Oko Slasha se i dalje lome koplja oko toga je li čupavac u visokom šeširu naj gitarista današnjice ili ipak ne. Kako god bilo, izvjesno je da su Slashovi gitarski uratci i solaže apsolutno prepoznatljiv trademark na koji okidaju milijuni zaljubljenika u heavy glazbu, kao i to da Slash kao autor nimalo na zaostaje za bivšim kolegama iz Guns'n'Rosesa.
Ono što Slashu samome nedostaje, vokal i ko-autor - to je sada posve izvjesno dobio u sjajnom Mylesu Kennedyu koji i dalje vrlo uspješno žonglira između ove "solo" karijere, odnosno simbioze sa Slashom, i biti frontmanom isto tako sjajnog matičnog benda Alter Bridge.
Taj recept su ova dvojica djelomice isprobali prvo na Slashovom solo "solo" albumu "Slash", pa materijalizirali u prethodnom odličnom "Apocalyptic Love" uz pomoć nekolicine dodatnih glazbenika-suradnika pod nazivom The Conspirators po onoj: hoće li se Slash ikad vratiti nazad na priču Velvet Revolver o čemu se dosta, a i on sam, spekuliralo, ili je novi put ipak već čvrsto zacrtan.
Ispalo je ovo drugo. "World on Fire" je prije svega totalni melt-down, stapanje svih čimbenika ovog projekta u jednu materiju i cjelinu, i to je toliko očito kada preslušate taj nevjerojatno dugi album: totalno koherentna, smislena glazbena cjelina, s odličnim kompozicijama i tekstovima. Osim samog Slasha koji uopće ni u čemu ne pretjeruje, a ističe se (na žalost) samo po "finim" solažama (mislim pri tome na ne posebno spektakularne i prepoznatljive, ali ipak efektne solaže), ono što najviše veseli je taj rast i sazrijevanje svega u priči zvanoj Slash ft. Myles Kennedy and The Conspirators, a pri tome mislim da se sada prepoznaju i bubnjevi Brenta Fitza i bass Todda Kernsa, no sve skupa rečeno koliko god jest uzlaz ipak nije dovoljno da se cijeli album proglasi sjajnim.
O Mylesu imam izuzetno visoko mišljenje kao frontmanu (što je za ovu priču nevažno) i naročito kao vokalu - jer tko je i uživo jednako tako uvjerljiv i moćan kao on, taj je vanserijski bez pogovora. No nekako je on jedini u ovom projektu, ili sada definitivno novom bendu, ostao na razini prošlog albuma - dakle u neke vrste stagnaciji. I dalje su svi vokali izvrsni, no sve skupa djeluje identično prethodnom albumu, a kada imaš glazbe od 70-tak minuta, onda postaje i malo jednolično i zamorno.
Na nesreću, niti pjesme u velikoj većini nisu posebno izražajne i ne razlikuju se posebno jedna od druge. Osim nekolicine "World on Fire", "Wicked Stone"... nijedna baš previše ne iskače, a kamoli da može samostalno rasturiti na top listama ili nositi album kao posebno efektni singl. Zapravo cijeli album ima dvojaki, vrlo neobični efekt: ako ga ne slušate naročito pažljivo, nakon n-tog slušanja vam djeluje kao jedna jako duuuuuuga kompozicija, a ako ga zaista slušate, nakon n-tog slušanja možete lako razabrati razlike i finese u pjesmama.
Što je samo po sebi unikatno i svakako vrijedno obilježje nekog albuma.
Na kraju, ocjena ovog albuma se svodi samo na jedno: vlastite preferencije. Volite li više dinamičan i raznolik album, pun detalja i efektnih dionica, bit će vam ocjena manja, a ako ste skloniji koherentnijoj, baražnoj paljbi, bit će vam ocjena viša.
U mom slučaju, "World on Fire" mi sjeda dobro, ali ne kao "Apocalyptic Love".
