Postani fan na Facebooku ako već nisi!

Ovaj zagrebački izdanak nešto modernijeg oblika metala je nakon dužeg iščekivanja izdao svoj prvi studijski materijal i to u obliku punokrvnog albuma na kojem se nalazi osam stvari, ako izuzmemo intro i outro. Bez puno pričanja o tome kako cd izgleda i tko je sve zaslužan za produkciju i mastering, preći ćemo na ono bitno. Osim toga, te detalje možete pronaći na samom cd-u ako ga nabavite od benda. Čitav album je od prve do zadnje stvari ispunjen agresivnim nabojem, što je glavni adut Throattwistera, te ih automatski čini izvrsnim bendom za nastupe u živo, ako se želite dobro izmoshati, izbengati i sve divote koje metalci čine na plesnom podiju. Najjača strana albuma je promukli jumpdafuckup zvuk ispunjen moćnim grooveom, sa pregršt breakdownova i sviračkih caka ''posuđenih'' iz kolekcije modernih hardcore i metalcore bendova. U prvom planu su najjaktivniji bubnjevi, čije sve komponente su pojačane do maksimuma i odlično se čuju. Općenito je ritmička cjelina nekako najupečatljivija na albumu, dajući svim stvarima taj mrcinski groove štih, sa dosta prijelaza, štopanja, promjena tempa, itd. Gitara je prigodno nisko naštimana, toliko da se tutnjava riffova osjeti negdje ispod abdomena, a osim klasičnih masnih riffova, nađe se tu i pokoja solaža. Vidljivo je da svatko od članova bendova zna svoj posao, a vokal se posebno dobro pronašao u takvom stilu. Nema neku posebnu dubinu (osim na nekim djelovima), no ima zavidnu brzinu i agresivni režeći pristup, te posebno dobro slijedi insrumentalnu strukturu pjesama. Jedina mu je mana što podsjeća na vokala Slipknota načinom deranja. U biti, u svim stvarima se da naći taj divlji prizvuk starog Slipknota i ne mogu si pomoć a da ne radim komparacije u pojedinim glazbenim elementima, jer ima toliko sličnosti da čak nije ni smješno. To bih naveo i kao glavnu manu ovog materijala. Bez obzira na sviračku kompetentnost članova benda, sve to zvuči kao da sam već dosta puta čuo negdje, fali osobnosti u zvuku i povremeno zna zazvučat dosta predvidljivo. Album počinje introom u kojem su izmiješani govorni semplovi i drum'n'bass dijelovi, što nekako konfuzno zvuči, no barem nije jednominutna ambijentalna melodija kao što je to obično slučaj. Početna She's All V8 je adrenalinski nabijena stvarčina sa dosta hardcore utjecaja, dok se već poznata Suicide Clown može podičiti bolesnom glavnom melodijom koja prožima cijelu pjesmu, uz nabrijani energični završetak. Error!? je nekako pogodila moju frekvenciju za izvrsne riffove, a brzina vokala se ovdje pokazuje u punoj snazi, slično kao i u Reaper koju bih istaknuo kao meni najbolju stvar na albumu, između ostalog i zbog bržeg ritmičnog izleta u jednom dijelu pjesme, što je zapravo netipično za Throattvister i pasalo bi da ima više takvih brzih dijelova. Concrete Bite je tipična in your face stvar, na kojoj gostuje i Matija Jelić iz Machine Insufficiencya, dok Tiger Fist i Cold Image ostaju vjerne obrascu pisanja stvari ovog benda. Mammoth krasi bolesni downtuning, a završava deathcorerskim dijelom, slično kao i Error!?, što mi se zapravo nikako ne uklapa ovdje, kao ni u žanr mjuze koju Throattwister favoriziraju. Kompletani album je u tematskom smislu podosta fajterski orijentiran, svaka pjesma ostavlja neki osjećaj udaranja šakom u facu, a i da se tu osjetiti niz inspiracija iz nekih borilačkih sportova i osobina vezanih za tu sferu, kao što su unutarnja snaga, itd., Što se samih tekstova tiče, pohvalio bih lyricse za stvar Mammoth, koji su odlično pretočeni u samu stvar i puno bolje zvuči nego neki klišej kojih danas ima na bacanje. Ako stavimo na stranu prežvakanost elemenata koji su toliko tipični za ovaj glazbeni izričaj, mislim da će poklonici modernijeg metal/hardcore stila biti zadovoljni preslušanim i pronaći u ovom albumu nešto za sebe. Kao što sam već spomenuo, glavni aduti Throattwistera su u toj sirovoj groovy energiji koja curi iz svake pore albuma, te ih to čini finim bendom za pošteno se izdivljat na koncertima.