Soundtrack osamdesetih je ozračen sintesajzerskim utjecajima Kraftwerka, Giorgia Morodera i synthpopa generalno, a Hammerov rad na prve tri sezone Miami Vice nije bio iznimka.
Dolazak novog desetljeća prate trendovi novih generacija, a novi trendovi gotovo bez iznimke validiraju svoje egzistiranje kroz omalovažavanje svega što im je neposredno prethodilo. Sintesajzerski elektropop je postao passé. Svijet je gotovo zaboravio na elektronski soundtrack osamdesetih sve do izlaska sjajnog arthouse neo-noir filma 'Drive' iz 2011. Danski redatelj Nicolas Winding Refn je htio elektronsku glazbu koja će služiti kao apstraktni element u filmu. Na soundtracku su se uz Chromatics i Cliffa Martineza našli Kavinsky i College, francuski glazbenici koje danas smatramo pionirima žanra pod imenom Synthwave.
Poput kakvog kriptozoološkog primjerka, synthwave je preživio do današnjih dana, uglavnom se skrivao iza vrata rijetkih zaljubljenika u retro elektronsku glazbu. Žanr, također poznat po imenu Outrun (vjerojatno iz razloga što većina glazbe zvuči kao da protagonist pokušava pobjeći osobi koja ga proganja) dolazi u fokus prošle godine kada izlazi viralni hit, Kung Fury. Nakon što je na Kickstarteru prikupila više od 600 000 dolaresa, parodija na akcijske B filmove osamdesetih dolazi na YouTube naš svagdašnji. Film švedskih entuzijasta u trajanju od svega trideset minuta je svojim humorom i sjajnim soundrackom rijetke ostavio ravnodušnima. Album je čak izdan u LP formatu, a na crvenom vinilu se mogu naći pjesme synthpop izvođača poput Highway Superstar, Mitch Murder i Lost Years uz nezaobilazni singl 'True Survivor' –neuništivog Davida Hasselhoffa. Nema sumnje, jedna od najvećih ljepota interneta je što možemo svjedočiti simbiozi u kojoj staro i novo daju nešto istinski svježe.
Nostalgija. Nedvojbeno značajan faktor u synthwave kulturi. Apsolutno sve, od glazbenih videa, dizajna albuma, do promo-materijala i izbora boja, na neki način vuče inspiraciju iz osamdesetih. Dobar dio ikonografije dolazi iz cyberpunk filmskih uradaka kao što su Tron, Blade Runner ili Akira. Hladni beatovi ritam-mašine u kombinaciji sa sirovim i pomalo grubim zvukom sintesajzera savršeno oslikavaju eru koja je veličala imperfekcije. U osamdesetima su B-filmovi znali da su B-filmovi, imali su svoje mjesto i nisu se slijepo trudili biti nešto više.
Dobro, kako onda generacije koje nisu direktno svjedočile određenoj eri mogu osjećati nostalgiju? U sposobnosti da svojim karakteristikama nadomjesti nostalgiju se krije snaga kvalitetnog revivala. Najbolja glazba je ona koja zvuči neobično poznato čak i kad je prvi put čuješ. Svi smo mi redatelji vlastitih filmova, a ono što tražimo od glazbe je da ona bude idealan soundtrack. Synthwave čini perfektnu kulisu u noćnim vožnjama, kada cesti naizgled nema kraja, baš kao u filmovima.
Zvuk sintesajzera je zvuk otuđenosti, jasno separiran od aukustičnih, organskih instrumenata. Upravo je ta karakteristika igrala ulogu u gorko-slatkoj dinamici synthpopa osamdesetih gdje je blatantno umjetan zvuk praktički služio kao kontrabalans melodičnim pop pjesmama izvođača poput The Human League, Eurythmics ili Pet Shop Boys. Međutim, utjecaj na synthwave u jednakoj mjeri ima Gary Numan koliko i John Carpenter. Vangelis i njegova tema iz Blade Runnera za outrun vjerojatno više znače nego bilo što iz opusa synth velikana Tears For Fears ili Depeche Mode. Slušajući albume Lost Years – Black Waves i Timecop1983 – Reflections, slušatelj ostaje dojma da se radi o glazbi skladanoj za akcijske trilere koji nikad nisu snimljeni.
Ljubitelji rock i metal glazbe se vole sjećati osamdesetih kao desetljeća u kojem je dominirala gitara, ali zvuk sintesajzera se našao u pjesama izvođača koji su godinama ranije tvrdili da ih nikad neće koristiti. 'Jump' –megahit Van Halena ima trademark synth temu, a sintesajzere možemo čuti i na albumima Iron Maiden – Seventh Son of a Seventh Son te Judas Priest – Turbo, između ostalih.
Ono što je bilo overkill prije trideset godina danas je ponovno svježe. Ne isključivo iz razloga što će staro sutra biti novo, već zato što nismo bombardirani karakterističnim zvukom sintesajzera sa svih strana. Danas se koriste neke druge igračke. Imamo auto-tune, svi koriste iste sampleove i zvuče identično!
Jan Hammer je u Miami Vice koristio danas legendarni Fairlight CMI (computer musical instrument), digitalni sintesajzer koji je u osamdesetima bio toliko sveprisutan da je Phil Collins na svom albumu 'No Jacket Required' ostavio napomenu „there is no Fairlight on this record“ kako bi pojasnio da nije koristio sintesajzer, već su puhačke i gudačke dionice autentične.
Synthpop i srodni žanrovi su imali problem izvođača koji zbog korištenja praktički iste opreme zvuče istovjetno. Synthwave se othrvao tom problemu kombiniranjem vintage opreme i modernih audio procesora, bez gubitka autentičnosti zvuka koji je svima ostao u sjećanju.
Dobra polazišna točka za daljnje upoznavanje sa synthwaveom je svakako stranica NewRetroWave, gdje je moguće pronaći informacije o brojnim izvođačima, playliste, pa čak i besplatan download raznih promo singlova. Kompilacija NewRetroWave – The '80s Dream Compilation Tape nudi uvid u značajnija synthwave imena i definitivan je must-hear za nove slušatelje.
Velika većina synthwave glazbenika se može naći na mjestima poput Bandcampa i SoundClouda, što znači da ih možete slušati posve besplatno, što je prilično cool.
Premda sebe ne shvaća pretjerano ozbiljno, začinjen zdravom dozom nostalgije, synthwave nikako nije parodija. Upravo zbog izostanka pretencioznosti koja bi sama po sebi vjerojatno bila neutemeljena. Radi se o prirodnoj kontinuaciji, ako ne i evoluciji, glazbe nekog minulog vremena. Synthwave nije samo glazbeni kuriozitet podoban za chill, već odlično funkcionira kao glazbena podloga u gamingu ili vožnji.
Retrofuturistički val je u punom zamahu još otkako su Daft Punk pomeli sva natjecanja popularnosti prije nekoliko godina, a Giorgio Moroder i New Order su svojim recentnim izdanjima jasno pokazali da old-school elektronika ima još mnogo toga za reći. Synth kakvog pamtimo iz osamdesetih se polako opet probija u mainstream. Doduše, na mala vrata, kroz igre i indie filmove. S obzirom da se radi o jednom od najsvježijih glazbenih pravaca posljednjih godina, nema sumnje da ćemo synthwave slušati još neko vrijeme.
