Kad ti jedan (točnije dva) od dražih bendova i iz njih jedan od tvojih gitarističkih heroja na kraju posveti i pjesmu (OK nije meni, nego mom imenu) ne možeš ostati ravnodušan. No to istovremeno ne znači da je to razlog što je "Apocalyptic Love" dobio visoku ocjenu. Možda mi je "Anastasia" naj stvar na albumu (a skoro jest, ali ne radi imena) i dođe ti jako krivo što taj tvoj heroj ne pjeva. Tko zna kako bi to izgledalo da pjeva, možda bi bilo stoput gore. No, Slashu već teško pada i uloga rock-stara i frontmana na vlastitim albumima pa si na uvijek nađe jednog ili hrpicu (prvi album, također preporučam) drugih rock-starova kako bi on mogao sjesti u zapećak i genijalno i neupadljivo svirati te svoje čudesne instrumente zvane gitare.
Nakon što je u privremenu penziju poslao sjajni Velvet Revolver (baš nema sreće s tim pjevačima), primio se Slash onoga što mu je ziher, a to su solo albumi. E sad, i za to mu treba neki pjevač, obzirom da se odlučio da ne radi instrumentalne albume. Što i ne mislim da bi uopće bila loša ideja - baš obrnuto, ja bih na njegovom mjestu treći solo abum napravila instrumentalni i moguće je da bi bio najbolji od svih.
Ovako nas ostavlja da mu albume ocjenjujemo najviše prema tome koliko mu je neki gost izvođač uspio vokalno prenijeti ono što je on imao u glavi.
Na prvom albumu "Slash" je napravio isto što radi Santana - okupio vrlo impresivna imena, uglavnom iz rock svijeta i dao svakome da otpjeva jednu-dvije stvari, i - iako je to istovremeno bio i nedostatak prvog albuma. Ta djelomična površnost, odrađivanje većine vokala u pjesmama - iako da se razumijemo, nitko to nije loše izveo. Na ovom je Slash uzeo frenda s prvog albuma, Mylesa Kennedya (inače frontmana Alter Bridgea) da mu bude vokalna perjanica preko svih 13 pjesama. To je ispalo istovremeno i super, i ne tako super. Super jer se Myles bez daljnjeg unio strastveno u pjesme, on ima odličan, specifičan vokal (ma što odličan, pa skoro je završio u Led Zeppelinima) i neke pjesme izuzetno "sjaje", no ujedno se i malo, vjerojatno neplanirano, pokazalo gdje je sve Myles kratak odnosno gdje se pati s višim dionicama. Na solidnoj količini pjesma njegov vokal zvuči nazalno, što je malo neobično jer ih on može otpjevati. Stekla sam dojam kao da se nakupilo previše pjesama u višoj vokalnoj lagi jedna iza druge, pa mu je to bio neke vrste zamora.
A s druge strane pokazalo se nešto drugo: da Slash ima izuzetno širok spektar glazbenog znanja kojeg pretače u svoje stvari i da je sposoban napraviti stvar za različite vokale (vidljivo na prvom albumu), ali i ujedno da mu fali netko uz njega (ko-autor ili "urednik") koji će na kraju tu neku pjesmu adekvatno prekrojiti za nekog kome ta pjesma treba stoposto "leći" (Izzy Stradlin bi Slashu baš dobro došao, šteta što se njih dvojica autorski ne spoje).
"Apocalyptic Love" je dinamitan, punokrvan, hard rock album s heavy blues bazom kojemu pečat podjednako daju zvuk Slashovih gitara i Kennedyev glas, no nedostaje mu pečat zvan "Slashov DNK" što bi se očekivalo od nečijeg solo albuma, budući da je i sam Slash rekao da je album više suradnja njega i Kennedya nego njegov solo album. I to je vjerojatno i jedina zamjerka ovom albumu. Slash naravno briljira, ali to već i nije nešto što bismo trebali posebno spominjati, to se zaista podrazumijeva.
Jedan takav hiper upečatljiv solo je na i inače odličnoj i vrlo melodioznoj "Bad Rain". A "Anastasia" ima vrhunsku strukturu pjesme: prvo akustični uvod španjolske gitare a onda rasturačina. Općenito ovaj album obiluje luđačko dobrim gitarskim dionicama, samo Slashu prilično, nimalo dosadnim piljenjem, sve dozirano i savršeno.
Kad se sve skupa zbroji ova suradnja Mylesa Kennedya (on je i napisao većinu tekstova, koji prate glazbeni žanr vrlo adekvatno bez glupih i manirističkih flopova) i Slasha donijela nam je jedan urnebesno žestok album s repom i glavom i ne bi se začudila da Kennedy završi kao glavni vokal u Velvet Revolveru, ako ga Slash i ekipa odluče odpenzionirati (dajte više!).
Originalno napisano za portal soundguardian.com.
