Ovo je još jedan u seriji glazbenih (uvjetno rečeno) filmova koji su se zaredali proteklih godina. Točnije, u seriji biografskih filmova, od kojih je većina nema slijepi tijek života nekog glazbenika/ce nego su napravljeni iz određenog kuta gledanja, odnosno iz druge perspektive. Adaptiran iz knjige pod naslovom "Chasing the Scream: First and Last Days of the War on Drugs", koju je napisao Johann Hari, ovaj je film trebao biti nešto drugo nego puki biografski film, film o ljudskim pravima i vidi se da je drugačije postavljen, no krivo je otišao pa je nastao neki melodramatski mišung u kojem najviše gube gledatelji koji se žele upoznati s ovom tamnoputom pjevačkom legendom, ali i oni koji su se samo željeli prisjetiti njene karijere, a i "onih" vremena.
Film je najviše govori o sukobu Federalnog ureda za narkotike i Billie Holiday protiv koje je spomenuti Ured pokrenuo istragu. Što je zapravo bila krinka kako 40.-tih i 50.-tih "namjestiti" nekom predstavniku tamnopute zajednice, a nedajbože još i da je ta osoba po bilo čemu poznata /slavna u javnosti, to je prošla gore. Nesreća Billie Holiday bila je što je poput velike većine glazbenika bila ovisnica o drogama, alkoholu i još koječemu, pa je zapravo i ona kao i njoj slični bila lak plijen. Sigurno je glavna želja vlasti bila da je se diskreditira radi poroka, no ponašanje (a vjerojatno i cilj) Ureda za narkotike se ipak temeljilo na rasizmu. I to nije bila puka floskula.
Federalni Ured je imao prilično dobre razloge da ganja Holiday: u to vrijeme SAD su bile prepune proganjanja, linčevanja i općenito ubijanja bez razloga tamnopute populacije, a čak ni predstavnici vlasti se nisu libili skrivati, odnosno otvoreno su se hvaliti s članstvom u Ku-Klux-Klanu, a linčevanje se toleriralo.
Upravo je tema linčevanja bila ono radi čega je Hooverov Ured pokušao uništiti Holiday:
Snažna balada "Strange Fruit" govori o linčevanju tamnopute osobe a koju je 1937. napisao američki pjesnik i pisac, tada učitelj Židov Abel Meeropol, a koju je 1939. snimila Billie Holiday i instantno postala slavna, iako je Holiday nastupala još kao klinka u klubovima Harlema i imala već zavidnu karijeru s 18 godina, pjesma je postala nezaobilazni dio njenog repertoara iako su joj je gotovo na svakom koncertu zabranjivali pjevati, bilo Federalci, bilo njezini (tamnoputi) ljubavnici, ili menadžeri.
Balada je baš jezivo slikovita i plastično ocrtava preživljavanje (ili ne) tamnopute zajednice u to vrijeme u Americi.
I sada kada se vratimo u film, čini se da je pjesma "Strange Fruit" preuzela cijeli film, no ne na način koji bi trebala, premalo je tu zapravo ikakvih emocija koje bi to pratile, osim nešto malo koliko se svojski potrudila da prilikom pjevanja prikaže Andra Day, pjevačica koja je utjelovila Holiday - u filmu ispada da je ta pjesma samo "nešto" što je Federalce zaista žuljalo (ne toliko droga) - ovako - nit' je film o pjesmi, a nit' je baš o Holiday, iako je ona u svakom kadru filma, ali ne na način kojim ćete zaista upoznati Bilie Holiday osobu.
Na kraju filma ćete najvjerojatnije zaključiti kako "je jadna narkomanka zaista strašno dobro pjevala i imala "muda", ali to je daleko od istine o Holiday. Upravo je njeno inzistiranje da u rasističkoj Americi pod stalnim maltretiranjem FBI-ja pjeva tu pjesmu, položilo temelje pokreta za ljudska prava tamnopute zajednice. (Što je eksplodiralo mnogo kasnije u periodu druge velike dive, pokojne Arethe Franklin, o kojoj smo film također imali prilke gledati ove godine u kinima, "Respect").
