SUPERSUCKERS, Erotic Biljan & His Heretics - Zagreb, Vintage Industrial Bar, 28.03.2018. - galerija
Na pozornicu zagrebačkog Vintage Industrial Bara, sinoć su se popeli Supersuckersi, američki rock bend iz Arizone. Nakon punih devet godina su, u sklopu ovogodišnje proljetne europske turneje, odsvirali svoj peti zagrebački koncert.
Oko devet i dvadeset svoj nastup započela je predgrupa Erotic Biljan & His Heretics, garage rock bend iz Zagreba. U 40-ak minuta svirke, odsvirali su nekoliko svojih autorskih pjesama, a za vrijeme njihove svirke, gotovo prazni Vintage se polako popunjavao. Uz odličan zvuk prave rockerske gitare, odlične back vokale, rasplesanog pjevača i “rock revoluciju”, Erotic Biljan & His Heretics napravili su Supersuckersima odličnu uvertiru.
Iza deset, uz dvadesetak minuta zakašnjenja, na pozornicu su izašli i Supersuckersi. Bez neke govorancije, odmah su krenuli sa žestokom svirkom. Publika je odlično reagirala i podivljala već na prvu pjesmu, a tek nakon treće ili četvrte pjesme, pjevač i basist Eddie ju je pozdravio. Nakon punkerske “Get the hell”, uz vrlo glasan i moćan zvuk gitare i kratki, svojevrsni bubnjarski solo, Eddie je šaljivo pitao publiku koja je najgora psovka u hrvatskom. Slijedila je “Going back to Tuscon”; nešto laganija i sporija pjesma uz mračan tekst koji ju prati o pokušaju otkrivanja što je i gdje krenulo krivim putem. Eddie je po njenom završetku najavio kako su dovršili snimanje novog albuma i rekao kako je to najbolji album koji su do sad snimili. Odsvirali su dvije nove pjesme: “Worst night ever”, pjesmu o najgoroj stvari ikad s laganijim početkom i ubrzanijim riffovima prema sredini i kraju pjesme (kratki solo na gitari pomalo u stilu Jimmyja Pagea), i “I’m gonna shoot myself”, puno brža i žešća i u stilu Motorheada.
Neke od najpoznatijih pjesama Supersuckersa, energičnu “Pretty fucked up” s melankoličnim tekstom koja je do tad splasnulu atmosferu na neki način vratila u život i “Cowboy song”, pjesma s country i rock zvukom o kauboju koji se prisjeća nekih drugih vremena, ostavljene su za kraj koncerta. “Born with a tail”, zadnja, energična i divlja pjesma o paklu, Sotoni i još mnogočemu, prepuna je odličnih gitarističkih riffova, a po njenom završetku, bend je s pozornice sišao s podignutim srednjim prstima.
Vintage mi se sinoć, iako ugodno i sasvim dobro popunjen, činio praznijim nego što sam navikla (dobrim dijelom možda i zato što je bila sredina radnog tjedna), a publika i atmosfera na koncertu su na prvih nekoliko pjesama bile prilično vesele i razigrane, da bi počele padati i onda se na kraju koncerta opet podigle. Sam nastup Supersuckersa bio je glasan, pun energije, uz malo priče i svakako prekratak. Očekivala sam da će koncert potrajati bar dva sata i da će izaći bar na jedan bis, ali i bez toga, koncert je bio dobar i Supersuckersima se nema baš što zamjeriti.
