Rijetko se susreću, no osvjedočio sam se par puta da postoje žicari koji uz zamolbe za kojom kunom ne ispredaju nekakve specijalne, slabo uvjerljive scenarije. Ne dobijem serviranu storiju o vlaku do Dušanbea za koji mu fali samo 10 kuna, niti o nekoj nasušnoj medicinskoj potrebi za koju mu baš nedostaje nešto sitno. Jednostavno, čovjek me zaustavi uz "Sorry stari... imaš koju kunu, fali mi za pivu". Takav pristup, bez pretvaranja, kod mene uvijek upali i voljan sam dati traženu donaciju.
Kada se pojavio na sceni 2012. s albumom "Cognitive", Soen je, bez izmotavanja i pretvaranja, bio jasna kopija Toola i nikad nije ni bježao od usporedbi. Kako je to rekao bubnjar i osnivač Martin Lopez, Soen je inspiriran Toolom kojeg, usput, smatraju čak i posebnim žanrom glazbe. Pošteno, evo par kunjerosa. Slijedi "Tellurian" iz 2014. koji nastavlja na istom tragu kao i prvijenac, dodajući nešto više agresivnosti u zvuk. S albumom "Lykaia" iz 2017., Soen polako napušta idolopoklonstvo Toola da bi s "Lotusom" u potpunosti završio metamorfozu iz pseudo-cover banda u punokrvni band.
"Lotus" nastavlja točno tamo gdje je stao s "Lykaiaom", razvijajući i odvodeći svoj zvuk dalje od prvih ostvarenja i time dalje od onog inicijalnog uzora. Gdje je na prethodniku pomalo nedostajalo emocija (u monotonosti stvari poput "Jinn" ili "Paragon") ili raznolikosti, Soen to na "Lotusu" ispravlja. Album efektno otvara "Opponent" s agresivnim rifom (Cody Ford) i basom (Stefan Stenberg), diskretnim pozadinskim klavijaturama (Lars Åhlund) i preporođenim Joelom Ekelöfom na vokalu. "Lascivious" spajaju tužne, smirene, skoro recitatorske dijelove te klavijature prog rocka sedamdesetih sa žestokim rifovima i Lopezovim zasićenim bubnjevima, a "Martyrs" nastavlja taj uzorak usput dodajući i pjevni refren.
Spominjem "preporođenog" Ekelöfa pošto je s "Lotusom" digao svoju izvedbu na još višu razinu i, praktički, na svakoj stvari briljira. Dok je na "Lykaiai" imao relativno "klinički" pristup te samo ponekad demonstrirao strast u izvedbi ("Sister" prva pada na pamet), na "Lotusu" je to već standard koji se najbolje vidi u lakšim stvarima gdje je njegov vokal posebno naglašen s pratećim klavijaturama (vrlo Opeth zvučajućim klavijaturama!). Recimo, na naslovnoj stvari, na "Penance" (uz bas i gudače) ili na "River". Uz emocije, Ekelöf fantastično kanalizira mračnu melankoliju (opet se tu čuje Opeth, iako se mogu povući i neke paralele s atmosferom karakterističnom za Porcupine Tree, Riverside ili u manjoj mjeri Katatoniju) koja prožima svaku stvar.
Glazbeno, "Lotus" je lakši album od prethodnih, no agresija se čuje i osjeti u rifovima već spomenutog "Opponentu", u "Martyrs", odličnoj središnjoj stvari "Covenant" (posebno obratiti pažnju na Stenbergovu bas liniju) ili na predzadnjoj, "Rival" gdje Lopez demonstrira možda najbolji ritam i bubnjanje na cijelom albumu. Naslovna stvar "Lotus" je, ako ne najbolja, onda najnježnija stvar na albumu, laganica s odličnim sanjivim štihom, Fordovom bluzerskom gitarom, odličnim solom i synth kulisom; teško se oteti dojmu da nije riječ o stvari s Opethovog "Damnationa". Općenito rečeno, kako se Soen odmakao od Toola, tako se u nekoj mjeri jako približio Opethu (već spomenuti Lopez je u dotičnoj skupini proveo devet godina). Dapače, daleko više mi se sviđa Soenova putanja no Opethova od "Heritagea" nadalje.
Album zatvara "Lunacy", jedina relativno "promašena" stvar. Iako sadrži sve navedene elemente Soenovog muziciranja, djeluje neinspirirano, kao filler. U svojih osam minuta trajanja, skoro tri i pol minuta odlaze na neuklopljenu ambijentalnu završnicu. No, nakon svega (izvrsno) izvedenog na "Lotusu", "Lunacy" ne može pokvariti dojam niti zaokruženost ovdje demonstrirane Soenove glazbe.
Za razliku od Chevelle ili Karnivoola koji me nikako nisu uspjeli uvjeriti da nisu klon svog uzora (ili recimo A Pale Horse Named Death o čijem albumu te neiskrenom i neinspiriranom kopiranju sam nedavno pisao), Soen je napravio karijeru od neskrivene kopije do kvalitetnog benda od kojeg, siguran sam, možemo očekivati još dobre glazbe, bez obzira čijim stvaralaštvom je inspiriran. I, kao i kod žicara, takav iskren pristup, bez muljanja, kod mene uvijek prolazi.
