Oni koji su je doživjeli, kunu se u ljubav na prvi pogled. Ne mogu reći da sam to doživio (oprosti suprugo), ali sam svakako doživio ljubav na prvo slušanje - ona situacija kad čuješ neku stvar/album i oduševiš se. Desilo mi se to s gnjusnim austrijskim pervertitima Pungent Stenchom i "Dirty Rhymes", White (ne Robom) Zombiem i njihovim "Astro Creepom", sa Amorphisovim "Elegyjem", Dream Theaterovim "Images And Words"... i Thy Catafalqueom i njihovim albumom "Meta". Opadoh na stražnjicu iznenađen sumanutom kombinacijom raznih glazbenih žanrova - od blacka do jazza; glazbom u kojoj se nalazi, kako bi amerikanci rekli, "everything but the kitchen sink". "Nemam pojma što je ovo", rekoh sam sebi, "ali sam se zaljubio".
Thy Catafalque je, u suštini, one man band (s mnoštvom vanjskih suradnika) znan imenom i prezimenom kao Tamás Kátai, a "Naiv" mu je deveti album (o osmom, "Geometria" sam već pisao prije nešto više od godine i pol). Ako ste se već susreli s diskografijom ovog iščašenog glazbenika, do neke mjere znate što očekivati, a ako niste, teško je to objasniti u kratkim crtama. Tek toliko da dobijete kakav-takav dojam: iz (black) metal korijena izbijaju razne glazbene ideje i granaju se na sve strane - od folka, industriala, klasičnog heavyja pa do jazza, sythwavea ili ambijentalnog instrumentala.
Demonstraciju navedenog odmah možemo dobiti u prvih pet minuta albuma, s "A bolyongás ideje". Stvar otvaraju heavy rifovi i čvrsti ritam da bi se u samo tridesetak sekundi trajanja uključili zvonki, nezemaljski vokali, uz pozadinske vriskove. Višeslojno nasnimljen vokal je iz grla Martine Veronike Horváth, otprije poznate suradnice, koju se čuje kroz cijeli prethodnik, "Geometria". No, tu priča ne staje, pošto stvar dalje vrluda u psihodeliju, u synthwave, natrag u metal s growlom pa zatim u psihodeliju i tako dalje, tamo-amo (našlo se tu mjesta i za kratku sekvencom blastbeata). "Tsitsushka" odlazi u nekom drugom smjeru prigušenim rifovima, jazzy melodijom i masnim basom prema funku (odličan bas solo oko druge minute), a zatim sa zanimljivim izmjenama klavijatura i puhača. "Embersólyom" počinje mistično, laganom klavirskom dionicom da bi uključivanjem klavijatura i frule donesla folk štih koji dalje razrađuje Martinin vokal. Rifovi su i ovdje itekako prisutni, pojačavajući snagu stvari, a posebice u intenzivnom, blackerskom finalu (pomalo neočekivani kraj, kao da se u zadnji tren gospodin Kátai sjetio da nema nimalo blacka u ovoj stvari). Na trenutke "Embersólyom" može podsjetiti na nešto iz radione Eluveitiea ili Amorphisa, no i dalje je to Thy Catafalque, neuhvatljiv za kategoriziranje. Folk je glavna inspiracija i u "Kék madár (Négy kép)", gdje violina i flauta nose melodiju, sve do sredine skladbe gdje, već prepoznatljivom hirovitošću stvar, prelazi u retro synthwave koji evocira Stranger Things temu. "Számtalan Sszínek" je lagani, poluakustični instrumentalni predah (koji, da ne usfali, ima malo klasične gitare, gudača i brojenje do deset na ruskom) prije industrial rocka, filtriranog vokala koje donosi (početak i kraj) "A valóság kazamatái". Sakrilo se tu i malo blastbeata, skvičeće gitare te sanjiva chillout melodija koja se iznenada javlja i jednako tako nestaje. "Napút", nastavljajući se na outro prethodne stvari, iz puhača prelazi u melodični pjevni rock, rifastično, galopirajućeg ritma, sve do uključivanja Martininog vokala koji dodaje ekstra sloj folka. Završetak je kao i start: energičan, gitaristički rockerski.
"Vető", nešto duža od osam minuta, je možda najraznolikija stvar na albumu. Mračni, spušteni thrash rifovi se izmjenjuju s lakšim i veselijim vokalima, da bi, nakon manje od trećine trajanja, stvar mutirala još više - rifovi ustupaju mjesto naglašenoj ritam sekciji, upliće se bliskoistočno zvučeća melodija... Tu nije kraj jer "Vető" glavinja još dalje, ka 70's hammondicama, elektro-popu, ambijentalnoj chillout svirci... uglavnom, da se ponovim, ovdje se može naći "everything but the kitchen sink". Za kraj, stvar zaokružuju ideje s početka; ženski vokali i teški rifovi. "Szélvész" završava album energično, moderno, istovremeno žestoko i pjevno. I, malo je tu pred kraj ugurano i nešto industrial vrištećih vokala te malo reggaea... jer, zašto ne?
"Naiv" je jedan odličan cušpajz, to jest bolje rečeno, uzevši u obzir otkud je Thy Catafalque, gulaš raznih glazbenih žanrova, brižno i pažljivo složen. Majstorstvo ovog albuma je da svi ti glazbeni dijelovi, naoko nespojivi, pod kompozitorskom palicom gospodina Kátaija (i odličnom izvedbom njegovih suradnika) elegantno i nenametljivo povezuju, izmjenjuju i isprepliću, bez da u ikojem trenutku slušatelj dobije dojam usiljenosti ili nategnutosti. Riječ je o iznenađujuće dostupnom, slušljivom, zabavnom i osvježavajućem albumu koji zaslužuje prepoznavanje i preslušavanje.