U tom smislu za Oscara nomirnirani redatelj Lee Daniels ("Batler", "Precious") nije baš odradio kako spada prema ikoni jazz glazbe, a s druge strane, kao da se pokušao priključiti #BlackLivesMatter pokretu s ne baš zaokruženim proizvodom. No nije sve tako crno.
Film je ipak mnogo bolji nego što bi to ocjene publike (koje su lošije) i kritike prikazivale, no ne u smislu kvalitetnog filmskog proizvoda, nego značenja koji on ima. Sigurna sam da je Daniels pokušao biti pošten i na jednu i drugu stranu, ali jednostavno nije uspio.
Scenarij je šupalj, likovi polu ili sasvim plošni, čak je i glavni i najvažniji muški lik (ne i u filmu) Federalac, Harry J. Anslinger (koji je usput rečeno, napravio veliku karijeru u FBI i čak bi odlikovan od J.F. Kennedya, iako je bio dokumentirani rasista) u interpretaciji Garretta Hedlunda totalno neupečatljiv, prikazan kao neka "tamo mala ali važna gnjida i smrad".
Skoro isto se desilo i s glavnim muškim likom u filmu, tamnoputim FBI agentom Jimmyem Fletcherom (Trevante Rhodes): malo je simpatičan, pa malo ljigav izdajica, pa malo opet suosjećajan, pa malo opet ne zna kud bi - a i povijesni fakti nisu prikazani kako su se zaista dogodili, kada i kako je Fletcher postao ljubavnik Holiday, i de li zaista bilo tako velike romantike među njima, kao i to da nije prouzrokovao hapšenje Holiday koje ju je odvelo u zatvor... a najlošija odluka u filmu je bila da se podijeli "screen time" između Holiday i Fletchera jer ako je ovo film o Holiday, onda je u najgoru ruku to morao biti Anslinger, a ne Fletcher.
No, očito je i mala doza romantike između Holiday i Fletchera presudila smjer filma. Ipak je to komercijalni Hollywood. Pa na kraju gledamo umjesto velebne priče o životu legendarnde pjevačice, koju je ona sasvim sigurno itekako zaslužila, priču o žrtvi, a ne bitnoj osobi za glazbu i tamnoputi narod Amerike.
Nikako ne smijemo zaboraviti glazbu koja je pak ne-najvažniji dio filma već posredno sekundarni, ali gdje god da jest to je naprosto briljantno, uljučujući već spomenutu "Strange Fruit" i fenomenalno nadahnutu izvedbu Andre Day.
I kad smo kod glavne glumice (pjevačice) Andre Day - film je uspio upravo radi nje. Iako nije imala dobar siže kojeg je mogla slijediti, uspjela je prikazati iznimno težak život Billie Holiday (majka prostitutka koja se baš i nije sekirala što će biti s malom Eleanorom Fagan (to je pravo ime Holiday)), sama je bila seksualno iskorištena još kao 10-godišnjakinja, a cijeli život su je maltretirati muškarci.
Umrla je od ciroze jetre mlada, tek 44 godina stara.
Usprkos, kritikama i relativno osrednjim ocjenama - po meni je film u nekim segmentima čak i bitno bolji od prvog filma o životu i osobi Billie Holiday, "Lady Sings the Blues" iz 1972. nazvanim po jednim od njenih albuma, s glazbenom divom Dianom Ross u glavnoj ulozi. Taj je film bio nominiran za pet Oscara uključujući Ross, kao uostalom i Day za svoje portretiranje Holiday u ovom. Što vam govori dosta: da je Billie Holiday bila toliko snažna i kao pojava, žena, glazbenica, pjevačica i aktivistica za ljudska prava - da vas njen lik mora obuzeti.
Glazbena povijest i povijest crne Amerike. Gledati.
.jpg)
