Takvim preokretom se uglavnom naiđe na plodno tlo, no onda, nakon tog prijelaza dolazi do držanja stalne konstante koja postaje vidljiva tek na sljedećem ili na nekom od narednih studijskih izdanja. Jedan od takvih bendova su Solstafir, bend koji je dosta poznat na našim prostorima i gdje je nakon koncerta u Zagrebu krajem 2017. godine samo potvrdio svoj status kod domaće publike. Postalo je dosadno spominjati sa moje strane, kako su mnogi bendovi svoj sadašnji zvuk vukli od reference black metala, no očito je kako ovaj danas pomalo izobličeni podžanr metala ostavlja dobre temelje ako glazbenici na pravi način otkriju njegov potencijal, bilo glazbeno ili konceptualno.
U svojim počecima, sredinom i krajem 90-ih godina, Solstafir se nisu libili pokazati kako znaju baratati sa varijacijama black metala sa neizbježnom vikinškom tematikom po uzoru na Enslaved, Ulver ili pak Primordial. Zgodno je primjetiti glazbeni put Solstafira gdje je uočljiva jedna bitna stvar, a to je jezik na kojem su sve pjesme otpjevane. To je u počecima bio ravnomjerni miks engleskog i islandskog, sve do albuma ''Svartir Sandar'' iz 2011. godine, kada su došli pod okrilje izdavača Season Of Mist i samim time se više okretali prema post metal i post rock varijantama zvuka. Upravo ta promjena postala je njihov današnji znak raspoznavanja po kojem dominira karakteristični islandski jezik i jako zanimljiva instrumentalna koncepcija kakva je raspoznata i puno izvan okvira metal glazbe.
Album ''Endless Twilight Of Codependent Love'' je njihov sedmi studijski uradak, nastao na temeljima prethodnog ''Berdreyminn-a'' i sa kojim je četvorka iz Solstafira pokazala svoje daljnje glazbene afinitete. Ovo trenutno izdaje je još jedan korak dalje u istraživanju post rocka i vješto vrluda i eksperimentira sa mnoštvom sličnih rock podžanrova. Solstafir su u ovaj album uspjeli ubaciti toliko raznih instrumentalnih i vokalnih pristupa nego ikad do sad, a za rezultat smo dobili prilično dugačak album od preko sat vremena kroz devet pjesama.
Ovako na prvu, obožavatelji će biti zadovoljni prezentiranim, a isto tako način i ideje u nekolicini pjesama su vrijedni višekratnog preslušavanja. U gotovo svakoj od pjesama možemo čuti progresivnu, pa čak i psihodeličnu rock konstrukciju na koju se vežu ostali elementi. Pri spominjaju progresivnosti tu se nužno ne misli o slaganju teško povezivih elemenata ili napornih nekonvencionalnih dijelova pjesama. Pomalo lukovo, Solstafir su nam upravo to i pokazali, samo na malo drugačiji način i to kroz spajanje neočigled nespojivih instrumentalnih dijelova s kojima su pjesme izrezali i isecirali na više manjih dijelova pokazajući svoju kreativnost u više smjerova. Jedna od takvih primjera daje nam se odmah u samom uvodu, kroz pjesmu ''Akkeri'' koja počnje sporim i sanjivim laganim ritmom bubnja sa jednoličnom lako pamtljivom gitarskom melodijom, ne bi li negdje nakon dvije minute okrenula prema hard rocku, i na sredini još jednom okrenula smjer prema spiritualnom psihodeličnom rocku. Uz vješt miks i odlične vokale od strane pjevača i gitarista Aðalbjörna ovakvih trenutaka ima razbacanih na cijelom albumu i pri tome se ne gubi povezanost cjeline.
Uz pjesme, poput odlične Drýsill (u prijevodu Demon) čiji zanimljiv tekstualni koncept uz prigodan video spot dočaravaju svu surovost, melankoliju i depresiju, pa sve do stvari poput ''Or'' i ''Úlfur'', Solstafir vješto barataju materijom i čini se kako je sve posloženo kako treba.
Nakon nekoliko preslušavanja i sa odmakom od nekoliko dana, stvari sjedaju na svoje mjesto, i ovaj album vjerojatno neću prvo odabrati kako bi ga slušao u komadu kako sam imao slučaj sa recimo ''Otta''-om ili pak ''Köld''-om. Zbog duljine svih pjesama i ponekih ponavljajućih dionica i nepotrebnog otezanja dalo bi ga se skresati i na više od deset minuta kako bi sve stvari bile konzistentnije. Osim toga, vokali u svojim visokim, naizgled profulanim tonalitetima previše imaju utjecaj na kvalitetu prezentacije pjesme pa neke pjesme pate i od tog (samo studijskog) aspekta. Ostatak zapravo ne bježi od izvornog post rocka na čijim temeljima Solstafir grade reputaciju zadnjih desetak godina.
Solstafir dokazuju kako znalački i spretno koriste blagodati post rocka i pri tom se ne ustručavaju ubacivati i prijeko potrebne elemente kako bi glazbu zadržali svježom i zanimljivom. U ovom slučaju to nije dovoljno, a kao realan rezultat dobili smo album u cijelosti zanimljiv samo okorjelim obožavateljima.
