SUPERUHO FESTIVAL: Of Montreal, Merchandise, Disciplin A Kitschme... - Šibenik, Tvrđava Sv. Mihovila, 05.08.2015. - galerija
Matija Habijanec, zagrebačkoj publici poznatiji pod nazivom The Marshmallow Notebooks, otvorio je treću večer izvrsnom akustičnom svirkom na Malom stageu platoa. Kvalitetu njegovih pjesama prepoznala je i masa koja se okupila u dosad uvjerljivo najvećem broju još prije zalaska sunca. Matiji su se na pozornici, pjesmu za pjesmom, pridruživali Vlado Mlady na stand-up bubnjevima, Ana Franjić na akustičnom basu i Matko Botić na mandolini. Savršenije početak zadnje večeri uistinu nismo mogli poželjeti.
Mladi, ali iskusni, američki bend Merchandise s kojim smo nedavno i popričali (intervju), nakon manje od godinu dana oduševljen se vratio hrvatskoj publici po drugi put predstaviti novi album After The End. Album kao da je sniman za live izvođenje, a žanrovski skok s klasičnog post-punka na raznoliki mix folk-rocka, punka, countryja i popa, kojeg su se fanovi toliko bojali, gotovo da je bio nečujan. Bend je imao energiju koncertno najiskusnijih rockera, a opet dozu svježine i otvorenosti koju samo mladi bendovi još uvijek posjeduju. Izvrsna svirka uz podjednako oduševljenu publiku i bend koji je izjavio da već odbrojava dane do idućeg nastupa u Hrvatskoj, iako im je jučerašnji nastup bio tek otvaranje europskog dijela turneje.
Tročlani sastav (The) Lesser Men koji je tek nedavno postao poznatije ime u zagrebačkim koncertnim krugovima, predstavio se na Drugom stageu te dokazao kako svojim iskustvom mogu bez problema pratiti naše sad već malo poznatije Benchwarmerse ili ESC Life. Dečki tako i zvuče kao odlična kombinacija tih dvaju stilova uz oštru energičnost ESC Lifea i poetičnost Benchwarmersa.
Najznačajniji nastup večeri svakako je bio američki bend of Montreal. Dečki su, predvođeni glavnim vokalom, u najmanju ruku ekscentričnim Kevin Barnesom, gotovo zasjenili sve dotadašnje izvođače. Posebno upečatljiv je bio njihov styling, kao da su ispali iz davnih 60-ih, u uniformiranim kostimićima, a Kevin čak sa šminkom na očima, skoro je podsjećao na neku androgenu djevojku, ili je pak pokušavao biti Bowie u nastajanju. Daleko od toga, glazba koju su izvodili, bila je mješavina pop-rocka s puno plesnih dionica. Jedini su koji su imali scenske efekte u smislu kičastih i nadasve nespojivih prizora, od šarenih krugova, crteža, pa do snimki navijačica i dokumentaraca o životinjama na malom ekranu u pozadini. Iako je Kevin više puta mijenjao postavu benda, od samog začetka skoro pa davne 1996. godine, sadašnja postava je, nadamo se, trajna. Iza njih je već trinaest albuma i niz singlova, a svaki je oplemenjen nijansama raznih ritmova poput funka, krautrocka i afrobeata. Sinoć su predstavili novi album Aureate Gloom kojeg je publika razdragano prihvatila, a bilo je tu i starijih hitova poput 'Wraith Pinned To The Mist' s kojim su rasplesali i tribine i vjerne fanove u prvim redovima. Oduševljenje je bilo na tolikom nivou da su dečki morali ponovno izaći na bis i nakon tri stvari okončali nastup zadivljujućim rock solažama, svaki član je bio u svom elementu, skačući i izvijajući se s gitarama, prašili su sve u šesnaest.
Posljednji nastup ovogodišnjeg izdanja SuperUho festivala bio je kultni beogradski bend Disciplin A Kitschme. Bend koji je zasigurno ostao zakinut kasnom satnicom i malim Drugim stageom, u kroničnom kašnjenju zbog doslovno pretrpanog rasporeda koji nije ostavljao izvođačima ni približno dovoljno vremena za tonsku probu, morali su odmah krenuti u svirku i usputno rješavati eventualne tehničke nedostatke. Ipak, oni najgorljiviji pretrpjeli su sve to i unatoč vrućini, umoru i pozamašnoj količini alkohola u krvi, nagurali su se u prve redove i s oduševljenjem pratili svaki pokret ovog kultnog benda. Opus im krasi pozitivnost i radikalizam. Frontman Dušan Kojić je time udario temelje originalnog zvuka na nezavisnoj underground sceni. Njihov zvuk je spoj funka, new wave-a i balkanskog noise punka kao i uvijek dosad, razvalio sve prisutne i potvrdio zašto je Disciplina jedan od najboljih i najdugovječnijih live bendova s ovih prostora. Eksplozija čiste rock 'n' roll energije uz ritmičnost drum&bassa davala je svirci svježinu i tempo koji je publika oduševljeno pratila sve do kraja. Možda je ipak Disciplina logički bila ostavljena za tako kasne sate, jer zatvaranje nekog festivala nikada nije zvučalo tako dobro.
Kao i prethodne, i ove godine su se organizatori SuperUha, na čelu s Matom Škugorom, pobrinuli da svi dobiju dio svog kolača. Bilo je tu raznih glazbenih stilova, od soula, bluesa, noisea, punka, pa do melankoličnih indie-folk ritmova, pametno raspoređeni u sva tri dana. Najveće pohvale idu nedvojbeno odabiru lokacije, tvrđava sv. Mihovila je svim pesimistima dokazala da su u krivu, jer se unatoč sjedećim mjestima plesalo i zabavljalo jednako ludo kao prethodne godine. Ugođaj i ambijent samim položajem visoko iznad šibenskih krovova davao je poseban 'štih' kako izvođačima, tako i publici stvarajući intimniju atmosferu od prošlogodišnjeg brodogradilišta. Iako imamo same riječi hvale za organizacijski i glazbeni dio, jedna će kritika ipak otići na neorganizaciju i manjak gastro ponude, ili u bolju ruku rečeno, nedostatak iste; kad su se u polovici večeri gladni 'muzikoljupci' sjatili na šankove, nije bilo skoro ničega iz ponuđenog menija, a i ono što je ostalo nije opravdalo ni cijenom, a ni kvalitetom. Jedino što je preostalo je zalijevanje hladnom pivom i ponekom žesticom, toga je bar bilo u izobilju. Ipak, ova tri dana su itekako zadovoljila sve glazbene ukuse i ponovila prošlogodišnji uspjeh napivši naše vječito žedne uši.
