/JESEN
Zatvara se kultni zagrebački klub Jabuka

Vijesti

Zatvara se kultni zagrebački klub Jabuka
ROGER WATERS je objavio koncertni album ‘Us+Them’ uoči američkih predsjedničkih izbora

Vijesti

ROGER WATERS je objavio koncertni album ‘Us+Them’ uoči američkih predsjedničkih izbora
UADA - Djinn

Recenzije

UADA - Djinn
PLACEBO, 26.06.2021., Zagreb, Šalata

Kalendar

PLACEBO, 26.06.2021., Zagreb, Šalata
IGUDESMAN & JOO: AND NOW BEETHOVEN - Zagreb, Lisinski, 17.11.2020.

Kalendar

IGUDESMAN & JOO: AND NOW BEETHOVEN - Zagreb, Lisinski, 17.11.2020.
IGUDESMAN & JOO: AND NOW BEETHOVEN

Vijesti

IGUDESMAN & JOO: AND NOW BEETHOVEN
JAZZ.HR JESEN 2020 - Zagreb, razne lokacije, 14.-17.10.2020.

Kalendar

JAZZ.HR JESEN 2020 - Zagreb, razne lokacije, 14.-17.10.2020.
AYREON - Transitus

Recenzije

AYREON - Transitus
JAZZ.HR JESEN 2020

Vijesti

JAZZ.HR JESEN 2020
VENOM INC, Vader, Divine Chaos - Zagreb, Tvornica Kulture - 13.10.2015. - galerija

Galerije

VENOM INC, Vader, Divine Chaos - Zagreb, Tvornica Kulture - 13.10.2015. - galerija
GREENLAND: POSLJEDNJE UTOČIŠTE (Greenland)

Recenzije

GREENLAND: POSLJEDNJE UTOČIŠTE (Greenland)
ZAGREBDOX 2020 - dan #6 ('Nun of your business', 'Građanin K')

Izvještaji

ZAGREBDOX 2020 - dan #6 ('Nun of your business', 'Građanin K')
LET 3 - Zagreb, dvorište Medika, 9.10.2020.

Izvještaji

LET 3 - Zagreb, dvorište Medika, 9.10.2020.
ZAGREBDOX 2020 - dan #5 ('Jednom, Aurora', 'Amazing Grace')

Izvještaji

ZAGREBDOX 2020 - dan #5 ('Jednom, Aurora', 'Amazing Grace')
ZAGREBDOX 2020 - proglašeni pobjednici

Vijesti

ZAGREBDOX 2020 - proglašeni pobjednici

Perun.hr koristi kolačiće (cookies). Više o kolačićima pročitajte u uvjetima korištenja.

OK